Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1135/10 (B. B.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1135/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 1135/10, rješavajući apelaciju Branka Bere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Bere podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 047417 09 Gž od 30. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 047417 07 Mal od 24. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Bera (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 30. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 047417 09 Gž od 30. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 047417 07 Mal od 24. juna 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 047417 07 Mal od 24. juna 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 047417 09 Gž od 30. decembra 2009. godine, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev «Toplana» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je obavezan apelant da tužitelju isplati na ime duga za korištenje toplotne energije ukupan iznos od 1.321,92 KM za periode i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. Dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa od 612,51 KM je odbijen kao neosnovan. Apelant je obavezan da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 69,85 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbijen.
3. Nakon provedenog postupka na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je apelant bio korisnik toplotne energije koju je tužitelj isporučivao, te da se sporno potraživanje odnosi na period od 1. januara 2005. godine do 31. jula 2006. godine i od 1. marta 2008. godine do 28. februara 2009. godine. Sud je, dalje, utvrdio da su u evidenciji tužitelja navedeni podaci vezani za sporni dug, korištenje toplotne energije i izvršene uplate (kartica stambenog potrošača). Osnovni sud je, također, utvrdio da je apelant u spornom periodu prigovarao na kvalitet grijanja i tužitelj mu je na osnovu utvrđenog stanja kvaliteta grijanja odobravao bonifikacije u određenom procentu za grijnu sezonu 2004/05, 2005/06, 2006/07. i 2007/08. godinu U spornom periodu, kako je dalje utvrdio sud, evidentirani su tehnički problemi koji se tiču toplinske podstanice a mjerenjem u apelantovom stanu konstatovano je da su radijatori mlaki i temperatura 18,50 stepeni Celzijusa. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je prigovor zastare potraživanja djelomično osnovan, te je u jednom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Također je ocijenio da je nakon odobrene bonifikacije (sniženje cijene) apelant nastavio da prima isporuku toplotne energije i da nije tražio raskid ugovora, te ga obavezao na isplatu iznosa od 1.321,92 KM za periode bliže navedene u dispozitivu presude. Apelantov prigovor da nije dužan platiti naknadu za grijanje, prema mišljenju Osnovnog suda, nije osnovan, jer je nakon odobrene bonifikacije apelant nastavio da prima isporuku, nije tražio raskid ugovora, pa nije sporno da je određenu količinu energije primio i vršio samodogrijavanje prostora u grijnoj sezoni.
4. Činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio Okružni sud. U obrazloženju presude taj sud je citirao odredbe čl. 17. i 124. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RS» br. 17/93. 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO), te član 2. Zakona o komunalnim djelatnostima («Službeni glasnik RS» broj 11/95) kojim je propisano da se kao djelatnost od posebnog društvenog interesa smatra, između ostalog, i proizvodnja i isporuka toplote. Također je Okružni sud istakao da je članom 8. istog zakona propisana obaveza davaoca komunalnih usluga a članom 11. istog zakona regulisano je da korisnik komunalne usluge plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu. Imajući u vidu da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da je pružao apelantu uslugu isporuke toplotne energije u spornom periodu, smatra se da je apelant prihvatio ponudu za isporuku toplotne energije, jer je nije odmah odbio u smislu člana 42. stav 3. ZOO. Zbog navedenog razloga, kako je dalje naveo Okružni sud, bez osnova su apelantovi žalbeni navodi da nije ni u kakvom ugovornom odnosu sa tužiteljem, jer se apelant nakon nastanka ugovorenog odnosa mogao osloboditi sporne obaveze samo da je raskinuo predmetni ugovor sa tužiteljem. Pošto je ugovor ostao na snazi, Okružni sud je zaključio da je apelant dužan da izmiri svoju obavezu za preuzetu toplotnu energiju.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da je apelant nezadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog prava. Apelant je naveo da nisu prihvaćeni njegovi pisani dokazi koje je uredno dostavljao tužitelju da se toplotna energija ne isporučuje, kao ni «višegodišnje stanje i zapisnik o mlakosti radijatora kao dokaz da energiju ne isporučuju». Apelant je istakao da su sudovi kao dokaz prihvatili račun isporučene energije, te smatra da «statistika, kartice i računi nisu dokaz da je isporučena toplotna energija».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan. Osnovni sud je, analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio, a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantu, jednako kao i tužitelju, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić