Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1860/10 („Rad-export“ d.o.o. Kladanj i A. R.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pretpostavka nevinosti
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1860/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 1860/10, rješavajući apelaciju „Rad-exporta“ d.o.o. Kladanj i Avde Rustemovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Rad-exporta“ d.o.o.

Kladanj i Avde Rustemovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-10-000059 od 25. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje Kladanj broj 033-0-Pr-08-000104 od 8. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Rad-export“ d.o.o. Kladanj i Avdo Rustemović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kladnja, koje zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladnja, podnijeli su 16. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-10-000059 od 25. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje Kladanj (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-Pr-08-000104 od 8. decembra 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 033-0-Pr-08-000104 od 8. decembra 2009. godine proglašen je odgovornim prvoapelant „Rad-export“ d.o.o. Kladanj, kao pravno lice, što je 17. aprila 2008. godine u 12.05 časova u Kladnju, u Ulici Avdage Hasića bb, u prodavnici broj 3, vršio promet sjemena, a objekat nema uposlenog lica sa odgovarajućom školskom spremom (najmanje IV stepen obrazovanja poljoprivredne struke), a što je evidentirano zapisnikom o inspekcijskom pregledu broj 11-24-2789/08 od 17. aprila 2008. godine, čime je počinio prekršaj iz odredbe člana 26. stav 2. Zakona o sjemenu i sadnom materijalu poljoprivrednog bilja („Službene novine FBiH“ broj 55/01, u daljnjem tekstu: Zakon o sjemenu), pa mu je, na osnovu odredbe člana 77. stav 1. tačka 9. istog zakona, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. Dalje, rješenjem je proglašen odgovornim drugoapelant Avdo Rustemović, kao odgovorno lice prvoapelanta, zato što u navedeno vrijeme i mjesto nije spriječio da se u predmetnom objektu prvoapelanta vrši promet sjemena a da u njemu nema uposlenog lica sa odgovarajućom školskom spremom (evidentirano zapisnikom inspektora broj 11-24-2789/08 od 17. aprila 2008. godine), čime je počinio prekršaj iz člana 26. stav 2. Zakona o sjemenu, pa mu je, na osnovu odredbe člana 77. stav 2. a u vezi sa stavom 1. tačke 9. istog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. Istim rješenjem apelanti su obavezani da plate troškove prekršajnog postupka u iznosu od po 35,00 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka (izjave apelanata kao okrivljenih po zastupniku, tj. punomoćniku, izvedenog materijalnog dokaza po prijedlogu predstavnika ovlaštenog organa, kao i prijedlogu apelanata o istom, te iznesenih završnih riječi apelanata i predstavnika ovlaštenog organa), utvrdio da su se u radnjama apelanata stekla sva obilježja iz člana 26. stav 2. Zakona o sjemenu i da su apelanti navedeni prekršaj počinili na opisani način, kako je navedeno u dispozitivu presude. Ovakvu ocjenu sud je zasnovao na izvedenom materijalnom dokazu - pročitanom zapisniku o inspekcijskom pregledu broj 11-24- 2789/08 od 17. aprila 2008. godine, koji je sačinio poljoprivredni inspektor u prodavnici broj 3 prvoapelanta. S obzirom na to da ni apelanti, niti predstavnik ovlaštenog organa nisu osporili izvedeni materijalni dokaz ni u jednoj činjenici, niti je bilo primjedaba prilikom inspekcijskog nadzora na činjenice koje je utvrdio inspektor, sud je isti dokaz prihvatio kao valjan, nesporan i tačan, te odlučio da se na njemu nesporno može zasnovati odluka suda o odgovornosti apelanata kao okrivljenih u konkretnoj pravnoj stvari. Navod odbrane apelanata da u Zakonu o sjemenu nije propisan prekršaj, tj. nije propisana sankcija za prekršaj iz člana 26. stav. 2. citiranog zakona, sud nije prihvatio zbog toga što se iz odredbe člana 26. stav 2. citiranog zakona na nedvosmislen i jasan način vidi da je propisan prekršaj kako je navedeno u prekršajnim nalozima i zapisniku o inspekcijskoj kontroli, dok je u članu 77. stav 1. tačka 9. istog zakona na jasan i nedvosmislen način propisano da se za prekršaj kažnjava pravno i odgovorno lice „ako u prodavnici nemaju službenika sa stručnom spremom IV stepena obrazovanja“, što, prema ocjeni suda, i jeste radnja koja je stavljena na teret apelantima kao okrivljenima. Prema mišljenju suda, nesporno je da su u tački 9. stava 1. člana 77. Zakona o sjemenu u zagradi navedeni član 24. stav 2. i član 54. stav 3. citiranog zakona, ističući da se u zagradama određene činjenice pojašnjavaju bez zadiranja u opis kažnjive prekršajne radnje, te ako se gledaju hronološki tač. 8, 9, 10, 11. istog člana, nesporno se, prema ocjeni suda, može zaključiti da je predstavnik ovlaštenog organa pravilno primijetio da je u pitanju očigledna štamparska greška i da se to odnosi na odredbu člana 26. Zakona o sjemenu. Ovakva ocjena suda proistječe iz činjenice da je u članu 24. stav. 2. navedenog zakona sasvim jasno propisana druga radnja koja apsolutno nije povezana sa činjenicama koje su utvrđene prilikom inspekcijske kontrole i navedena radnja kao takva ne stavlja se na teret apelantima.

4. S obzirom na to da je u tački 9. stava 1. člana 77. Zakona o sjemenu precizno propisana sankcionirajuća radnja, sud je zbog navedenih razloga odbranu apelanata ocijenio neutemeljenom i neprihvatljivom. Dalje je konstatovano da se ovakva ocjena suda može vidjeti iz same činjenice da odbrana apelanata ističe i „oprez“ u pogledu utvrđivanja prekršaja koji je iznijela u završnoj riječi, te predlaže izricanje uvjetne osude za apelante. U tom smislu je sud u cijelosti prihvatio navode u završnoj riječi predstavnika ovlaštenog organa, čime je nesporno utvrđena odgovornost apelanata, te da im je prekršaj iz odredbe člana 26. stav. 2. Zakona o sjemenu u cijelosti dokazan. Također je sud istakao da navod odbrane apelanata da navedeni zakon nije propisao da zaposlenik poljoprivredne struke IV stepena mora biti prisutan u prodajnom objektu, nego samo biti uposlen, nije prihvatio zbog toga što je odredba člana 77. stav 1. tačka 9. citiranog zakona jasna, nedvosmislena i precizna iz koje se može jasno zaključiti da taj uposlenik mora biti u prodavnici u kojoj se vrši promet sjemena. Sud je odbranu apelanata iznesenu u tom pravcu okarakterisao kao pokušaj izbjegavanja odgovornosti ili eventualni osnov za njihov prijedlog izricanja uvjetne osude. Slijedeći navedeno, sud je naveo da je prekršaj koji je stavljen na teret apelantima nesporno dokazan i da su ga oni počinili na način opisan u dispozitivu presude, pa ih je proglasio odgovornim i izrekao minimalne novčane kazne. Također je sud naveo da je prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne ocijenio i sve okolnosti iz odredbe člana 11. stav 3. Zakona o prekršajima („Službene novine FBiH“ broj 31/06, u daljnjem tekstu: ZOP) od olakšavajućih: materijalne prilike apelanata, zatim, da u radnjama koje čine obilježje prekršaja nije nastupila teža posljedica, korektno ponašanje apelanata pred sudom, a od otežavajućih okolnosti sud je na strani apelanata ustanovio da su oni kažnjavani (što je vidljivo iz pregleda izrečenih kazni i zaštitnih mjera koje je predstavnik ovlaštenog organa priložio u spis za pravno i odgovorno lice, kazne izrečene u prekršajnom postupku izdatim prekršajnim nalozima), pa je im izrekao minimalne novčane kazne ocjenjujući ujedno i loše finansijsko poslovanje apelanata. Troškovi prekršajnog postupka dosuđeni su u skladu sa članom 199. Zakona o krivičnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) a u vezi sa odredbom člana 35. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Službene novine TK“ broj 5/00).

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-10-000059 od 25. marta 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda od 8. decembra 2009. godine.

6. U obrazloženju drugostepenog suda je navedeno da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalni propis (odredbu člana 26. Zakona o sjemenu) kada je proglasio odgovornim apelante na način opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja. Dalje je navedeno da se žalbom apelanata neosnovano pobija prvostepeno rješenje zbog odluke o prekršajnoj sankciji s obzirom na to da, i prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud odlukom o sankciji nije prekoračio ovlaštenja koja ima prema zakonu, pa su stoga i neosnovani navodi branioca apelanata da su novčane kazne previsoke za učinjene prekršaje, imajući u vidu da je prvostepeni sud prilikom izricanja sankcija imao u vidu kako olakšavajuće, tako i otežavajuće okolnosti. Zatim je drugostepeni sud istakao da se, prema odredbi člana 61. ZOP-a, rješenje o prekršaju može pobijati zbog povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima ili zbog odluke o prekršajnoj sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, što znači da se ne može pobijati i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je, slijedeći to, naveo da žalbu branioca apelanata u tom dijelu nije ni ispitivao, jer je nedopuštena. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja primjenom odredbe člana 75. ZOP-a.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i, s njim u vezi, pravo da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Povreda navedenih prava se, prema mišljenju apelanata, ogleda u tome što su proglašeni odgovornim za prekršaj koji kao takav nije propisan i koji, slijedeći to, nisu ni počinili. S tim u vezi, apelanti su naveli i povredu principa in dubio pro reo u predmetnom prekršajnom postupku.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog načina na koji su sudovi u predmetnom prekršajnom postupku utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno, odnosno procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Ustavni sud zapaža da apelanti, također, smatraju da je u predmetnom prekršajnom postupku, uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešno primijenjenog materijalnog, odnosno procesnog prava, došlo i do povrede principa in dubio pro reo. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da analiza provedenih dokaza koju su sudovi dali u obrazloženju osporenih odluka ne ostavlja sumnju u zaključak suda da su apelanti, na način opisan u izreci rješenja, počinili predmetni prekršaj. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju navodi apelanata o povredi principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelanti navode da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da apelanti, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić