Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-177/10 (N. M.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-177/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 177/10, rješavajući apelaciju Nedžmije Mulabdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžmije Mulabdić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- Gž-07-000807 od 18. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-001974 od 26. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžmija Mulabdić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Nusret Gluhić i Dženana Smailbašić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 15. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000807 od 18. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-001974 od 26. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-001974 od 26. januara 2007. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev protiv tužene JU Muzička škola «Mladen Pozajić» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) kojim je tražila da se poništi Rješenje tužene broj 87/06 od 24. februara 2006. godine i da se tužena obaveže plaćati apelantici mjesečno po 830,00 KM na ime plaće počevši od 1. februara 2006. godine, a kako je tužena do dana podnošenja tužbe plaćala svega 630,00 KM, time je ostala dužna za period od 1. februara 2006. godine do 31. decembra 2006. godine, to jeste za 11 mjeseci ukupno 2.200,00 KM, te da je tužena dužna ubuduće počevši od 1. januara 2007. godine plaćati apelantici mjesečno po 830,00 KM, sve sa zateznom zakonskom kamatom i uz isplatu troškova parničnog postupka. Navedenom presudom apelantica je obavezana tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica uposlenik tužene i da je 10. marta 2000. godine sa tuženom kao poslodavcem zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je apelantica zasnovala radni odnos na poslovima nastavnika klavira. Apelantica je 17. aprila 2006. godine zaključila sa tuženom novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu nastavnika klavira. Odredbom člana 8. navedenog ugovora regulirano je pitanje plaća apelantici, te je utvrđeno da će tužena kao poslodavac isplaćivati plaću u iznosu koji je utvrđen na osnovu propisa vezanih za tu oblast koje donosi Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kanton) kao osnivač škole, na osnovu odredaba Pravilnika o radu koje se odnose na plaće i drugih zakonskih propisa. Apelantica je svojeručno potpisala ugovor o radu od 17. aprila 2006. godine, te se na taj način u cijelosti saglasila između ostalih i sa odredbama člana 8. ugovora. U obrazloženju je navedeno da je ugovorom o radu od 10. marta 2000. godine i to članom 9. regulirano pitanje isplata plaća apelantici i to sve do 27. decembra 2005. godine kada je Vlada Kantona donijela Zaključak kojim je utvrđen koeficijent za obračun plaća zaposlenika u osnovnim i srednjim školama Kantona koje se finansiraju iz budžeta Kantona. Nakon toga tužena je ponudila druge ugovore o radu svojim uposlenicima, te donesenim rješenjima odredila plaće. Prethodnim rješenjem za obračun plaće od 18. januara 2006. godine apelantici, koja je po zanimanju akademski muzičar – profesor muzike (VII stepen-VSS) i nastavnik klavira (VI-VŠS), koja obavlja poslove nastavnika klavira i koja je unaprijeđena u stručno zvanje mentora, određen je koeficijent za obračun plaće u visini 8,30. Rješenjem od 24. februara 2006. godine, čije poništenje apelantica traži predmetnim tužbenim zahtjevom, apelantici je utvrđen koeficijent za obračun plaće u visini 6,60. Predmetno rješenje je doneseno na osnovu člana 92. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, Zaključka Vlade Kantona od 27. decembra 2005. godine i Mišljenja Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona od 22. februara 2006. godine. Općinski sud je naveo da je članom 72. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju propisano da se nastavnim planom i programom utvrđuje odgovarajući profil i stručna sprema nastavnika, te da nastavu u osnovnoj muzičkoj školi izvode profesori i nastavnici sa završenim II ili I stepenom Muzičke akademije odgovarajućeg odsjeka. Ocjenom svih provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da apelantica ima višu stručnu spremu (VŠS) za radno mjesto nastavnika klavira na kojem radi na osnovu zaključenog ugovora o radu od 10. marta 2000. godine i ugovora o radu od 17. aprila 2006. godine. a koji je apelantica svojeručno potpisala, te se time saglasila sa odredbom člana 8. ugovora od 17. aprila 2006. godine kojim je regulirano pitanje plaće. Dalje je utvrđeno da je tužena sporno rješenje od 24. februara 2006. godine u kojem je utvrđen koeficijent za obračun plaće u visini 6,60 donijela u cijelosti u skladu sa Zaključkom Vlade Kantona od 27. decembra 2005. godine kojim je u tački 9. za višu stručnu spremu (VŠS) i stručno zvanje mentora propisan koeficijent 6,60. Spomenutim zaključkom u tački 5. je za nastavnika mentora sa visokom stručnom spremom (VII stepen stručne spreme) utvrđen koeficijent 8,30. U odnosu na odluku o troškovima spora Općinski sud je naveo da je odluka donesena na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), precizirajući da se troškovi postupka sastoje od troškova za sastav odgovora na tužbu, za prisustvovanje punomoćnika tužene na ročištu za glavnu raspravu i PDV od 17%.
4. Protiv navedene presude Općinskog suda apelantica se žalila Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 009-0-Gž-07-000807 od 18. novembra 2009. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantica podnijela žalbu iz svih razloga predviđenih u članu 208. ZPP s prijedlogom da se žalba usvoji, pobijana presuda preinači i udovolji tužbenom zahtjevu ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Dalje je navedeno da je apelantica u žalbi istakla da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 97. ZPP jer je odgodio ročište zakazano za 29. novembar 2006. godine zbog nepristupanja tužene, ne obrazloživši zbog čega je to ročište odgođeno i na taj način apelanticu je stavio u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu. Također, apelantica je u žalbi navela da nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, niti je u tom smislu dato obrazloženje. Razmatrajući apelanticine žalbene navode, Kantonalni sud je u odnosu na navode o povredi člana 97. ZPP utvrdio da sama odgoda ročišta u konkretnom slučaju nije uticala na pravilno vođenje postupka niti na zakonitost donošenja presude pri čemu treba imati u vidu, kako je istakao Kantonalni sud, i odredbe člana 112. ZPP kojima je određena mogućnost odlaganja ročišta. Dalje je Kantonalni sud utvrdio da je neosnovan apelanticin žalbeni prigovor o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer je, kako je zaključio Kantonalni sud, prvostepeni sud nizom provedenih dokaza na pravilan i potpun način utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo dajući obrazloženje u skladu sa članom 191. ZPP. Kantonalni sud je istakao da je činjenica da apelantica ima visoku stručnu spremu (VSS) u konkretnom slučaju bez uticaja s obzirom na to da apelantica prema zaključenom ugovoru o radu radi na poslovima više stručne spreme (VŠS) na radnom mjestu nastavnika klavira mentora, pa joj u skladu sa radnim mjestom i traženom stručnom spremom i pripada koeficijent koji je određen Zaključkom Vlade Kantona od 27. decembra 2005. godine.
6. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, zbog čega su joj povrijeđena i ostala prava iz člana 6. Evropske konvencije i to pravo da bude ravnopravno tretirana sa tuženom, pravo na pristup sudu i pravo na obrazloženu odluku. Apelantica je, dalje, istakla da sudovi nisu pravilno ocijenili činjenicu da apelantica ima visoku stručnu spremu kada joj je određen manji koeficijent za obračun plaće. Navodi da je drugim nastavnicima koji su u istoj situaciji obračunat veći koeficijent, zbog čega je, prema njenom mišljenju, ona diskriminirana u odnosu na navedene nastavnike. Dalje, navodi da je Kantonalni sud trebao na raspravi odlučiti o njenim žalbenim navodima, a ne na sjednici vijeća. Također, apelantica navodi da je na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi zatražila da je prvostepeni sud oslobodi troškova postupka ali da osporene presude u vezi s tim ne sadrže nikakvo obrazloženje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom parničnom postupku provedenom na dvije sudske instance odbili apelanticin tužbeni zahtjev. Pri tome, kako dalje zapaža Ustavni sud, obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, ne sadrže elemente proizvoljnosti jer sadrže argumentirano i jasno obrazloženje, kako u pogledu ocjene dokaza, tako i u pogledu zaključka da je plaća apelantici obračunata primjenom određenog koeficijenta, u skladu sa zaključenim ugovorom o radu i odgovarajućim propisima. Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u okolnostima konkretnog predmeta nalazi bilo šta što bi ukazivalo da je apelantica u toku postupka drugačije tretirana u odnosu na tuženu. Osim toga, u odnosu na apelanticine navode da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud trebao održati raspravu a ne sjednicu vijeća, Ustavni sud zapaža da je odredbom članu 217. ZPP propisano pod kojim uslovima drugostepeni sud može zakazati raspravu. Stoga, imajući u vidu sadržaj navedene odredbe, te okolnost da je Kantonalni sud u apelanticinom slučaju zaključio da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda kad je osporenu odluku donio bez održavanja rasprave. U odnosu na navode da prvostepeni sud nije odlučio o apelanticinom zahtjevu za oslobađanje od troškova postupka, Ustavni sud zapaža da iz drugostepene presude, kao i iz dokumenata koje je apelantica predočila Ustavnom sudu, proizlazi da apelantica navedene zahtjeve nije isticala u žalbi na prvostepenu presudu, odnosno nije ih problematizirala u žalbenom postupku zbog čega se Kantonalni sud i nije bavio ovim pitanjem. Stoga, apelantica ove navode ne može s uspjehom isticati u apelacionom postupku budući da bi suprotno tumačenje vodilo zaključku da apelanti pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti svako pitanje a da prethodno nisu iscrpili redovne pravne lijekove.
11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U odnosu na navode da je drugim nastavnicima koji imaju istu stručnu spremu kao apelantica određen veći koeficijent za obračun plaće zbog čega joj je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica navodi povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu prethodne zaključke Ustavnog suda u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, zatim činjenicu da je apelantica svojom voljom potpisala ugovor o radu kojim joj je kao pojedinačnim aktom utvrđen način isplate plaće, kao i da apelantica osim tvrdnje o kršenju navedenog prava nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, u smislu da je drugačije tretirana u odnosu na druge uposlenike tužene u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra da su navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na zabranu diskriminacije, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić