Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1915/10 (H. M.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1915/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 1915/10, rješavajući apelaciju Halila Malagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halila Malagića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 002669 10 U od 17. marta 2010. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-660/09 od 21. januara 2009. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 182. (152) Zakona o radu broj 05/5-45170/VN od 27. novembra 2009.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Halil Malagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice podnio je 20. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002669 10 U od 17. marta 2010. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-660/09 od 21. januara 2009. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 182. (152) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-45170/VN od 27. novembra 2009. godine.

2. Rješenjem Komisije broj 05/5-45170/VN od 27. novembra 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant blagovremeno u zakonskom roku podnio predmetni zahtjev, te da je u postupku utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, zatim, da je sjedište njegovog poslodavca bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, te da je apelantov radni odnos prestao 1. juna 1993. godine kod ŠIP „Kozara“ Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: poslodavac) zbog apelantovog nedolaska na posao duže od pet radnih dana uzastopno, a što je vidljivo iz kopije njegove radne knjižice i Rješenja poslodavca broj M-552/93 od 10. juna 1993. godine. Imajući u vidu navedeno, Komisija je utvrdila da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa, u smislu odredbe člana 182. (152.) Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03, u daljnjem tekstu: ZOR), već da je apelantov radni odnos prestao u skladu sa odredbama člana 75. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO).

3. Rješenjem Ministarstva broj 16-126-660/09 od 21. januara 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja Komisije od 27. novembra 2009. godine.

4. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da su pogrešni apelantovi navodi da je prvostepeni organ pogriješoo kada je zaključio da je njegov radni odnos prestao zakonito, odnosno zbog neopravdanog izostanka s posla više od pet radnih dana uzastopno. S tim u vezi je drugostepeni organ istakao da se apelantovi navodi da nije samovoljno prestao raditi, nego da je na to bio prisiljen pod prijetnjom, nisu mogli prihvatiti niti utvrđivati, jer se u ovom postupku ocjenjuje samo zakonitost prestanka radnog odnosa u formalno-pravnom smislu, odnosno da te činjenice koje je apelant istakao mogu samo imati značaj u eventualnom radnom sporu, koji je on mogao pokrenuti pred nadležnim osnovnim sudom, a koji je jedini ovlašten da ocjenjuje zakonitoist akta o prestanku radnog odnosa u materijalnopravnom smislu. U prilog tome Ministarstvo je istaklo da je takav stav usvojio i Okružni sud u Banjoj Luci u svojim odlukama, npr., Odluci broj 11 0 U 0008366 08 U od 26. januara 2009. godine. Dalje je navedeno da je odredbom člana 129. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 13/02, u daljnjem tekstu: ZOUP) utvrđeno da se činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja utvrđuju u skraćenom postupku ako se rješenje može donijeti na osnovu činjenica i dokaza koje je priložila sama stranka ili organ njima raspolaže po službenoj dužnosti, te nije potrebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava. U tom smislu, a s obzirom na to da je prvostepeni organ u spisu predmeta raspolagao rješenjem poslodavca i apelantovom radnom knjižicom, i drugostepeni organ smatra da nije bilo potrebno provoditi poseban ispitni postupak radi utvrđivanja činjenica bitnih za rješavanje ove upravne stvari, te stoga smatra neosnovanim apelantove navode da u predmetnom slučaju postoje povrede ZOUP-a.

5. Što se tiče apelantovih navoda da mu nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, drugostepeni organ je istakao da ta činjenica ne oslobađa radnika obaveze da zaštiti svoja prava iz radnog odnosa zbog toga što se dan saznanja za povredu ne može ocijeniti samo prema danu saznanja za postojanje rješenja o prestanku radnog odnosa nego i prema vremenu kada je radnik bio u mogućnosti objektivno da shvati da su njegova prava povrijeđena i kada je objektivno bio u mogućnosti da zatraži internu, a onda i sudsku zaštitu. Stoga se, prema ocjeni drugostepenog organa, apelantovi navodi da svoja prava tada nije mogao i nije smio zaštiti kao pripadnik nesrpske nacionalnosti ukazuju bez osnova zbog toga što je apelant, ukoliko je smatrao da mu je radni odnos prestao nezakonito, a sa tom činjenicom je nesumnjivo bio upoznat (jer duži vremenski period nije se javljao poslodavcu, niti odlazio na posao), mogao zatražiti prvo internu zaštitu kod poslodavca podnošenjem prigovora, a zatim i zaštitu svojih prava kod redovnog suda. Pošto je apelantu radni odnos prestao 1. juna 1993. godine na osnovu navedenog rješenja poslodavca, a u smislu odredbi člana 75. stav 2. tačka 3. ZOPRO-a, Ministarstvo je odlučilo da je prvostepeno rješenje doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Imajući u vidu da je i drugostepeni organ utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa apelanta, u smislu odredbe člana 182. (152) ZOR-a, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja.

6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 002669 10 U od 17. marta 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja Ministarstva od 21. januara 2010. godine.

7. U obrazloženju presude je navedeno da su prvostepeno rješenje i osporeni akt doneseni na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U tom smislu je sud istakao da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjena odredba člana 75. stav 2. tačka 3. tada važećeg ZOPRO-a, a što ispravno tumači i drugostepeni organ kao tuženi. Apelantov navod iz tužbe da nije mogao doći na posao kod poslodavca zbog toga što mu je (zbog njegove nacionalne pripadnosti) rukovodstvo preduzeća jednostavno zabranilo ulazak u krug fabrike, te da navedeno rješenje o prestanku radnog odnosa nikad nije ni dobio od svog poslodavca, prema ocjeni suda, nisu od značaja za ovaj postupak u kojem se ocjenjuje zakonitost prestanka radnog odnosa u formalno-pravnom smislu. Stoga je, prema mišljenju suda, drugostepeni upravni organ pravilno obrazložio kada je zaključio da je jedino nadležni osnovni sud ovlašten da ocjenjuje zakonitost akta o prestanku radnog odnosa u materijalnopravnom smislu, na temeljeu odredbe člana 26. tačka 2.A. Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 111/04, 109/05, 37/06, 17/08 i 58/09). Pošto je ovakav pravni stav usvojio i tuženi donošenjem osporenog akta, Okružni sud je naveo da, stoga, proizlazi da nije osnovan ni apelantov navod da je tuženi morao njemu pružiti mogućnost da se o svemu navedenom izjasni, odnosno provesti poseban ispitni postupak radi utvrđivanja činjeničnog stanja, kada je ono u osnovi nesporno u pogledu činjenica bitnih za rješavanje upravne stvari, kako je to prethodno već rečeno. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude na osnovu odredbe člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ broj 109/05).

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je istakao da je pogrešan stav Ministarstva i Okružnog suda u pogledu zakonitosti prestanka njegovog radnog odnosa u smislu priznavanja prava na otpremninu prema članu 182. (152) ZOR-a, kao i zaključka o nadležnosti suda za ocjenjivanje zakonitosti rješenja poslodavca o prestanku njegovog radnog odnosa u materijalnopravnom smislu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelacije koji se tiču navodne povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj upravnoj stvari, zbog načina na koji su upravni organi i sud u upravnom sporu utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1915/10 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio