Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1120/10 (L. Š.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1120/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP-1120/10, rješavajući apelaciju Luke Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luke Šarića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0- Gž-08-000697 od 1. marta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Luka Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, a kog zastupa Stipo Babić i Perica Babić, Zajednički odvjetnički ured iz Livna, podnio je 31. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000697 od 1. marta 2010. godine.
2. Općinski sud u Livnu je presudom broj P-664/03 od 4. jula 2008. godine obavezao Vladu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu ispati označeni novčani iznos na ime neisplaćenih dijelova plate i regresa za godišnji odmor sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu nadoknadi označni novčani iznos na ime troškova postupka. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantu dosuđena razlika traženih plata na osnovu Pravilnika o platama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika u službi HVO od 19. novembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) a koji se primjenjivao od novembra 1998. godine do aprila 2001. godine. Nadalje, ukazano je da tuženi nije osporavao da apelantu nije isplaćen regres za godišnji odmor i to za 1999., 2000. i 2001. godinu, pa mu je sud dosutio odgovarajuće novčane iznose po osnovu neisplaćenog regresa u skladu sa članom
11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika Federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave (u daljnjem tekstu: Uredba). 3. Kantonalni sud je presudom broj 010-0-Gž-08-000697 od 1. marta 2010. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plate za period od decembra 1999. godine do decembra 2000. godine odbijen, te je preinačena odluka o isplati regresa za 2000. godinu tako da je apelantu dosuđen umanjeni novčani iznos umjesto dosuđenog prvostepenom presudom, te je tuženi obavezan da apelantu na ime razlika plata za 2001. godinu, te regresa za 1999., 2000. i 2001. godinu isplati umanjeni označeni novčani iznos umjesto onog dosuđenog prvostepenom presudom. U obrazloženju presude je istaknuto da je nesporno da je apelant bio u vojnoj službi i raspoređen na poslovima u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske Federacije BiH, te da je apelant svoja potraživanja temeljio na Pravilniku koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plata hrvatskoj komponenti FMO-a u VFBiH za april 2001. godine, nakon čega je donesen Privremeni pravilnik o plaćama i drugim primanjima službenika, namještenika i djelatnih vojnih osoba FMO-a i VFBiH, hrvatska komponenta, od 18. maja 2001. godine (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik). Međutim, ono što je, prema mišljenju Kantonalnog suda, sporno je to da li je tuženi bio obavezna isplatiti apelantu utužene iznose na ime razlike plate s obzirom na to da, prema tvrdnji tuženog, sredstva pristigla iz Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: R Hrvatska) nisu nikada bila dio sredstava budžeta FBiH. Naime, prema Sporazumu Federacije BiH i R Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum), i to odredbom člana 2, određeno je da je pomoć namijenjena FMO-u i to isključivo za plate hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u FMO-u i VFBiH. Ovaj Sporazum je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, a nakon tog datuma mogao se produžiti zavisno od priliva sredstava namijenjenih za provedbu Sporazuma u državnom proračunu R Hrvatske. Ukoliko dogovorena finansijska sredstva predviđena za ovu namjenu nisu doznačena, niti su bila sastavni dio budžeta tuženog, prema ocjeni ovoga suda, ne postoji obaveza tuženog na isplatu plata prema Pravilniku jer je pretpostavka za isplatu plata u iznosima koje je apelant tražio prethodno dostavljena finansijska pomoć iz R Hrvatske. Prema tome, sredstva za plate u visini propisanoj navedenim Pravilnikom su zavisila od priliva doniranih sredstava R Hrvatske. Doznačena sredstva u smanjenom iznosu su omogućila isplate koje je apelant i primio a koje mu i pripadaju za sporni period. Budući da je apelantu iz budžeta tuženog osigurana plata u visini kao i svim drugim pripadnicima VFBiH, te da se istovremeno sa Pravilnikom primjenjivao i Privremeni Pravilnik kojim su razrađene odredabe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), to tuženi nije obavezan apelantu isplatiti tražene iznose neisplaćenog dijela plata. Kada je u pitanju isplata regresa za potraživani period, Kantonalni sud je zaključio da apelantu pripada pravo na regres u visini prosječne mjesečne neto plate po uposleniku ostvarene u Federaciji BiH u prethodnom mjesecu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, a prema članu 11. Uredbe. S obzirom na utvrđeni iznos plate apelantu je dosuđen umanjeni iznos od onog koji je utvrđen prvostepenom presudom.
4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporena presuda donesena kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba ZPP. Također, apelant ukazuje da je Kantonalni sud do 2006. godine zastupao suprotan stav o istom činjeničnom i pravnom pitanju, koji je nakon toga promijenjen. Najzad, apelant je ukazao da je njegova apelacija identična apelaciji koja je registrovana pod brojem AP-1035/09, te da su dokazi u navedenom predmetu identični sa dokazima iz njegove apelacije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
U vezi sa navodima apelanata da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, a u vezi sa načinom na koji je Kantonalni sud primijenio odredbe materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka razmatrao identično pravno pitanje pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke Ustavnog suda broj AP- 1995/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u obrazloženju citirane odluka zaključio da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje koje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plate vojnim licima kao i odredbama Privremenog Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO koji je u spornom periodu na koji se apelant poziva bio na snazi, i koje se primjenjivao na sve pripadnike oružanih snaga FBiH, kako na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine tako i na pripadnike Hrvatskog vijeća obrane.
U vezi sa navodima apelanta da je promijenjena praksa redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća na to da je identičan navod ispitivao u vezi sa navodnom diskriminacijom u Odluci broj AP-1356/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je Ustavni sud zaključio da ukazivanje apelanta na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku, s obzirom da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
Najzad, Ustavni sud ukazuje da je naveden stavove zastupao i Odluci o dopustivosti broj AP- 2762/08 od 22. februara 2011. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), a u kojoj je predmet razmatranja bila i apelacija broj AP-1035/09 na koju apelant ukazuje kao identičnu u svojoj apelaciji.
7. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić