Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1843/10 (M. K.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1843/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 1843/10, rješavajući apelaciju Mije Kežića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mije Kežića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000016 od 16. marta 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000393 od 20.
novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-07-000644 od 17. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mijo Kežić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Humaca-Gračine, koga zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnio je 17. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000016 od 16. marta 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008- 0-Gž-08-000393 od 20. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-P-07-000644 od 17. septembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 063-0-P-07-000644 od 17. septembra 2008. godine naloženo je Hrvatskoj pošti d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime neisplaćenog dijela plaće za period od 1. oktobra 2004. godine do 30. septembra 2005. godine isplati iznos od 3.339,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. oktobra 2007. godine pa do isplate (stav prvi izreke). Stavom drugim izreke presude naloženo je tuženoj da apelantu uplati pripadajući dio mjesečnih doprinosa i poreza koji proističu iz plaća za utuženi period u iznosu od 2.303,43 KM, dok je stavom trećim izreke presude naloženo tuženoj da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 941,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. septembra 2008. godine. U ostalom dijelu odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev (stav četvrti izreke).
3. U obrazloženju presude Općinski sud je konstatovao da je apelant 30. oktobra 2007. godine podnio predmetnu tužbu u kojoj je naveo da se nalazi u stalnom radnom odnosu kod tužene, te da mu za period od septembra 2002. godine do septembra 2005. godine nije isplaćivan puni iznos plaće, a kako je to propisano odredbama čl. 37, 38. i 39. Kolektivnog ugovora za uposlenike Hrvatskih pošta i telekomunikacije („Službene novine FBiH“ broj 37/02, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Dalje je navedeno u tužbi da se apelant više puta putem sindikata obraćao tuženoj za isplatu dijela plaće koji mu nije bio isplaćen, te da je 13. septembra 2005. godine održan i sastanak predstavnika sindikata, Federalnog ministarstva prometa i komunikacija i tužene o čemu je sačinjen zapisnik kojim je, prema apelantovim navodima, tužena priznala svoju obavezu, te se navedenog dana obavezala da će sačiniti naknadni obračun plaća, a koji je napravljen 7. novembra 2005. godine. Pošto ni nakon naknadnog obračuna apelantu nije isplaćena razlika plaće za sporni period, apelant je podnio predmetnu tužbu, potražujući na ime neisplaćenog dijela plaće za sporni period iznos od 9.518,89 KM, kao i na ime neisplaćenog dijela mjesečnih doprinosa poreza koji proistječu iz plaće za sporni period u iznosu od 6.565,24 KM.
4. Općinski sud je, nakon što je proveo dokazni postupak, konstatovao da među strankama nije sporno da je apelant djelatnik tužene, ali da su među njima sporna pitanja prigovora samoga prava potraživanja, prigovora zastare u skladu sa članom 106. Zakona o radu, te da li je na navedenoj sjednici od 13. septembra 2005. godine tužena priznala dug i time prekinula tok zastare svake pojedinačne razlike plaće. S tim u vezi je sud naveo da je iz zapisnika sa sastanka od 13. septembra 2005. godine, kojem su prisustvovali predstavnik Federalnog ministarstva prometa i komunikacija, tužena, „Hrvatske telekomunikacije“ d.o.o. Mostar i NSZ HPT Mostar, vidljivo da su njemu prisustvovali zakonski zastupnici učesnika sastanka, koji su navedeni zapisnik i potpisali. Dalje je istaknuto da se na istoj sjednici raspravljalo o neprimjeni odredaba čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora, gdje je zaključeno da će tužena napraviti naknadni obračun plaće za uposlenike HPT d.o.o. Mostar do 31. decembra 2003. godine, kao i za kasniji period tužene i „Hrvatskih telekomunikacija“ d.o.o. Mostar, te da će najkasnije do kraja oktobra 2005. godine isti obračun dostaviti Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija i Predsjedništvu NSZ HPT Mostar. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da ti zaključci sa predmetne sjednice ne predstavljaju kvalificiran oblik priznanja duga bez obzira na to što je stručna služba tužene 7. novembra 2005. godine taj obračun naknadno i napravila. Stoga je sud konstatovao da se zaključci sa sjednice ne mogu podvesti pod odredbe člana 387. (priznanje duga) i odredbe člana 366. (pismeno priznanje i osiguranje zastarjele obveze) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer nije dato u kvalificiranom obliku, a niti je učinjeno na posredan način kao što je davanje otplate, plaćanje kamata, te davanje osiguranja. Dakle, pošto je apelant predmetnu tužbu podnio 30. oktobra 2007. godine, tražeći isplatu razlike plaće od 1. septembra 2002. godine do 30. septembra 2005. godine, te pošto je tužena istakla prigovor zastare potraživanja, sud je zaključio da su apelantova potraživanja (dospjela do 1. oktobra 2004. godine) zastarjela u skladu sa članom 106. Zakona o radu u vezi sa članom 372. ZOO, pa je sud odbio apelantov zahtjev za taj period zbog osnovanog prigovora zastare. Na dosuđene iznose glavnog duga, na ime neisplaćene plaće za period od 1. oktobra 2004. godine do 30. septembra 2005. godine, sud je apelantu dosudio i zakonsku zateznu kamatu, i to počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, a kako je to i zatraženo, a sve u skladu sa odredbama člana 279. stav 3. a u vezi sa članom 372. stav 1. ZOO. Pored navedenog, sud je obavezao tuženu da uplati neizmirene doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u apelantovo ime i za njegov račun za period od 1. oktobra 2004. godine do 30. septembra 2005. godine u iznosu od 2.303,43 KM, u skladu sa odredbama čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora i u skladu sa odredbama člana 118. i člana 119. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kao što je odlučeno u dispozitivu presude, dok je za preostali iznos odbio apelantov zahtjev. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredaba člana 386. stav 2, te čl. 387. i 396. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000393 od 20. novembra 2008. godine odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 17. septembra 2008. godine.
6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je pravilan stav prvostepenog suda da zaključci sa sastanka od 13. septembra 2005. godine, kojem su prisustvovali predstavnici Ministarstva, Uprave Društva i nezavisnog sindikata, kao i naknadno sačinjeni obračun razlike plaća koji je uradio načelnik Sektora finansija, ne predstavljaju kvalificirani oblik priznanja duga koji bi utjecao na prekid zastarijevanja ili na odricanje od zastare, kako to propisuju odredbe čl. 387. i 366. ZOO. Ovo stoga što navedeni zaključci i obračun razlike plaća, i prema stajalištu drugostepenog suda, samo predstavljaju inicijativu o načinu isplate razlike neisplaćenih plaća prema Kolektivnom ugovoru, pa se to ne može smatrati pismenim priznanjem zastarjele obaveze, odnosno odricanjem od zastare. U tom smislu je Kantonalni sud zaključio da takvo priznanje, a što ovdje nije slučaj, mora biti kvalificirano priznanje, tj. u pisanom obliku i učinjeno neposredno. Zbog navedenog je, prema ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je, zbog istaknutog prigovora zastare, odbio apelantov zahtjev za potraživanje dijela neisplaćenih plaća koje je dospjelo do 1. oktobra 2004. godine, jer je od posljednjeg obroka neisplaćene razlike plaće (30. septembra 2004. godine), pa do podnošenja tužbe (30. oktobra 2007. godine) protekao rok od tri godine. U tom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, obaveza tužene postaje naturalna obaveza i njeno ispunjenje zavisi samo od volje tužene, kako to propisuju odredbe člana 372. stav 1. ZOO i odredbe člana 106. Zakona o radu. Pošto Kantonalni sud, ispitujući pobijanu odluku, nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se ona pobija žalbom, kao ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredaba člana 226. ZPP.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000016 od 16. marta 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 20. novembra 2008. godine. Presudom je, također, odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, u pogledu apelantovih revizijskih prigovora koji pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u tvrdnjama da nije bilo osnova da se usvoji istaknuti prigovor tužene o zastarjelosti apelantovog potraživanja, taj prigovor smatra neosnovanim, prihvatajući u cijelosti izloženi pravni stav drugostepenog suda da se zaključci sa sjednice od 13. septembra 2005. godine ne mogu podvesti pod odredbe čl. 387. i 366. ZOO, jer to priznanje duga nije dato u kvalificiranom obliku, tj. u pisanom obliku i neposredno učinjeno, a nije učinjeno ni na posredan način. Navedenim zaključcima je, i prema mišljenju revizionog suda, samo iniciran način isplate neisplaćenih razlika plaća bez obzira na činjenicu što je Stručna služba tužene, u skladu sa ovim zaključcima, taj obračun i napravila. Apelantove tvrdnje da je odlukom nezavisnog Sindikata zaposlenika tužene-Predsjedništvo Sindikata broj 01-1-3/06 od 16. februara 2006. godine isplaćena jednokratna naknada u iznosu neto-plaće po zaposleniku, u ime zaposlenika tužene da se odriče svojih potraživanja zbog neprimjenjivanja Kolektivnog ugovora, prema ocjeni Vrhovnog suda, nemaju pravni značaj za rješavanje ove pravne stvari. Isto tako, prema mišljenju Vrhovnog suda, nemaju značaj i apelantove revizijske tvrdnje da već ranije vođeni pregovori Sindikata tužene i Uprave Društva tužene da se za period od 1. oktobra 2005. godine pa do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora isplaćuje jednokratna naknada imaju karakter kvalificiranog oblika priznanja obaveze, te karakter prekida zastarijevanja, jer za takvo što, prema ocjeni Vrhovnog suda, nema uporišta u pravilima materijalnog prava, slijedom čega se takve apelantove tvrdnje nisu mogle prihvatiti kao osnovane. Vrhovni sud je, također, naveo da je apelantovo istrajavanje na tvrdnji da je navedenim radnjama izvršeno priznanje duga unutar zastarnog roka, slijedom čega se imaju primijeniti odredbe člana 387. ZOO, lišeno svog pravnog utemeljenja. Na kraju je revizioni sud istakao da su neosnovani i apelantovi prigovori u pogledu odluke o troškovima postupka. Pošto ne stoje revizijski razlozi, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude primjenom odredaba člana 248. ZPP.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina na koji su sudovi u predmetnom parničnom postupku radi isplate razlike plaća primijenili materijalno pravo. Apelant je, također, naveo i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, povredu prava da ne bude diskriminiran iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i povredu prava na zabranu opće diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant je istakao da su „glavno pitanje“ u predmetnom postupku bila zastara potraživanja, kao i valjano tumačenje odredaba ZOO, te kada se nešto smatra priznanjem duga. S tim u vezi, apelant osporava obrazloženja sudova da u konkretnom slučaju nije došlo do priznanja duga, tj. da se zaključci sa sastanka održanog 13. septembra 2005. godine, kao i naknadni obračun razlike plaća prema Kolektivnom ugovoru ne mogu podvesti pod odredbe čl. 366. i 387. ZOO. Također, apelant je naveo da je i do priznanja duga došlo unutar roka od tri godine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelacije koji se tiču povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava u predmetnom parničnom postupku, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
15. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić