Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1117/10 (D. H. i S. H.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1117/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP-1117/10, rješavajući apelaciju Džemile Hajdarević i Suvada Hajdarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemile Hajdarević i Suvada Hajdarevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev- 08-001399 od 10. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001 868 od 11. aprila 2008.

godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1314/04 od 29. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džemila Hajdarević i Suvad Hadarević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, a koje zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijeli su 30. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001399 od 10. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001 868 od 11. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1314/04 od 29. maja 2006. godine.

2. Općinski sud je presudom broj P-1314/04 od 29. maja 2006. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim su tražili da se tuženi HYNDAI Auto BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da im na ime naknade materijalne i nematerijalne štete koju su pretrpili u saobraćajnoj nesreći isplati označene novčane iznose. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je među strankama bilo sporno da li je uzrok saobraćajne nesreće u kojoj su apelanti pretrpili štetu koju su od tuženog potraživali skriveni nedostatak na vozilu odnosno upravljačkom mehanizmu koje su apelanti kupili od tuženog. Na temelju provedenih dokaza, i to nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne i mašinke struke I.Z., D.H., O.L. te S.Č. a kojim je sud poklonio vjeru jer su dati logično i saglasno jedni drugima, utvrđeno je da je vozilo HYNDAI prije nastanka saobraćane nesreće bilo tehnički i funkcionalno u ispravnom stanju. Nadalje, ukazano je da su vještaci pregledali automobil, naveli razloge koji ih navode na zaključak da je vozilo prije nesreće bilo ispravno, te da uzrok nesreće ne leži u lošem kvalitetu materijala kojim je izrađeno vozilo. Nadalje, ukazano je da sud nije poklonio vjeru i prihvatio kao objektivan nalaz odnosno analizu havarije upravljačkog mehanizma sačinjenu od profesora Mašinskog fakulteta u Sarajevu O.P. i F.I. S tim u vezi je ukazano da je profesor O.P. izjavio da nikad nije vido automobil izuzev na slici, a da mu je dio na kom je izvršena analiza i to zglob upravljačkog mehanizma dostavio asistent Mašinskog fakulteta Dž.B. Nadalje, ukazano je da je nalaz odnosno analiza urađen mjesec i po nakon saobraćajne nesreće, a da apelanti nisu dokazali da je dio koji je bio predmet analize i pripadao njivom vozilu HYNDAI, a ni profesor O.P. se nije mogao izjasniti i potvrditi da li dio koji je analiziran pripada navedenom vozilu. Najzad, ukazano je da je u svom nalazu i mišljenju, kao i u iskazu vještak D.H. potvrdio da je vozilo pregledao neposredno nakon nesreće i da je tom prilikom konstatovao da je upravljački mehanizam bio ispravan.

3. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Gž-06-001 868 od 11. aprila 2008. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je prvostepeni sud cijenio sve provedene dokaze, pa tako i Analizu Mašinskog fakulteta u Sarajevu, kao i nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke D-H. i I.Z., kao i nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke O.L., zapisnik o uviđaju na licu mjesta sačinjen od MUP-a Sarajevo te foto dokumentaciju sačinjenu u povodu saobraćanje nesreće. Nadalje, ukazano je da je na temelju provedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da je do loma na upravljačkom mehanizmu došlo tek nakon što je automobil sletio s puta i tom prilikom udario prednjim desnim točkom u zemljanu prepreku. Ovakav zaključak su vještaci utemeljili na neposrednom opažanju predmetnog zgloba, na kom je cijela površina loma imala istu boju a što ne bi bilo moguće da je zglob uslijed loše izrade ranije bio oštećen jer bi tada ranije oštećenje imalo drugačiju boju koja bi bila izmijenjena uslijed uticanja spoljnih faktora. S tim u vezi ukazano je i na nalaz vještaka saobraćane strke koji je potvrdio da se vozilo ne bi moglo naći u položaju u kom je bilo nakon saobraćane nesreće da je do pucanja upravljačkog mehanizma došlo u vožnji kako su tvrdili apelanti, odnosno da bi u tom slučaju na kolovozu morali ostati jasni tragovi a koji nisu nađeni prilikom vršenja uviđaja. U vezi sa analizom Mašinskog fakulteta u Sarajevu a na kojoj su apelanti temeljili svoj tužbeni zahtjev i žalbu ukazano je da ona nije mogla biti prihvaćena jer je u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima, a prije svega sa nalazom vještaka saobraćane struke koji se izjasnio da se saobraćana nesreća nije mogla desiti na način na koji se dogodila da je došlo do pucanja zgloba upravljačkog mehanizma na početku nesreće. Također, ukazano je da je analiza Mašinskog fakulteta urađena pedeset dana nakon saobraćajne nesreće, pa prilikom vršenja iste, nije mogao biti uočen detalj oko konstantnosti boje površine loma koja je konstatovana kod nalaza vještaka mašinske struke.

4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-001399 od 10. decembra 2009. godine odbio kao neosnovanu reviziju koju su apelanti izjavili protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je drugostepeni sud u skladu sa članom 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke i o tome kroz obrazloženje osporene odluke dao razloge zašto je žalba apelanta neosnovana, odnosno zašto presudu prvostepenog suda smatra pravilnom i zasnovanom na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Nadalje, ukazano je da je drugostepeni sud izveo pravilan zaključak o činjeničnom utvrđenju do kog je došao prvostepeni sud primjenom člana 8. ZPP slobodnom ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u uzajamnoj vezi, a zbog čega je paušalnim ocijenjen navod apelanta o povredi člana 209. ZPP. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim je ukazano da su nižestepeni sudovi na temelju pravilne ocijene provedenih dokaza utvrdili da uzrok saobraćajne nezgode i nastale štete nije u greška u vozilu čiji je proizvođač tuženi, a shodno čemu ne može postojati ni njegova odgovornost ni po osnovu opštih načela za naknadu štete iz člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno iz čl. 158. i 179. stav 1. istog zakona. Najzad, ukazano je da se navodi revizije uglavnom svode na ponavljanje žalbenih navoda na koje je drugostepeni sud već dao odgovore, kao i da se odnose na prigovore ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, a iz kojih razloga se revizija ne može izjavljivati shodno članu 240. stav 2. ZPP a zbog čega nisu bili od značaja a ni predmet ocjene u postupku po reviziji.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti tvrde da je Vrhovni sud propustio da ispita njihove navode koji su se ticali ocjene provedenih dokaza u smislu čl. 8. i 191. st. 3. i 4., a u vezi sa članom 209. ZPP, te da je Vrhovni sud propustio da ispita prigovore koji su se odnosili na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Nadalje, u opširnim apelacionim navodima apelanti osporavaju zaključak redovnih sudova da uzrok saobraćajne nesreće nije lom upravljačkog mehanizma uslijed loše mehaničke obrade. U vezi s tim apelanti ukazuju da su nalazi vještaka na kojim su sudovi zasnovali svoje zaključke utemeljeni na okularnoj metodi, dok je nalaz odnosno analiza Mašinskog fakulteta u Sarajevu, koju su oni predočili, zasnovan na metodu putem stereomikroskopa koja je savremenija i pouzdanija. Nadalje, apelanti detaljno analiziraju iskaze vještaka Dž.H. i S. Č., te vještaka saobraćane struke I.Z. i O.L., a čije vještačenje je, po navodima apelanta naručio tuženi. S tim u vezi apelanti smatraju i da su ne prihvatljivi i irelevantni razlozi za odbijanje analize Mašinskog fakulteta zato što je ona sačinjena pedeset dana nakon saobraćane nesreće. Najzad, apelanti navode dijelove analize Mašinskog fakulteta koji po njihovom mišljenju nedvosmisleno upućuje na zaključak da je do udesa došlo zbog loma upravljačkog mehanizma koji je klasičan zamoran lom, koji nastaje zbog greške u materijalu, te na iskaze koje su dali u postupku pred prvostepenim sudom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelanti smatraju da su im pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer su redovni sudovi pogrešno cijenili provedene dokaze, a što je za posljedicu imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Najzad, u brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u uzajamnoj vezi, te da su osporene odluke zasnovane ne samo na nalazima i mišljenjima vještaka, kako to apelanti ukazuju u apelaciji, nego i na temelju drugih provedenih dokaza, prije svega zapisnika o uviđaju na licu mjesta, te fotodokumentacije koja je tom prilikom sačinjana. Na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene redovni sudovi su utvrdili činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Apelanti ne navode i u tom smislu ne nude niti jedan dokaz da im je bila uskraćena mogućnost da provedene dokaze osporavaju ili da predlažu dokaze kojim bi ih doveli u pitanje. Nadalje, u obrazloženjima osporenih odluka nisu izistali razlozi i obrazloženja zbog čega nije prihvaćena analiza Mašinskog fakulteta na kojoj su apelanti temeljili svoj tužbeni zahtjev prema tuženom, a na kojoj insistiraju i u apelaciji. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene prvostepene presude ukazano da je profesor O.P. koji je sačinio analizu na koju apelanti ukazuju izričito izjavio da nikad nije vido automobil koji je pripadao apelantima i koji je učestvovao u saobraćajnoj nesreći, da mu je dio zglobnog mehanizma koji je bio predmet vještačenja dostavio asistent na Mašinskog fakultetu, te da nije mogao da se izjasni da li je dio koji je vještačio i pripadao automobilu koji je učestvovao u saobraćanoj nesreći. Najzad, u obrazloženju osoprene drugostepene presude nije izostala analiza dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, te ocjena zaključaka koje je prvostepeni sud zasnovao na provedenim dokazima. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su anvodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Nadalje, apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na efektivan pravni lijek jer je Vrhovni sud propustio da se izjasni o revizionim navodima koji su se ticali ocjene provedenih dokaza u smislu čl. 8. i 191. st. 3. i 4., a u vezi sa članom 209. ZPP, te da je Vrhovni sud propustio da ispita prigovore koji su se odnosili na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanta u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1117/10 (D. H. i S. H.) | Sudska praksa | Aktio