Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-123/10 (S. K.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Posjed
- Uređenje međa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-123/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 123/10, rješavajući apelaciju Sretena Krstića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sretena Krstića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-08-
000 177 od 21. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-05-000-929 od 3. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sreten Krstić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Todor M. Marković, advokat iz Bijeljine, podnio je 6. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-08-000 177 od 21. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-P-05-000-929 od 3. januara 2008. godine.
2. Apelant je tužbom Osnovnom sudu pokrenuo parnični postupak protiv A. T., Ž. T. i C. T. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi predaje u posjed 1176 m² šume zvane «Selište» označene po sadašnjem stanju sa k.č. broj 2543/1 koja prema posjedovnom stanju iz 1957. godine odgovara parcelama k.č. br. 3309, 3310 i 3311 iz posjedovnog lista broj 849 k.o. Donji Brodac (u daljnjem tekstu: sporna parcela), kao i da se na taj način izvrši uređenje međa između apelantovih parcela i parcela tuženih na način preciziran u izreci osporene prvostepene presude.
3. Odlučujući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je Presudom broj 080-0-P-
05-000-929 od 3. januara 2008. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelantovu tužbu u cijelosti odbio, te apelanta obavezao na naknadu troškova postupka u iznosu od 1.000,00 KM.
4. U obrazloženju je navedeno da se tužbeni zahtjev temelji na apelantovim navodima da mu je zbog presijecanja seoskog puta oduzeto od kućnog placa zemljište u površini od 1500 m², te da je za oduzeto zemljište dobio parcelu zvanu «Selište», za koju tuženi smatraju da je u njihovom vlasništvu i da je koriste duži niz godina. U dokaznom postupku proveden je, između ostalog, dokaz saslušanjem vještaka geometra čiji nalaz je sud u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručno urađen, u skladu sa priloženom dokumentacijom, kojem stranke u postupku nisu prigovarale a iz koga je proizašlo da je predmet spora dio parcele k.č. 2542/1 u površini od 1176 m², koji je na skici obojen žutom bojom. Osnovni sud je na temelju skice i izjave vještaka utvrdio da je parcela koja je predmet tužbenog zahtjeva u apelantovom vlasništvu i posjedu, pa je, s obzirom na to, sud postavio pitanje apelantovog pravnog interesa za podnošenje ovakve tužbe. Dalje, sud je pojasnio da je sporna parcela upisana u k.k. ul. broj 849 k.o. Brodac Donji na apelantovo ime i da za nju nije urađeno izlaganje, odnosno da ne postoji zk. ul. važećeg geodetskog elaborata. S druge strane, parcela k.č 2542/1, koja je prema vještaku predmet spora, upisana je u k.k. ul. br. 647/2 k.o. Donji Brodac na ime tuženih sa dijelom 1/3. Osnovni sud je naveo da je iz izjave vještaka proizašlo da je k.č. 2542/1 po zvaničnoj evidenciji suvlasništvo tuženih i jedina promjena od 1957. godine do postupka komasacije je pomjeranje međne linije na zapadnoj strani na štetu parcela 3307 i 3308, dakle na štetu parcela tuženih.
5. Osnovni sud je iz apelantovog iskaza, koji je tokom postupka saslušan kao parnična stranka, zaključio da ni on sam sa sigurnošću ne zna gdje je tačno međa između njihovih parcela, niti je iznio činjenice na osnovu kojih smatra da je on vlasnik spornog dijela zemljišta, ukazujući u tom pravcu samo da mu je otac pokazao među, te da ni otac nije znao šta je zauzeto sve dok 1989. godine nije podnio zahtjev za sječu šume. Prema ocjeni Osnovnog suda, navedeno upravo dokazuje da su tuženi sporno zemljište posjedovali, a iz iskaza jednog od tuženih je proizašlo da su sporno zemljište kupili šezdesetih godina, što apelant tokom postupka nije negirao. Na kraju obrazloženja je navedeno da je sud, ocjenjujući sve provedene dokaze, došao do zaključka da apelant tokom postupka nije dokazao da je vlasnik zemljišta čije vraćanje u posjed traži i da tuženi sporno zemljište drže u posjedu bez pravnog osnova, te da stoga ne može ni tražiti predaju u posjed tog zemljišta.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 012-0-Gž-08-000 177 od 21. decembra 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, sa kojim se u potpunosti složio kao pravilno i potpuno utvrđeno, te je naveo da se iz takvog utvrđenja može zaključiti da apelant nije dokazao da je vlasnik zemljišta čiju predaju u posjed traži. U obrazloženju je navedeno da se ne mogu prihvatiti navodi žalbe da je prvostepeni sud raspravljao o zemljištu koje nije bilo predmet tužbenog zahtjeva i da taj sud nije dao mogućnost apelantu da raspravlja o preciziranom tužbenom zahtjevu. Prema ocjeni Okružnog suda, navodi žalbe su nejasni i kontradiktorni jer se iz njih ne može zaključiti šta apelant zapravo traži, pa se, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio predaju u posjed sporne parcele, drugačije i nije moglo suditi. U obrazloženju je navedeno da apelant tokom postupka nije uspio da dokaže ni da eventualno ima pravo na predaju dijela k.č. 2542/1 iz razloga što je eventualno sporno zemljište označeno pogrešnim brojem, a koje je trebalo biti označeno sa brojem koje ima sporna parcela. Osim toga, kako je Okružni sud naveo, apelant nije dokazao da su tuženi po osnovu komasacije pogrešno evidentirani kao vlasnici zemljišta označenog kao k.č. br. 2542/1, a da je zapravo apelant trebao biti evidentiran kao vlasnik sporne parcele čiju predaju u posjed traži. U tom kontekstu, Okružni sud je dodao da apelant u tom smislu nije pružio niti jedan dokaz, osim navoda da mu je otac 1989. godine ukazao da nedostaje 1.500 m² zemljišta, koje navodno tuženi drže u posjedu.
7. Okružni sud je naveo da katastarska evidencija nije odlučna za sticanje prava svojine na zemljištu jer ona služi samo za evidenciju posjeda, a ne vlasništva, a iz raspoloživih dokaza u spisu proizlazi da apelantu u zamjenu nije dato više od 5.000 m² zemljišta, odnosno više od onoga što drži, pa i to dovoljno govori o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. U obrazloženju je istaknuto da iz nalaza vještaka proizlazi da sporno zemljište, suprotno navodima žalbe, ne odgovora spornoj parceli čiju predaju u posjed apelant traži. Iz svega navedenog, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije napravio povredu postupka iz člana 208. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP), a apelant nije dokazao bilo kakvu grešku koja je učinjena u postupku komasacije na njegovu štetu. Osim toga, kako je navedeno u obrazloženju, skica vještaka geometra od 13. avgusta 1993. godine ništa ne govori o spornoj površini niti je sporna površina na njoj uopšte ucrtana, tako da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud zanemario tu skicu, što je dovelo da pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda se svodi na to da su sudovi pogrešno protumačili nalaz i mišljenje vještaka geometra koji je u nalazu jasno označio koji je dio zemljišta zauzet označivši ga žutom bojom jasno precizirajući o kojoj se parceli radi, odnosno da se radi dijelu k.č. 3309 po novom premjeru, jer su sve tri parcele starog premjera ušle u sastavni dio sporne parcele (k.č. 2543/1). Sudovi su proizvoljnom primjenom materijalnog prava izvršili i počinili povredu odredaba ZPP. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava privatne svojine jer su tuženi izvršili zauzimanje i uknjižbu spornog dijela zemljišta na svoje ime. Postupak je vođen nepravilno uz pogrešnu primjenu normi materijalnog prava koje se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U vezi sa apelantovim navodima istaknutim u apelaciji, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi bili saglasni u ocjeni da se sporno zemljište koje je u nalazu vještaka geometra obojeno žutom bojom i koje predstavlja dio k.č. 2542/1 (a ne sporna parcela koja je već u apelantovom posjedu na čijoj predaji je apelant istrajavao), što je proizašlo iz nalaza i mišljenja geometra, nalazi u posjedu tuženih niz godina, ali da apelant tokom postupka nije uspio da dokaže da je upravo on vlasnik tog zemljišta (niti nekog drugog «spornog» zemljišta za koje apelant tvrdi da je njegovo), kako bi stekao pravni osnov da traži njegovu predaju u posjed, budući da apelant tokom postupka nije pružio niti jedan valjan dokaz, što je zapravo i suština obrazloženja sudova. Ustavni sud zapaža da su sudovi u tom smislu dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić