Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1227/10 (A. V.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1227/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. ožujka 2013. godine, u predmetu broj AP 1227/10, rješavajući apelaciju Ankice Valenta, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ankice Valenta podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 803 od 12. siječnja 2010. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 186 od 21. svibnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ankica Valenta (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Refika Jaramaz, odvjetnica iz Doboja, podnijela je 6. travnja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 803 od 12. siječnja 2010. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 186 od 21. svibnja 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-V-06-000- 074 od 15. prosinca 2006. godine usvojen je apelantičin prijedlog kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica kao predlagateljica član obiteljskog domaćinstva svoje majke, umrle M. R., te da joj pripada pravo da nastavi koristiti stan u Doboju (u izreci rješenja precizirane oznaka i površina stana; u daljnjem tekstu: sporni stan). Istim rješenjem obvezana je protivnica predlagateljice V. J. (u daljnjem tekstu: protupredlagateljica) da isprazni stan i preda ga apelantici na slobodno korištenje, te obvezan protivnik predlagateljice Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: protupredlagatelj) da zaključi ugovor o otkupu stana kao vlasnik, odnosno prodavatelj spornog stana sa apelanticom kao kupcem. Istim rješenjem obvezana je apelantica da na ime otkupa spornog stana izvrši uplatu iznosa od 1.474,00 KM, te određeno da ako protupredlagatelj ne zaključi ugovor o otkupu da će ovo rješenje zamijeniti ugovor o otkupu. Također, istim rješenjem obvezani su protupredlagateljica i protupredlagatelj da solidarno apelantici naknade troškove postupka.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je saslušao veći broj svjedoka, te da je izvršio uvid u materijalne dokaze nakon čega je utvrdio da je apelantica bila član obiteljskog domaćinstva svoje majke. Obrazlažući navedeno, Osnovni sud je istakao da je u cijelosti prihvatio apelantičinu izjavu i izjave svjedoka A. B., H. K. i R. R. koje su logične i uvjerljive i iz kojih slijedi da je apelantica živjela sa svojom majkom do udaje, a prema apelantičinoj izjavi, apelantica se udala 1985. godine. Iz izjava dalje slijedi da je apelantica prešla živjeti sa majkom zajedno sa svojom djecom, a njezin suprug je nastavio živjeti u kući svog oca, iako oni nisu bili razvedeni. Dalje, apelantica je nakon napuštanja spornog stana zajedno s majkom nastavila živjeti sa majkom u Zagrebu. Osim toga, Osnovni sud je naveo da iz dopisa MUP-a CJB Doboj od 5. listopada 2006. godine slijedi da je apelantica 26. travnja 1977. godine imala prijavljeno prebivalište u ul. Ćuprijska, da je od 26. studenog 1987. godine imala prijavljeno prebivalište u ul. Pionirska, a da je 7. veljače 2002. godine i 12. ožujka 2003. godine imala prijavljeno prebivalište u ulici spornog stana. Osnovni sud je naveo da je posebno ocijenio fotokopiju osobne karte izdate u Doboju 7. srpnja 2002. godine iz koje slijedi da je apelantica bila prijavljena na adresi spornog stana. Osnovni sud je zaključio da apelantici pripada pravo da nastavi koristiti sporni stan, jer je utvrđeno da je ona živjela sa svojom majkom i time stekla status člana obiteljskog domaćinstva svoje majke u smislu članka 6. Zakona o stambenim odnosima.

4. Odlučujući o žalbama protupredlagateljice i protupredlagača, Okružni sud je donio Rješenje broj 013-0-Gž-07-000 186 od 21. svibnja 2008. godine kojim je žalbe uvažio, preinačio prvostupanjsko rješenje tako što je apelantičin prijedlog odbio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da su utemeljeni žalbeni navodi koji ukazuju na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, akt MUP-a CJB Doboj od 5. listopada 2006. godine potvrđuje da je apelantica evidentirana u evidenciji MUP-a na adresama i to: 16. travnja 1997. godine u ul. Ćuprijska, 26. studenog 1983. godine u ul. Pionirska i 7. veljače 2002. godine u ul. Jug Bogdana broj 63 (adresa spornog stana). Proizlazi da se apelantica od 26. studenog 1983. godine do 7. veljače 2002. godine nalazila na adresi Pionirska, dok se na adresu spornog stana prijavila tek 7. veljače 2002. godine. Osim toga, na temelju iskaza svjedoka na kojim je prvostupanjski sud temeljio odluku ne može se sa sigurnošću tvrditi da je apelantica živjela sa svojom majkom, jer su iskazi neprecizni u dijelu koji se odnosi na korištenje spornog stana apelantice i njene majke, budući da nisu imali konkretna saznanja o navedenom. Okružni sud je naveo da je nesporno da je apelantičina majka uvedena u posjed spornog stana, a da je apelantica na temelju punomoći svoje majke zaključila ugovor o korištenju spornog stana i da je pri tome dala izjavu pred općinskim organom u Doboju 23. listopada 2001. godine da domaćinstvo njezine majke čini samo njezina majka. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je istakao da se, sukladno članku 6, u svezi sa člankom 21. Zakona o stambenim odnosima, ne može smatrati da je apelantica bila član obiteljskog domaćinstva svoje majke.

5. Odlučujući o apelantičinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118-0-Rev-08-000 803 od 12. siječnja 2010. godine kojim je reviziju odbio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud donio pravilnu odluku. Naime, djeca nositelja stanarskog prava, kako to slijedi iz odredbe članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, imaju status člana obiteljskog domaćinstva samo ako trajno žive i stanuju sa nositeljem stanarskog prava. Ovaj status punoljetno dijete gubi kada stupanjem u brak formira zasebno domaćinstvo, jer se prekida zajednica života nositelja stanarskog prava i njegovog djeteta, a to je jedan od uvjeta za status djeteta kao člana obiteljskog domaćinstva. Pravo korisnika iz članka 6. Zakona o stambenim odnosima prosuđuje se prema stanju u vrijeme smrti nositelja stanarskog prava, u smislu članka 21. Zakona o stambenim odnosima. To znači da osoba koja pretendira na ostvarenje tog prava mora, pored ostalog, da u to vrijeme bude faktički korisnik stana, što podrazumijeva trajnost korištenja, a ne povremeno navraćanje u stan.

6. Apelantica je do udaje 1983. godine, odnosno 1985. godine bila član obiteljskog domaćinstva svoje majke koja je dobila sporni stan na korištenje u veljači 1991. godine, dakle u vrijeme kada apelantica nije bila član njenog obiteljskog domaćinstva, jer je tada živjela sa svojim mužem u kući njegovih roditelja. Zbog navedenog apelantica nema pravo koristiti sporni stan nakon smrti svoje majke (26. ožujka 2002. godine), jer u trenutku njene smrti nije imala status korisnika tog stana (nesporno je da apelantica sa obitelji od 1995. godine neprekidno živi u Zagrebu). Apelantica nije dokazala da se sredinom odnosno krajem 1991. godine vratila u sporni stan kod majke i da je u njemu stanovala do svibnja 1992. godine kada je napustila Doboj, jer provedeni dokazi, a naročito isprave, ukazuju da je do odlaska iz Doboja apelantica živjela kod svekra i svekrve, a da je njena majka sama živjela u spornom stanu. Povremeno navraćanje apelantice u majčin stan i dovođenje djece kod majke ne može se tretirati kao trajno korištenje stana. Čak i da je točna apelantičina tvrdnja da je prije rata živjela u spornom stanu, niti tada ne bi imala pravo da nakon smrti svoje majke nastavi koristiti sporni stan, jer je nesporno da je sa suprugom i djecom u svibnju 1992. godine napustila Doboj, a majka je ostala u spornom stanu do jeseni 1995. godine, te da i nakon što je majci 2001. godine sporni stan vraćen u posjed, apelantica nije ostala živjeti u spornom stanu niti je u momentu majčine smrti koristila sporni stan. U takvoj situaciji pravno je irelevantno što su apelantici 2002. godine izdani osobni dokumenti u Doboju i što je ona od tada prijavljena na adresi spornog stana. To nije dokaz o faktičkom korištenju spornog stana, a apelantica nije pobila činjenicu da od 1992. godine ne koristi sporni stan i da je u Doboju 2002. godine pribavila osobne dokumente samo zato kako bi kao punomoćnik majke mogla izvršiti poslove vezano za otkup spornog stana. Bitno je to što apelantica za sporni stan nije bila trajno vezana, niti je imala namjeru u njemu trajno živjeti i stanovati, dok je bila živa njena majka kao nositelj stanarskog prava.

7. Apelantica smatra da su joj pobijanim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelantica navodi da su Okružni i Vrhovni sud donijeli nezakonita rješenja, jer njihov stav da ona nema pravo nastaviti koristi sporni stan zato što u momentu dodjele spornog stana ona nije živjela sa svojom majkom suprotan je odredbama članka 6. Zakona o stambenim odnosima. Apelantica navodi da je ona uselila u sporni stan kod svoje majke 1991. godine, da je do početka rata živjela zajedno s njom u zajedničkom domaćinstvu, da je zajedno sa majkom napustila Doboj i da je cijelo vrijeme u izbjeglištvu živjela sa majkom. Zbog navedenog, apelantica ističe da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu, tako da je apelacija utemeljena.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno jesu li prekršeni pravo na imovinu i pravo na dom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantičine navode kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o povredi navedenih prava nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1227/10 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio