Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1129/10 (B. D.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1129/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 1129/10, rješavajući apelaciju Bože Drinića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Drinića, Bogdana Drinića, Mire Kostadinović i Jasminka Kostadinovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 003862 09 Gž od 28. januara 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 003862 07 P od 30. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Božo Drinić (u daljnjem tekstu. prvoapelant) i Bogdan Drinić, Mira Kostadinović i Jasminko Kostadinović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Miroslav Drinić, advokat iz Gradiške, podnijeli su 30. marta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 003862 09 Gž od 28. januara 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 003862 07 P od 30. aprila 2009. godine. Prvoapelant i apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Rješenja Osnovnog suda broj 72 0 P 003862 07 P od 30. aprila 2009. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1129/10 od 8. juna 2011. godine kojom je odbio zahtjev prvoapelanta i apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 P 003862 07 P od 30. aprila 2009. godine usvojena je tužba Dragiše Đakovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv prvoapelanta i Slavka Kostadinovića (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata), te je utvrđeno da su prvoapelant i pravni prednik apelanata smetali tužitelja u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina bliže navedenih u stavu I dispozitiva rješenja. Stavom II dispozitiva rješenja naloženo je prvoapelantu i pravnom predniku apelanata da u roku od osam dana uklone postavljenu ogradu, te se zabranjuje svako dalje ili slično smetanje posjeda tužitelja pod prijetnjom novčane kazne i obavezuju se prvoapelant i prednik apelanata da solidarno nadoknade troškove postupka tužitelju u iznosu od 1.792,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja za pružanje posjedovne zaštite parcele k.č. broj 209/3, upisane u pl. broj 185. k.o. Nova Topola. Prema činjeničnim navodima tužbe, kako je dalje istakao Osnovni sud, tužitelj je ometen u posjedu navedene parcele tako što su prvoapelant i pravni prednik apelanata 11. jula 2007. godine između sporne parcele i parcele tužitelja, k.č. broj 209/1 upisane u pl. broj 1176 k.o. Nova Topola, postavili žičanu ogradu, i to granicom pristupnog puta k.č. broj 209/3 a kraj granične linije sa parcelom tužitelja k.č. broj 209/1, dužine 25 m, visine 1 m, fiksiranu za asfaltiranu podlogu željeznim stupčićima 0,04x0,04m. Odlučujući o navedenom tužbenom zahtjevu, ocjenom izvedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj koristio spornu parcelu kao pristup do svog objekta-supermarketa i da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvoapelanta i pravnog prednika apelanata. Naime, Osnovni sud je pojasnio da je pravni prednik apelanata angažovao preduzeće «Montaža-inženjering» da postave metalnu ogradu za šta je prvoapelant dao suglasnost, pa je zaključio da je tužitelj ometen od prvoapelanta i pravnog prednika apelanata u posjedu sporne parcele. Prema mišljenju Osnovnog suda, za navedeni zaključak nije od utjecaja činjenica da su prvoapelant i pravni prednik apelanata za postavljanje navedene ograde pribavili urbanističku saglasnost a s obzirom na to da na osnovu nje nisu ishodili odobrenje za građenje, čime nije isključena protivpravnost u postupanju prvoapelanta i pravnog prednika apelanata, pa je u smislu čl. 75. do 80. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/08, 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/03) udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja.

5. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepenog rješenja izjavili tužitelj, prvoapelant i pravni prednik apelanata, Okružni sud je Rješenjem broj 72 0 P 003862 09 Gž od 28. januara 2010. godine žalbu tužitelja u cijelosti i žalbu prvoapelanta i pravnog prednika apelanata djelomično uvažio, Rješenje Osnovnog suda broj 72 0 P 003862 07 P od 30. aprila 2009. godine ukinuo u dijelu odluke o troškovima postupka i u ovom dijelu predmet vratio na ponovni postupak. Žalbe prvoapelanta i pravnog prednika apelanata u ostalom dijelu su odbijene i označeno prvostepeno rješenje u dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđeno.

6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud u izvedenim dokazima (saslušanje svjedoka J. D., K. S., P. Z. i D. A., te uvidom u ugovor od 9. novembra 2005. godine) a sa kojim dokazima je saglasan iskaz tužitelja, imao valjano uporište za zaključak da je tužitelj sve do 11. jula 2007. godine bio u posjedu sporne parcele zajedno sa prvoapelantom i pravnim prednikom apelanata. Prvostepeni sud je na valjan način obrazložio zašto nije prihvaćen iskaz svjedoka G. R. a drugačiji zaključak u pogledu posjeda sporne parcele ne može proizlaziti iz službene zabilješke Policijske stanice od 23. jula 2007. godine, jer se iz nje jedino može zaključiti da je između stranaka 11. jula 2007. godine došlo do sukoba u vezi sa postavljanjem sporne ograde. Okružni sud je, dalje, istakao da ne stoje žalbeni navodi da izvedenim dokazima nije utvrđeno da su prvoapelant i pravni prednik apelanata postavljali spornu ogradu, jer iz iskaza pravnog prednika apelanata koji je dao u svojstvu parnične stranke proizlazi drugačije, pa je i pravilan zaključak prvostepenog suda da je pravni prednik apelanata za postavljanje sporne ograde angažovao radnike preduzeća «Montaža-inženjering» a uz saglasnost prvoapelanta kao vlasnika sporne parcele. Okružni sud je, dalje, istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je ponašanje prvoapelanta i pravnog prednika apelanata protivpravno bez obzira na nesporno pribavljenu urbanističku saglasnost za postavljanje ograde s obzirom na to da nije bila pribavljena građevinska dozvola. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud ocjenom svih izvedenih dokaza pravilno utvrdio da je tužitelj bio u suposjedu sporne parcele i da je 11. jula 2007. godine u suposjedu dotadašnjeg načina korištenja parcele ometen od prvoapelanta i pravnog prednika apelanata tako što su između sporne parcele i parcele tužitelja postavili žičanu ogradu (označenu na skici vještaka geometra od 5. decembra 2008. godine). pa pošto je tužba podnesena u okviru zakonskog roka iz člana 77. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, to je pravilno tužitelju u smislu čl. 75. i 79. navedenog zakona pružena posjedovna zaštita.

7. Prvoapelant i apelanti smatraju da im je rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U okviru kršenja prava na pravično suđenje i imovinu navode očigledno pogrešnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Istakli su da je sud pružio posjedovnu zaštitu osobi koja nikada nije bila u mirnom i faktičkom posjedu parcele k.č. broj 209/3, koja je isključivo vlasništvo pravnog prednika apelanata. Navedena parcela nije nikada služila za prilaz objektu tužitelja a činjenica da je zajednički asfaltirana površina koja obuhvata posjed zemljišta-vlasništvo tužitelja i djelomično površina parcele k.č. broj 209/3 ne znači da je tužitelj bio u suposjedu te parcele. Ograda za koju tužitelj tvrdi da ga je smetala u prilazu njegovom objektu je postavljena u skladu sa izdatom urbanističkom saglasnošću nadležnog organa, dakle, na osnovu odluke nadležnog organa, te nema samovlašća niti protivpravnosti u radnji postavljanja predmetne ograde na k.č. broj 209/3. Prvoapelant i apelanti su istakli da upotreba prilaza od tužitelja, a kako to dozvoljava sud, znači da taj prilaz privatnoj imovini se pretvara u javnu površinu na kojoj je moguće da se parkiraju vozila za istovar robe, da parkiraju vozila treća lica koja dolaze u kafić i supermarket, pa su na taj način trajno ograničeni u privatnoj svojini bez opravdane svrhe

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na navode prvoapelanta i apelanata koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svom rješenju, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Osnovni sud je, analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio, a druge ne, i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Prvostepeni sud je omogućio prvoapelantu i pravnom predniku apelanata jednako kao i tužitelju da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da prvoapelant i apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima prvoapelanta i apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da prvoapelant i apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Prvoapelant i apelanti su se pozvali na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali ni na koji način nisu obrazložili svoje navode o kršenju ovog prava, niti su naveli u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovode u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi prvoapelanta i apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1129/10 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio