Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1309/10 (M. C., N. H., M. H., F. K., N. C., M. J., S. H. i M. O.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1309/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 1309/10, rješavajući apelaciju Mahmuta Civića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mahmuta Civića, Nijaza Harbaša, Mime Hrle, Fahrudina Kajtezovića, Nedžada Civića, Muhameda Japića, Safeta Heraka i Mihriba Omanovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž- 09-001447 od 11. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 020-0-P-07-000 419 od 11. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mahmut Civić, Nijaz Harbaš, Mimo Hrle, Fahrudin Kajtezović, Nedžad Civić, Muhamed Japić, Safet Herak i Mihrib Omanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-09-001447 od 11. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 020-0-P-07-000 419 od 11. novembra 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 020-0-P-07-000 419 od 11. novembra 2009. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su JU Stambeno-komunalni fond Općine Cazin, JKP «Čistoća» Cazin i Općina Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) 28. septembra 2007. godine izvršili čin smetanja suposjeda koji drže na poslovnom objektu zvanom «Zanatski centar Ćuprija», na parceli k.č. broj 801/2 k.o. Cazin grad (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), na način što su postavljanjem naplatne automatske rampe u visini od jednog metra onemogućili bez naplate nesmetan prilaz parceli i objektu u svrhu održavanja posjeda i poslovanja koje vrše unutar Zanatskog centra i da se naloži tuženim da uspostave pređašnje stanje posjeda na način bliže opisan u dispozitivu rješenja. Apelanti su obavezani da solidarno tuženim JU Stambeno-komunalni fond Općine Cazin i JKP «Čistoća» Cazin nadoknade troškove postupka u iznosu od po 927,00 KM, a tuženoj Općini Cazin iznos od 660,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da su apelanti nesporno 28. septembra 2007. godine bili suposjednici poslovnih prostora u poslovnoj zgradi zvanoj «Zanatski centar Ćuprija», izgrađenoj na predmetnoj parceli, u kojoj su obavljali različite trgovačko-ugostiteljske djelatnosti. Postavljanjem automatske naplatne rampe na dijelu predmetne parcele apelanti su za svaki prolaz vozilom do svojih prostora morali u naplatnu kućicu ubaciti 1 KM za podizanje rampe dok im je pješački prolaz omogućen bez naplate. Međutim, iako su apelanti uslovljeni za prolaz kroz parkirnu naplatnu rampu radi pristupa poslovnim prostorima, Općinski sud smatra da takvim kontinuiranim činjenjem tuženi ne smetaju apelante u posjedu njihovih poslovnih prostora, jer se takve radnje temelje na odluci nadležnog državnog organa. Predmetna parcela na kojoj je izgrađena zgrada u kojoj apelanti posjeduju poslovne prostore i na dijelu na kojem je uređen parking-prostor i postavljena rampa nalazi se pod posebnim upravnopravnim režimom. Naime, predmetna parcela je izgrađeno građevinsko zemljište koje je u jednom dijelu javna površina a taj karakter joj je određen odlukom Općinskog vijeća od 19. februara 2002. godine o regulaciji saobraćaja na užem gradskom području i određivanjem javnih parkirališta za putnička vozila i time je privedena namjeni. Na osnovu navedene odluke, Služba za urbanizam, katastar, stambeno-komunalne, geodetske i imovinskopravne poslove Općine Cazin donijela je 10. maja 2006. godine rješenje o izdavanju urbanističke saglasnosti tuženom JU Stambeno-komunalni fond Općine Cazin za izgradnju parkirališta ispred objekta «Zanatski centar Ćuprija», te 31. oktobra 2006. godine rješenje o odobrenju za izgradnju parkirališta.

4. Dakle, kako je zaključio Općinski sud, u radnjama tuženih nema protivpravnosti, jer je uređenje parking-prostora na preostalom dijelu predmetne parcele na kojoj leži poslovna zgrada apelanata i postavljanje automatske naplatne rampe za parkiranje učinjeno po odluci nadležnog državnog organa, pa apelanti u takvoj pravnoj situaciji nemaju pravo na posjedovnu zaštitu, te je njihov zahtjev, iako blagovremen, ocijenjen kao neosnovan. Na kraju je Općinski sud pojasnio da dio predmetne parcele koji predstavlja uređeni parking-prostor na platou ispred «Zanatskog centra Ćuprija» i koja je upisana kao državna svojina sa pravom raspolaganja određenog pravnog lica i posjed Općine Cazin je odlukom nadležnog organa privedena namjeni i kao takva stvar ne može predstavljati javno dobro a, isto tako, ne predstavlja dio putnog pojasa-saobraćajnice, niti dio magistralnog puta Cazin-Bihać da bi bila javno dobro.

5. Odlučujući o žalbi koju su protiv prvostepenog rješenja izjavili apelanti, Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-GŽ-09-001447 od 11. januara 2010. godine žalbu djelomično uvažio, osporeno rješenje djelomično preinačio, tako da je zahtjev tužene Općine Cazin za naknadu troškova postupka odbio, a u preostalom dijelu žalba kao neosnovana je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Zahtjev tuženih za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 450,00 KM je odbijen.

6. Činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio Kantonalni sud, navodeći da su u obrazloženju prvostepenog rješenja dati razlozi za neosnovanost tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je istakao da je žalbeni prigovor o povredi člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) paušalno iznesen, jer se ne ukazuje na to koji dokaz je prvostepeni sud propustio ocijeniti, odnosno nije ocijenio, a trebalo je da ocijeni, niti koji je dokaz ocijenio ali je izveo pogrešan zaključak a što bi utjecalo na zakonitost osporenog rješenja. S obzirom na to da se u postupku po tužbi zbog smetanja posjeda raspravljanje svodi na dokazivanje posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja (član 425. ZPP), prema mišljenju Kantonalnog suda, bez bilo kakvog pravnog značaja je činjenica da li su apelanti radi prilaza poslovnom objektu plaćanjem 1 KM na ime parking-prostora dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na druga lica, jer ove činjenice nisu ni u kakvoj pravnoj vezi sa tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je, dalje, naveo da su tuženi naplatnu rampu na predmetnoj parceli postavili na osnovu rješenja organa uprave-građevinske dozvole a što se ne osporava ni u žalbi, pa na strani tuženih nema elemenata protivpravnosti smetanja, odnosno postavljanje naplatne rampe od tuženih nije bilo samovlasno, već na osnovu odluke nadležnog organa. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud, u konkretnom slučaju ne može ni biti smetanja posjeda od tuženih, jer je jedan od uslova u smetanju posjeda da je smetanje izvršeno protivpravno, pa kada nema protivpravnosti, nema ni smetanja.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti povredu prava na pravično suđenje i imovinu vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, navodeći da su u toku postupka dokazali da predmetna parcela ima svrhu ekonomskog dvorišta, da je samo na dijelu parcele odlukom nadležnog organa utvrđeno uspostavljanje parking-mjesta, ali da su dato odobrenje tuženi prekoračili postavljanjem naplatne rampe visine jedan metar kroz koju moraju proći. Dalje su istakli da tuženi nisu dostavili sudu glavni projekt iz kojeg bi bilo vidljivo kako izgleda naplatna kućica sa naplatnom rampom i gdje kućicu treba izgraditi prema projektu, te da su tokom cijelog postupka tvrdili da je rampa izgrađena bespravno, jer za «izgradnju građevinskog objekta u visini od jednog metra mora postojati odobrenje za gradnju izdano od nadležnog organa». Apelanti su, također, naveli da su u konkretnom slučaju kao «stranka pred sudom stavljeni u drugorazredni položaj u odnosu na državne ustanove u svojstvu stranke koje su samovlasno postavile rampu na opisan način i time onemogućile vršenje nesmetanog suposjeda».

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na navode apelanata da su «kao stranka pred sudom stavljeni u drugorazredni položaj u odnosu na državne ustanove u svojstvu stranke», Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom («jednakost oružja»). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274, str. 19). Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu apelanti imali priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani. U tom smislu Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Činjenica da su tuženi, kako to navode apelanti, «državne ustanove» sama po sebi nije dokaz da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen. Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu apelanti imali priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani, apelante je zastupao punomoćnik - advokat, nema naznaka o tome da su apelanti predlagali neke druge dokaze i da su ti njihovi prijedlozi odbijeni, niti tako nešto apelanti tvrde u apelaciji, niti proizlazi da su u odnosu na tužene bili drugačije tretirani. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantima na bilo koji način bilo onemogućeno da ravnopravno učestvuju u postupku, odnosno da predlažu i izvode dokaze, pa smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na ravnopravnost u postupku očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelanti nisu naveli u odnosu na koje pravo im je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju apelanti imali i koristili mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka (žalba) a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njih bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran, ili da je apelantima na bilo koji način bio uskraćen. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelanti se pozivaju i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali ni na koji način nisu obrazložili svoje navode o kršenju ovog prava, niti su naveli u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovode u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1309/10 (M. C., N. H., M. H., F. K., N… | Sudska praksa | Aktio