Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1211/10 (J. A.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1211/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP-1211/10, rješavajući apelaciju Joze Anđića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Anđića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 054559 09 Kž od 15. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 054559 08 K od 30.
marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Anđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, a kog zastupa Dino Hodžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 054559 09 Kž od 15. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 054559 08 K od 30. marta 2009. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 65 0 K 054559 08 K od 30. marta 2009. godine apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) pa mu je izrekao uslovnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko apelant ne počini novo krivično djelo u roku od jedne godine. Naime, apelant je oglašen krivim da je navedenog datuma, u prostorijama „Energoinvesta“ kao rukovodilac fizičkog osiguranja FMUP BiH, pokraj ulaza u salu za sastanke, nakon verbalnog konflikta sa S.B. (u daljnjem tekstu: oštećeni) prišao istom, unio mu se u lice, te ga glavom udario u predjelu nosa, nanijevši mu laku tjelesnu povredu. Na temelju iskaza svjedoka optužbe i odbrane i to : oštećenog, te B.H., O.S., M.H., H.K. i H.T. utvrđeno je da su se apelant i oštećeni navedenog datuma nalazili u prostorijama firme „Energoinvest“, a koji su potvrdili i putanju kretanja oštećenog, te da je do prvog verbalnog konflikta između apelanta i oštećenog došlo već pri ulasku u salu. Nadalje, iz iskaza oštećenog, a u vezi sa iskazom svjedoka B.H. i O.S. proizilazi da je oštećeni prvi ušao u salu, nakon toga se vratio da vidi šta se dogodilo sa kamermanom, a kada je ponovo došlo do verbalnog konflikta, kojom prilikom mu je, prema iskazu oštećenog, apelant prišao i udario ga glavom u nos. Ovakav iskaz oštećenog sud je prihvatio kao tačan jer je potvrđen nalazom i mišljenjem sudskog vještaka koji je potvrdio da je do povrede došlo kada su apelant i oštećeni stajali licem u lice i da je povreda mogla nastati udarcem glavom. Nadalje, ukazano je da niti jedan od saslušanih svjedoka nije vido udarac, ali da iz iskaza svjedoka M.H. proizilazi da se događaj odigrao u prostorijama gdje postoji recepcija, hodnik, da je preglednost relativno slaba i da su tu stajali ljudi koji su trebali da uđu u salu, novinari, učesnici skupa, neki su ulazili, neki su već ušli. Nadalje, na temelju iskaza oštećenog i svjedoka M.H., koji je bio dežurni, utvrđeno je da je nakon održanog skupa, oštećeni došao u Drugu policijsku upravu istog dana i prijavio napad od strane apelanta. Nadalje, svjedok M.H. je potvrdio da je po naredbi pretpostavljenog apelanta odvezao u Hitnu pomoć, zatim u Dom zdravlja gdje nije radio rendgen aparat pa je oštećenog odveo na CUM, gdje je napravljen rendgenski snimak, a nakon čega je oštećenog pregledao doktor na ORL. Najzad, ovaj svjedok je izjavio da je oštećeni kod sebe imao nalaze istog dana kada se i odigrao događaj ali da su pregledi završeni u večernjim satima i da je oštećeni rekao da će narednog dana doći da podnese prijavu. Nadalje, nalaz vještaka medicinske struke na okolnost vrste i težine povrede prihvaćen je u cijelosti i potvrđen je nalazom stručnog tima vještaka ORL koji je obavljen po apelantovom prijedlogu. Sud nije prihvatio osnovanim apelantove navode kojim je osporavao manjkavost specijalsitičkog nalaza, te je s tim u vezi ukazano na sadržaj iskaza dr Ž., dr K. i dr. S. kojim su pobijeni navodi apelanta. Nadalje, problem datuma na rendgenskom snimku na koji je ukazivala odbrana ocijenjen je bez značaja jer je na nedvosmislen način utvrđeno da je kod oštećenog konstatovana povreda prilikom pregleda ljekara specijaliste dr. S, te da je ovaj nalaz pravno i medicinski relevantan jer je potvrđen i od medicinskog tima ORL te vještaka dr. Ž. S tim u vezi ukazano je da je dr. K. član tima ORL potvrdio da je u samom nalazu dr. S. koja je prva izvršila pregled navedeno da je postojao i rendgenski snimak pa da je bez značaja da se na samom snimku nalazi datum od narednog dana. S tim u vezi je ukazano i na iskaz svjedoka M.H. dežurnog policajca koji je oštećenog odvezao da obavi preglede i koji je u iskazu potvrdio da je oštećenom napravljen snimak na CUM-u.
3. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 K 054559 09 Kž od 15. decembra 2009.
godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je zaključio da je osporena presuda zasnovana na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, a zbog čega nije povrijeđeno načelo neposrednosti dokaza. Također, neosnovanim je ocijenjena apelantova tvrdnja da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama s obzirom da su za svaku odlučnu činjenicu pobrojani određeni i konkretni razlozi. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi kojim je pobijao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi je ukazano da je prvostepena presuda zasnovana na iskazu oštećenog, medicinskoj dokumentaciji oštećenog, te nalazu i mišljenju vještaka dr S. i dr Ž. te drugim dokazima koji su provedeni u toku postupka. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je iskaz oštećenog ocijenio objektivnim i prihvatljivim, pa prema tome i istinitim jer niti jednim drugim dokazom nije doveden u sumnju. Također, ukazano je da je iskaz oštećenog potkrepljen medicinskom dokumentacijom, a razlozi zbog kojih je prvostepeni sud u potpunosti prihvatio iskaz oštećenog dovoljni su, jasni i prihvatljivi, kao i da nisu dovedeni u pitanje apelantovim žalbenim navodima. U vezi apealntovih žalbenih navoda koji su se ticali medicinske dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka ukazano je da su identični navodi izneseni i u prvostepenom postupku, te da je u tom smislu prvostepeni sud dao krajnje uvjerljiva obrazloženja ocjenjujući ih neosnovanim.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je odluka o njegovoj krivici zasnovana isključivo na iskazu oštećenog a što je bio jedini neposredan dokaz, te na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke. S tim u vezi apelant tvrdi i da su redovni sudovi potpuno zanemarili njegove prigovore u vezi sa medicinskom dokumentacijom koja je bila osnov za izradu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke. Manjkavost medicinske dokumentacije po apelantovom mišljenju ogledala se u činjenici da je rendgenski snimak nosio datum 8. novembar 2010. godine a u nalazu koji je sačinio ljekar specijalista 7. novembra 2010. godine se poziva i na ovaj rendgenski snimak. Nadalje, apelant ukazuje da niti jedan od saslušanih svjedoka koji su bili na licu mjesta nije vidio da je on udario oštećenog. Zbog navedenog, apelant zaključuje da su, u situaciji kada je postojao samo iskaz oštećenog i iskazi četiri svjedoka koji nisu vidjeli da je udario oštećenog, redovni sudovi bili u obavezi da detaljno obrazlože zašto je prihvaćen samo jedan dokaz. Apelant zaključuje da je izostala ocjena protivriječnih dokaza i da su dosljednom primjenom principa in dubio pro reo redovni sudovi morali zaključiti da u konkretnom slučaju nema pouzdanih dokaza da je on na način, u vrijeme i na mjestu kako je to utvrđeno u izreci osporene prvostepene presude počinio krivično djelo laka tjelesna povreda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima da su mu povrijeđene garancije iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sudza ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
8. Ustavni sud konstatuje da je prvostepeni sud izveo predložene dokaze optužbe, te predložene dokaze odbrane, da je izvršio njihovu analizu, da je opisao način ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu, te zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u razlozima koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili na takvu odluku, a koje je prihvatio kao logične i drugostepeni sud. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da u obrazloženjima osporenih odluka nisu izostali razlozi i obrazloženja zbog kojih je poklonjena vjera iskazu oštećenog, kao i da osporene odluke sadrže detaljno obrazloženje u vezi apelantovog prigovora kojim je osporavao urednost medicinske dokumentacije oštećenog. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantovi navodi da je osporenim presudama povrijeđena presumpcija nevinosti i s tim u vezi princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić