Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1073/10 (AD Petrol Banja Luka)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1073/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 1073/10, rješavajući apelaciju AD Petrol Banja Luka PC Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD Petrol Banja Luka PC Trebinje podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-09-000035 od 16. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-07-000079 od 24. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AD Petrol Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjeva, advokat iz Trebinja, podnio je 26. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000035 od 16. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-07-000079 od 24. novembra 2008. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2399/09 od 11. novembra 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju koja je podnesena 24. jula 2009. godine a kojom je apelant osporavao Presudu Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000035 od 16. juna 2009. godine i Presudu Osnovnog suda broj 094-0-P-07-000079 od 24. novembra 2008. godine zbog toga što je protiv Presude Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000035 od 16. juna 2009. godine apelant izjavio reviziju o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 855 od 16. decembra 2009. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena u smislu člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 I 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), jer vrijednost predmetnog spora ne prelazi 10.000,00 KM a taj sud je na osnovu stanja u spisima predmeta ocijenio da apelantova revizija nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

3. Činjenice predmeta koji proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Presudom Osnovnog suda broj 094-0-P-07-000079 od 24. novembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000035 od 16. juna 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Nenad Milanović (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati iznos od 2.249,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2005. godine pa do isplate. Apelant je obavezan da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 1.652,05 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev da se tuženi obaveže na isplatu iznosa od 2.249,00 KM a navedenu obavezu apelant zasniva na činjenicama da je tuženi obavljao poslove poslovođe na benzinskoj stanici u Tjentištu, da je kod njega utvrđen manjak preko dozvoljenog normativa u utuženom iznosu i da tuženi i poslije više upozorenja nije izmirio svoju obavezu, shodno odluci Nadzornog odbora od 23. maja 2005. godine a što je dužan da učini po osnovu krivice za nastali manjak.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da su parnične stranke zaključile Ugovor o radu broj 01-631-43/01 od 7. juna 2001. godine, da je tuženi u toku 2004. godine raspoređen kao poslovođa na benzinskoj stanici u Tjentištu, da je te poslove obavljao do kraja 2004. godine, kao i da je potpisom i inventurom apelantove komisije utvrđen manjak na benzinskoj stanici u iznosu od 2.249,00 KM. Na osnovu provedenog vještačenja vještaka mašinske i finansijske struke Z. K. i H. Ć, te dopunskog vještačenja provedenog po apelantovim primjedbama Osnovni sud je utvrdio da je do manjka u utuženom iznosu došlo isključivom apelantovom krivicom koji nije izdvojio određena finansijska sredstva radi akumulacije sistemskih grešaka mjerenja tečnih goriva. Osnovni sud je utvrdio da je problem iskazanog manjka tečnih goriva bio konstantan i u spornom i u ranijim periodima, da je do manjka došlo i zbog mjerenja tečnih goriva različitim metodama u pojedinim fazama poslovanja i da je navedeni problem permanentan i da se pojavljivao i na drugim pumpama, a ne samo na pumpi na kojoj je radio tuženi. Osnovni sud je zaključio da apelant, a što je bio dužan u smislu člana 93. Zakona o radu u vezi sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO), nije dokazao namjeru ili nepažnju radnika, tj. tuženog. S druge strane, tuženi, iako nije bio dužan, dokazao je da šteta nije nastala njegovom krivicom, već naprotiv bez njegove krivice i uslijed propusta u organizaciji rada od apelantovih stručnih službi a što je utvrdila i Komisija za popis-godišnju inventuru, te je tužbeni zahtjev odbijen,

7. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je članom 93. Zakona o radu (sada član 100. istog zakona-prečišćeni tekst («Službeni glasnik RS» broj 55/07) propisano da radnik na radu ili u vezi sa radom, ako namjerno ili iz krajnje nepažnje pričini materijalnu štete poslodavcu, dužan je da tu štetu nadoknadi. Odredbom člana 106. Zakona o radu, kako dalje navodi Okružni sud, propisano je da se na pitanje naknade štete pričinjene na radu ili u vezi sa radom koja nisu posebno uređena tim zakonom primjenjuju propisi o obligacionim odnosima.

8. Polazeći od navedenih zakonskih propisa, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, jer je pravilan zaključak da apelant, a što je bio dužan da učini po odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 I 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), nije uspio dokazati da je tuženi za nastali manjak u iznosu od 2.249,00 KM postupao sa namjerama ili iz krajnje nepažnje. U vezi sa apelantovim navodima da je tuženi odgovoran za nastalu štetu u smislu odredaba člana 154. stav 1. ZOO, Okružni sud je istakao da krivica radnika za pričinjenu štetu poslodavcu na radu ili u vezi sa radom ne može se zasnivati na odredbi člana 154. ZOO, jer se može shvatiti jedino kao pretpostavka najblažeg oblika krivice, dakle, kao pretpostavka obične nepažnje. Namjera ili krajnja nepažnja, kako je dalje naveo sud, moraju biti predmet dokazivanja, pa je neosnovan navod da je tuženi za nastalu štetu odgovoran po odredbama člana 154. ZOO, jer se njegova krivnja pretpostavlja pa da je na tuženom teret dokazivanja da je šteta nastala bez njegove krivice. Također je Okružni sud istakao da se u konkretnom pravnom odnosu ne mogu primijeniti odredbe čl. 27. i 28. Pravilnika o normativnim gubicima, te zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava i za svoju odluku dao valjane razloge primijenivši procesna načela sadržana u odredbi čl. 2 do 9. ZPP.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da «poslovođa benzinske stanice ima pretpostavljenu normativno utvrđenu odgovornost za materijalno-finansijsko poslovanje i po tom osnovu odgovora za štetu nastalu u poslovanju pumpe ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice». Apelant je, također, istakao da odluka drugostepenog suda nije dovoljno obrazložena, da sud samo «parafrazira odredbe materijalnog prava uz konstataciju da nije uspio dokazati da je tuženi prilikom nastanka manjka postupao sa namjerom ili krajnjom nepažnjom ne dajući nikakve razloge za to».

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ispitujući dopustivost apelaciju u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 2399/09 od 11. novembra 2009-godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao Presudu Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000035 od 16. juna 2009. godine i Presudu Osnovnog suda broj 094-0-P-07-000079 od 24. novembra 2008. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 855 od 16. decembra 2009. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000035 od 16. juna 2009. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda uručena apelantu 23. juna 2009. godine, a apelacija podnesena 24. jula 2009. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.

12. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima da je obrazloženje drugostepene odluke nedovoljno, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se dâ odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, Okružni sud odgovorio na svaki apelantov žalbeni prigovor i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1073/10 (AD Petrol Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio