Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1050/10 (M. M.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1050/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP-1050/10, rješavajući apelaciju Muhameda Mujagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Mujagića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002070 08 U od 4. februara 2010. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branilaca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-1790/07 od 30. juna 2008. godine i rješenja Službe za boračka pitanja općine Novi Grad Sarajevo broj 04-41-
3961/05 od 19. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Mujagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 24. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 002070 08 U od 4. februara 2010. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branilaca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-1790/07 od 30. juna 2008. godine i rješenja Službe za boračka pitanja općine Novi Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 04-41-3961/05 od 19. novembra 2007. godine
2. Prvostepeni organ uprave je u predmetu priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) donio rješenje broj 04-41-3961/05 od 19. novembra 2007. godine kojim je apelantu priznato svojstvo RVI desete grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja u vršenju vojnih dužnosti, uz pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 35,97 KM počv od 1. juna 2005. godine dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje navedenih prava.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo rješenje broj UP-II-03-41-1790/07 od 30. juna 2008. godine, kojim je pelantova žalba uvažena, prvostepeno rješenje poništeno i riješeno na način što je apelantu priznato svojstvo RVI šeste grupe sa 60% vojnog invaliditeta, po osnovu oboljenja u toku služenja redovnog vojnog roka u JNA i po osnovu ranjavanja u vršenju vojne službe u OS RBiH. Apelantu je utvrđeno pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 129,48 KM i ostala prava propisana Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica, počev od 1. juna 2005. godine dok postoje zakonski razlozi za korištenje priznatih prava. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u žalbenom postupku pribavljen nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije od 4. aprila 2008. godine o procentu apelantovog vojnog invaliditeta nastalog u toku služenja redovnog vojnog roka u JNA i ranjavanja u vršenju vojnih dužnosti u OS RBiH. Uvidom u kompletnu dokumentaciju te nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije koja je cijenila invaliditet po oba osnova (JNA i OS RBiH) utvrđeno je da procenat invaliditeta kod apelanta iznosi 60% trajno, zbog čega je apelantova žalba uvažena, prvostepeno rješenje poništeno i riješeno kao u izreci.
4. Apelant je tužbom kod Kantonalnog suda pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je presudom broj 09 0 U 002070 08 U od 4. februara 2010. godine apelantovu tužbu odbio. Apelant je u tužbi istakao da Ministarstvo nije utvrdilo da je ranije, zbog istog ranjavanja, imao priznat status RVI koji mu je prestao 29. februara 2000. godine uz obrazloženje da je bila sporna okolnost njegovog ranjavanja, a nakon otklanjanja sumnje u pogledu ove činjenice priznato mu je pravo na ličnu invalidninu ali od 1. juna 2005. godine a ne od 29. februara 2000. godine. Kantonalni sud je na prijedlog apelanta održao javnu raspravu 4. februara 2010. godine, a zatim je zakonitost osporenog rješenja cijenio u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05, u daljnjem tekstu: ZUS). Iz podataka upravnog spisa proizilazi, kako je istakao Kantonalni sud, da je apelant zahtjev za priznanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida podnio 4. maja 2005. godine, po kojem je prvostepeni organ donio rješenje 18. jula 2006. godine kojim je apelant odbijen sa zahtjevom. Protiv tog rješenja apelant je izjavio žalbu koju je tuženi odbio a nakon toga je tužbom pokrenuo upravni spor kod Kantonalnog suda u kojem je donesena presuda na način da je apelantova tužba uvažena, osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U ponovnom postupku, prvostepeni organ uprave je utvrdio vojni invaliditet od 20% trajno, a u postupku o žalbi Ministarstvo je pribavilo mišljenje Drugostepene ljekarske komisije ocijenivši da ukupan vojni invaliditet kod apelanta iznosi 60% trajno. Prema odredbi člana 46. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, vojni invaliditet, pravo na dodatak za njegu i pomoć itd. utvrđuje se na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija. Imajući u vidu da u konktenom slučaju apelant nije osporavao zakonitost osporenog rješenja u pogledu priznatih prava (svojstvo RVI) već je osporio datum od kada su mu ta prava priznata, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant zahtjev za priznavanje ratnog-mirnodopskog vojnog invalida podnio 4. maja 2005. godine, te da je stoga utvrđenje iz osporenog rješenja kojim mu je to pravo priznato počev od 1. juna 2005. godine pravilno, zbog čega je apelantova tužba odbijena.
5. Apelant je naveo da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju. Apelant je u navodima apelacije opširno izložio hronologiju donošenja odluka vezanih za utvrđenje statusa RVI smatrajući da u konkretnom slučaju činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno niti je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da su razlozi navedeni u obrazloženju presude netačni, nejasni, nepotpuni i pogrešni i to u pogledu datuma od kojeg mu je status RVI trebao biti priznat.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelacije o povredi prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u presudi koja je osporena apelacijom, jasno i iscrpno obrazložio razloge zbog kojih je apelantovu tužbu odbio a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporene presude ne može zaključiti da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, kako to tvrdi apelant, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant je također naveo da mu je povrijeđeno pravo na život. Imajući u vidu da predmetni upravni postupak za ostvarivanje prava priznavanja RVI nije moguće dovesti u vezu sa povredom ovog ustavnog prava, Ustavni sud nalazi da je apelacija u dijelu koja se odnosi na navode o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije također (prima facie) neosnovana.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić