Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1089/10 (A. B.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1089/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 1089/10, rješavajući apelaciju Amira Buze, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Buze podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 000886 09 Gž od 22. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 000886 07 P od 24. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Buza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog podnio je 26. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 000886 09 Gž od 22. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 000886 07 P od 24. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 000886 07 P od 24. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 000886 09 Gž od 22. januara 2010. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su Jasminka Buza i Nermina Hodžić (u daljnjem tekstu: tužene) postavljanjem betonske ograde od lokalnog puta do kraja njegove kuće zauzele dio njegove parcele, dužine 22,80 m, širine 2 m, površine 50 m2, kako je naznačeno na skici lica mjesta vještaka Fuada Kukića, i na taj način ga smetale u normalnom korištenju dijela parcele i uznemiravale u ostvarenju vlasničkih prava na nekretninama bliže navedenim u dispozitivu presude, kao i zahtjev da se naloži tuženim da betonsku ogradu vrate na graničnu liniju njihovih parcela, te prestanu prisvajati dio parcele k.č. broj 242 k.o. Moštre i da se ubuduće kane uznemiravanja u vršenju prava vlasništva na parcelama.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je sporni dio parcele bio u posjedu oca tuženih od 1983. godine, kada je otac tuženih na dijelu granice postavio betonsku ogradu. Tužene su kao nasljednice svojih roditelja bile u mirnom i savjesnom posjedu spornog dijela sve do dana podnošenja tužbe (3. decembar 2007. godine), dakle, kako dalje navodi sud, prednici tuženih i tužene su u mirnom i savjesnom posjedu tog dijela parcele više od 20 godina, a što je tužena Jasminka Buza i istakla u odgovoru na tužbu. S obzirom na prigovor koji je istakla tužena (da su sporni dio parcele njeni roditelji a potom ona i njena sestra držali u mirnom posjedu 25 godina), kao prethodno pitanje se postavilo pitanje vlasništva na spornom dijelu parcele. Općinski sud je citirao odredbu člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 6/98 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOVPO) kojom je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari i da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, te odredbu člana 32. stav 2. istog zakona kojom je propisano da posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 20 godina savjesnog posjeda. Također, Općinski sud je citirao odredbu člana 35. stav 2. ZOVPO kojom je propisano da se u vrijeme posjeda uračunava i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici,te zaključio da su tužene po osnovu dosjelosti stekle pravo vlasništva na spornom dijelu parcele protekom roka od 20 godina koji je istekao 2003. godine. Na kraju je Općinski sud istakao da, s obzirom na to da se radi o sticanju vlasništva na osnovu samog zakona (član 24. ZOVPO, činjenica da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik upisan apelant nije odlučujuća u ovoj pravnoj stvari, jer je apelantovo vlasništvo na spornom dijelu parcele prestalo u momentu isteka roka dosjelosti, pa apelant nije ni ovlašten da traži zaštitu prava vlasništva i predaju u posjed tog dijela nekretnine.

4. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 24, 32. i 43. ZOVPO), dajući za svoju presudu valjane i pravilne razloge. Kantonalni sud je, obrazlažući presudu, istakao da su neosnovani žalbeni navodi da je počinjena povreda odredaba parničnog postupka i da je prvostepeni sud odlučio mimo postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, apelant je svoj tužbeni zahtjev kao u izreci prvostepene presude opredijelio nakon provedenog vještačenja vještaka geometra a na glavnoj raspravi održanoj 29. septembra 2008. godine izvedeni su svi dokazi predloženi od parničnih stranaka a prvostepeni sud je odlučio o tužbenom zahtjevu koji je postavio apelant u skladu sa članom 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06). Kantonalni sud je, dalje, istakao da su tužene osporile tužbeni zahtjev u cjelini, ističući da je betonsku ogradu između parcela stranaka postavio prije 25 godina njihov otac (inače apelantov brat) a što je i apelant na licu mjesta učinio nespornim, navodeći da je njegov brat 1983. godine postavio betonsku ogradu a da je on postavio željeznu ogradu 1998. godine. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud nakon izvedenih dokaza pravilnom ocjenom utvrdio odlučnu činjenicu a to je da su prednici tuženih i tužene u mirnom i savjesnom posjedu spornog djela nekretnina više od 20 godina a što apelant nije osporavao, niti dokazivao suprotno, i da su tužene po osnovu dosjelosti stekle pravo vlasništva na spornom dijelu parcele protekom roka od 20 godina koji je istekao 2003. godine, dakle, prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Na kraju je Kantonalni sud istakao da je pravilan i stav prvostepenog suda da je apelantovo vlasništvo na spornom dijelu parcele prestalo u momentu isteka roka dosjelosti kada su tužene stekle vlasništvo na osnovu zakona, te da nije ni ovlašten da traži zaštitu prava vlasništva i predaju u posjed tog dijela nekretnine.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, ističe da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je istakao da je nesporno u toku postupka utvrđeno da su tužene zauzele dio njegovih nekretnina, ali da i pored toga redovni sudovi odbijaju njegov tužbeni zahtjev pri čemu pogrešno primjenjuju procesno i materijalno pravo i dovode ga u neravnopravan položaj u odnosu na tužene. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi odlučili mimo njegovog tužbenog zahtjeva (uznemiravanje prava vlasništva i predaja u posjed), odbivši ga zbog toga što su tužene po osnovu dosjelosti stekle pravo vlasništva na zauzetom dijelu nekretnine iako tužene nisu postavile nikakav protivtužbeni zahtjev. Na ovaj način, kako je dalje naveo apelant, pogrešno je primijenjen ZOVPO koji se odnosi na sticanje prava vlasništva dosjelošću, jer u tom pravcu nije bilo postavljenog tužbenog zahtjeva. Apelant je, dalje, istakao da je sud zasnovao svoju odluku na činjenici da su tužene koristile sporni dio nekretnine 25 godina koju je istakla prvotužena, a što je on prigovorio, čime je stavljen u neravnopravan položaj, jer izuzev prigovora nije mogao osporiti ove navode prvotužene date prilikom njenog saslušanja u svojstvu stranke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U odnosu na apelantove navode da je povrijeđena ravnopravnost strana u postupku «jer je sud zasnovao odluku na iskazu prvotužene da koriste sporni dio nekretnine 25 godina, a što je on prigovorio, čime je stavljen u neravnopravan položaj, jer izuzev prigovora nije mogao osporiti ove navode prvotužene date prilikom njenog saslušanja u svojstvu stranke», Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva za pravično suđenje predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom («jednakost oružja»). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274, str. 19). Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu apelant imao priliku da se suprotstavi svojim navodima i argumentima drugoj strani. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Naime, iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju Ustavni sud zapaža da je apelant u toku postupka imao mogućnost da svoj slučaj prezentira sudu, da ga je zastupao punomoćnik - advokat, da nema naznaka o tome da je apelant predlagao neke druge dokaze i da su ti njegovi prijedlozi odbijeni, niti tako nešto apelant tvrdi u apelaciji, niti proizlazi da je u odnosu na tužene bio drugačije tretiran. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantu na bilo koji način bilo onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da predlaže i izvodi dokaze, pa smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na ravnopravnost u postupku očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu, kako to tvrdi apelant, «odlučivali mimo postavljenog tužbenog zahtjeva». Naime, prvostepeni sud nije meritorno odlučivao o sticanju prava vlasništva po osnovu dosjelosti (kako to smatra apelant), nego se to pitanje postavilo kao prethodno na osnovu činjenica navedenih u tužbi i odgovoru na tužbu a odluka o glavnoj stvari (uznemiravanja prava vlasništva i predaja u posjed) zavisila je od razrješenja tog prethodnog pitanja. Redovni sudovi su obrazložili da su tužene na osnovu samog zakona (po osnovu dosjelosti) stekle pravo vlasništva na spornom dijelu parcele protekom roka od 20 godina, te je apelantovo vlasništvo na spornom dijelu parcele prestalo u momentu isteka roka dosjelosti i apelant nije ni ovlašten da traži zaštitu prava vlasništva i predaju u posjed spornog dijela nekretnine. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant se pozvao na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali nije ni na koji način obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1089/10 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio