Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1329/10 (H. O., H. O. i S. M.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1329/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP-1329/10, rješavajući apelaciju Hasana Omerovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Omerovića, Husejina Omerovića i Safeta Mehmedovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 000422 09 Gž od 29. januara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Omerović, Husejin Omerović i Safet Mehmedović (u daljnjem tekstu:

apelanti) iz Tinje, a koje zastupa Fatima Omerović, advokat iz Kalesije, podnijeli su 15. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 000422 09 Gž od 29. januara 2010. godine.

2. Općinski sud u Gradačcu je rješenjem broj 28 0 P 000422 07 P od 12. juna 2008. godine uvažio je tužbeni zahtjev apelanta te utvrdio da je JP „Elektroprivreda BiH“ Sarajevo, „Elektrodistribucija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao apelante u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu stambeno-poslovnog objekta koji je izgrađen na označenim parcelama na taj način što je 20. novembra 2007. godine isključio stambeno-poslovni objekat apelanta sa električne mreže. Tuženom je naloženo da odmah uspostavi prijašnje posjedovno stanje i stambeno poslovni objekat priključi na električnu mrežu, te da se ubuduće uzdrži od ovakvog ili sličnog miješanja.

3. Kantonalni sud je rješenjem broj 28 0 P 000422 09 Gž od 29. januara 2010. godine uvažio žalbu tuženog, prvostepeno rješenje preinačio i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta. U obrazloženju rješenja je ukazano da je članom 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, a da je pri tom bez uticanja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su apelanti bili u posljednjem faktičkom posjedu stambeno-poslovnog objekta, odnosno u posjedu napajanja električnom energijom navedenog objekta na dan 20. novembra 2007. godine kada je tuženi izvršio isključenje napajanja električnom energijom. Međutim, ocijenjen je osnovanim žalbeni navod tuženog da ovaj posjed nije bio miran i da se preuzete radnje nisu mogle kvalifikovati kao protivpravne. U vezi s tim ukazano je da iz rješenja Kantonalne uprave za inspekcijske poslove, Elektroenergetska inspekcija Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Elektroenergetska inspekcija) označenog broja od 23. oktobra 2007. godine, a koje je provedeno kao dokaz i pred prvostepenim sudom, apelantima zabranjeno dalje izvođenje radova i upotreba izgrađenog stambeno-poslovnog objekta, da je rok izvršenja odmah po prijemu rješenja i da žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Apelanti nisu osporavali da im je ovo rješenje uručeno nekoliko dana prije 20. novembra 2007. godine kada je tuženi izvršio isključenje napajanja električnom energijom, a na temelju čega je zaključeno suprotno rezonovanju prvostepenog suda da apelanti od momenta prijema navedenog rješenja inspekcije više nisu bili u mirnom posjedu napajanja električnom energijom za stambeno-poslovni objekat. Nadalje, ukazano je da iz navedenog rješenja Elektroenergetske inspekcije od 23. oktobra 2007. godine proizilazi da je inspektor po prijavi tuženog od 31. maja 2007. godine utvrdio da su apelanti izgradnjom stambeno-poslovnog objekta premašili dimenzije ranijeg objekta, pa se novosagrađeni objekat našao u koliziji sa objektom ŽTS 10/0,4 „Tinja-Centar“, vlasništvo tuženog, da je 3. avgusta 2007. godine izvršeno mjerenje udaljenosti između objekta apelanta i objekta tuženog, te da je nesumnjivo utvrđeno da je ugrožena sigurnost odstojanja. Nadalje, ukazano je da se na poziv od 25. septembra 2007. godine a koji je glasio na ime H.Č., kao registrovanog kupca električne energije za stambeno-poslovni objekt, niko nije odazvao, da je na temelju zapisnika sačinjenog na licu mjesta 18. oktobra 2007. godine, a na temelju izjava apelanta Hasana i Safeta, utvrđeno da stambeno poslovni objekt koriste oni, zajedno sa apelantom Husejinom, da su oni stvarni vlasnici, a da se samo kao fiktivni vlasnik pojavljuje H.Č. S obzirom da je utvrđeno da stambeno-poslovni objekt ugrožava siguran rad elektroenergetskog objekta tuženog i predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi to je rješenjem Elektroenergetske inspekcije od 23. oktobra 2007. godine apelantima zabranjeno dalje izvođenje radova na stambeno-poslovnom objektu i upotreba objekta. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je članom 106. stav 1. tačka 3. Opštih uslova za isporuku električne energije (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) propisano da tuženi, kao isporučilac električne energije, može izvršiti obustavu isporuke električne energije ako se kupac ne pridržava uslova iz elektro-energetske saglasnosti i ugovora o isporuci električne energije, te pogonom svojih elektroenergetskih objekata, instalacija i uređaja, ugrožava život i zdravlje ljudi ili ugrožava imovinu (tačka 5. navedenog člana). Nadalje, ukazano je da je stavom 2. istog člana propisano da, u slučajevima iz tač. 1. do 5. stava 1. isporučilac može obustaviti isporuku električne energije bez posebnog upozorenja, a kako je propisano i članom 53. stav 3. Zakona o električnoj energiji. Slijedom navedenog, zaključeno je da činjenica da je tuženi 20. novembra 2007. godine privremeno isključio stambeno-poslovni objekt apelanta sa napajanja električnom energijom, iz razloga navedenih u rješenju Elektroenergetske inspekcije, između ostalih i po osnovu člana 106. stav 1. tač. 1. do 5. Opštih uslova i tada apelantima uručio i obavijest o nedostatcima i nepravilnostima, te koje mjere je potrebno da preduzmu radi otklanjanja istih, ne čini radnju isključenja napajanja električnom energijom protivpravnom, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je u skladu sa članom 106. stav 3. Opštih uslova tuženi bio dužan prethodno opomenuti apelante, s obzirom da se ova odredba ne odnosi na tač. 1. do 5. stava 1. istog člana, a iz kojih razloga je stambeno-poslovni objekt apelanta i isključen sa napajanja električnom energijom. Kantonalni sud je zaključio da u radnjama tuženog nije bilo elemenata protivpravnosoti u smislu člana 80. ZVPO, kao i da posjed apelanta nije bio posljednji mirni posjed u smislu člana 83. stav 1. ZVPO, pa je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan.

4. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem Kantonalnog sud povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1., 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su im navedena prava povrijeđena jer je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i potpuno neosnovano odbio njihov tužbeni zahtjev. Po njihovom mišljenju iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazi da su bili u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu stambeno-poslovnog objekta, te da ih je tuženi smetao time što je 20. novembra 2007. godine isključio stambeno-poslovni objekt sa električne mreže. Nadalje, apelanti tvrde da su legalno i zakonito izvršili priključak svog stambeno-poslovnog objekta na električnu mrežu i da su uredno plaćali troškove za utrošenu energiju, a da je tuženi isključio napajanje bez ikakvog pravnog osnova, čak i pored uredno izdatog odobrenja za građenje stambeno-poslovnog objekta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa tvrdnjama apelanta da im je pravo za pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, dajući razloge i obrazloženja zbog čega se u radnjama tuženog ne stiču elementi protipvavnsoti u smislu člana 80. ZVPO, odnosno zbog čega posjed apelanta nije bio posljednji mirni posjed u smislu člana 83. stav 1. ZVPO a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelanti navode da im je osporenim rješenjem povrijeđeno i pravo iz člana II/3.f) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 8. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti temelje na identičnim navodima kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje za koje je već utvrđeno da su neosnovani pa Ustavni sud smatra nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnsou na navedena prava.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1329/10 (H. O., H. O. i S. M.) | Sudska praksa | Aktio