Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1917/10 (M. B.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Eksproprijacija
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o eksproprijaciji · čl. 46
- Zakon o parničnom postupku · čl. 235
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o eksproprijaciji
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1917/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 1917/10, rješavajući apelaciju Matije Bešlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Matije Bešlić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 V 003178 10 Rev od 18. novembra 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 003178 10 Gž od 11. maja 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 003178 09 V 2 od 8. februara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Matija Bešlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Posušja, koju zastupa Semir Guzin, advokat iz Mostara, podnijela je 24. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 V 003178 10 Gž od 11. maja 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 V 003178 09 V 2 od 8. februara 2010. godine. Naknadno je u spis predmeta, kao osporena odluka, dostavljeno i Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 V 003178 10 Rev od 18. novembra 2010. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 V 003178 09 V 2 od 8. februara 2010. godine (stav I) određena je naknada za umanjenje tržišne vrijednosti za nepotpuno eksproprisanu nekretninu k.č. broj 1574 (eksproprisani dio 296 m2) u vlasništvu i posjedu apelantice, u iznosu od 2.072,00 KM, koji joj je „Elektroprijenos Bosne i Hercegovine“ a.d. Banja Luka - Operativno područje Mostar (u daljnjem tekstu: predlagač) dužan isplatiti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, počev od dana donošenja odluke o određivanju naknade. Stavom II dispozitiva predmetnog rješenja preostali dio opredijeljenog zahtjeva za naknadu preko dosuđenog iznosa apelantice, kao protivnice predlagača, odbijen je, a stavom III rješenja obavezan predlagač da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.999,20 KM.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je postupak u ovom vanparničnom predmetu pokrenut po službenoj dužnosti, nakon što je pravomoćnim Rješenjem Službe za imovinskopravne, geodetske poslove i katastar Općine Posušje broj 05-31-49/05 od 11. jula 2005. godine usvojen prijedlog JP „Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“ d.d. Mostar - Direkcija za prijenos električne energije Mostar, koja je kasnije promijenila naziv u „Elektroprijenos Bosne i Hercegovine“ d.d. Banja Luka - Operativno područje Mostar, za nepotpunu eksproprijaciju-ustanovljenje prava služnosti za potrebe izgradnje i trajnog održavanja dalekovoda 2 x 220 kV Rama-Posušje prema planu i uvjetima za uređenje prostora za izgradnju navedenog dalekovoda na dijelu zemljišta označenom kao k.č. broj 1574, njiva 4. klase, upisanom u pl. broj 72 k.o. Bešlići, eksproprisani dio 296 m2, vlasništvo-posjed apelantice, jer stranke u roku od dva mjeseca po pravomoćnosti rješenja pred organom uprave nisu postigle nagodbu o visini naknade za nepotpuno eksproprisane nekretnine. Dalje je navedeno da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 008-0-GŽ-08-000271 od 3. septembra 2007. godine potvrđeno rješenje ovog suda broj gornji od 23. aprila 2009. godine u odnosu na dosuđeni iznos od 1.628,00 KM, a u ostalom dijelu je ukinuto i vraćeno na ponovni postupak.
4. Naime, sud je istakao da je odredbom člana 46. stav 2. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ br. 70/07 i 36/10) propisano da je tržišna vrijednost izražena u cijeni, na području gdje se vrši eksproprijacija, ona koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja ovisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđenja. Zatim, da je odredbom člana 53. stav 1. istog zakona propisano da se naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta, a odredbom člana 56. istog zakona određeno je da se, u slučaju ustanovljenja služnosti, naknada određuje u iznosu za koji je, uslijed ustanovljenja služnosti, umanjena tržišna vrijednost nekretnine. Sud je, zatim, konstatovao da je u potvrdi koju je izdala Služba za prostorno uređenje i zaštitu okoliša Općine Posušje (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 04-23-1200/08 od 12. decembra 2008. godine potvrđeno da je predmetna nekretnina lokalitet na kojem nije dozvoljena gradnja, pa je u skladu s tim utvrđenjem provedeno vještačenje vještaka poljoprivredne struke, a na okolnost utvrđivanja umanjenja tržišne vrijednosti uslijed ustanovljenja prava služnosti. U tom smislu je, prema mišljenju suda, neosnovan apelantičin prigovor da predmetno zemljište nije poljoprivredno zemljište zbog toga što potvrda Općinske službe predstavlja pravno valjan dokaz u odnosu na namjenu zemljišta, koju izdaje mjerodavna služba u propisanom obliku i u granicama svojih ovlasti koje su joj povjerene zakonom. Sud je istakao da je vještak poljoprivredne struke, nakon uviđaja na licu mjesta, izvršio vještačenje, i tom prilikom je uzeo u obzir relevantne parametre (vlastita saznanja, prirodne i ekonomske uvjete predmetnih nekretnina, pedološke osobine tla i faktor pogodnosti), koji opredjeljuju tržišnu vrijednost nekretnine, odnosno njeno umanjenje uslijed ustanovljenja prava služnosti. Iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, kao i iz njegovog iskaza proizlazi da na ime umanjenja tržišne vrijednosti predmetne nekretnine, uslijed ustanovljenja prava služnosti, apelantici pripada naknada u iznosu od 3.700,00 KM, odnosno 12,50 KM po m2. Pošto je vještak uzeo u obzir parametre koji opredjeljuju tržišnu vrijednost, odnosno njeno umanjenje uslijed ustanovljenja služnosti, to je sud ocijenio nalaz vještaka kao stručan, objektivan i dat u skladu s pravilima struke, te je kao takvome poklonio vjeru i na osnovu toga utvrdio visinu naknade. S tim u vezi je sud konstatovao da, radi ovog utvrđenja, nisu posebno analizirani ostali apelantičini dokazi i prigovori na okolnost namjene zemljišta, odnosno njene tvrdnje da je predmetna nekretnina po svojoj namjeni građevinsko zemljište, jer su oni neosnovani.
5. Isto tako, sud je naveo da su neosnovani apelantičini prigovori da vještak poljoprivredne struke nije odredio vrijednost predmetnog zemljišta prema cijenama zemljišta u toj zoni, a koje se kreću i do 25,00 KM, jer je on, prema ocjeni suda, prilikom izračuna predmetne naknade utvrdio tržišnu vrijednost za predmetnu nekretninu unutar predmetnog područja, a koja je određena pojedinačnim karakteristikama predmetne nekretnine koje se prikazuju kroz proizvodnu vrijednost, faktore pogodnosti i druge parametre. Dalje je navedeno da su, također, neosnovani apelantičini prigovori koji se odnose na izračun umanjenja tržišne vrijednosti, imajući u vidu da se uspostavljenom služnošću opterećuje cijela nekretnina koja je, prema odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima (član 55. stav 1), poslužno dobro, pa se onda utvrđena naknada zbog umanjenja tržišne vrijednosti te nekretnine odnosi na umanjenje vrijednosti cijele nekretnine (član 56. Zakona o eksproprijaciji). Pošto je apelantica tokom postupka tražila na ime naknade iznos od po 15,00 - 25,00 KM po m2 (7.400,00 KM), to je odbijen njen preostali dio opredijeljenog zahtjeva za naknadu preko dosuđenog iznosa. Odluka o troškovima postupka iz dispozitiva ovog rješenja je donesena na osnovu odredaba člana 66. Zakona o eksproprijaciji, te važeće Advokatske tarife u vrijeme preduzimanja pojedine radnje, a imajući pritom u vidu apelantičin uspjeh u postupku (60%).
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 V 003178 10 Gž od 11. maja 2010. godine odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda od 8. februara 2010. godine.
7. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je prvostepeni sud, na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza, tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio odluku utemeljenu na zakonu, za što je dao valjane razloge koje prihvata i drugostepeni sud. S tim u vezi je navedeno da je prvostepeni sud, za razliku od neosnovanih navoda apelantičine žalbe, pravilno postupio kad je prihvatio da je predmetna nekretnina poljoprivredno zemljište, a ne građevinsko, i kad je visinu naknade za eksproprisano zemljište utvrdio temeljem nalaza vještaka poljoprivredne struke. Iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi, prema ocjeni Kantonalnog suda, da prvostepeni sud u bitnom obrazlaže nalaz i mišljenje vještaka, pa su stoga neosnovani navodi žalbe da nalaz vještaka nije obrazložen. Također, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i apelantičini navodi da joj je trebalo dosuditi cjelokupni iznos utvrđene naknade, kao i navodi da se ne zna na što se odnosi iznos od 1.628,00 KM, a ovo stoga što iz stanja spisa predmeta proizlazi da se iznos od 1.628,00 KM odnosi na pravomoćno dosuđeni iznos naknade. Pravilno je, prema ocjeni drugostepenog suda, Općinski sud, u skladu sa uspjehom stranaka u postupku, obračunao i dosudio troškove postupka, pa su stoga neosnovani navodi žalbi stranaka i u pogledu troškova postupka. Pošto drugostepeni sud, ispitujući pobijanu odluku, nije ustanovio da postoje razlozi zbog koji se ona pobija žalbom, kao ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja na osnovu odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 V 003178 10 Rev od 18. novembra 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja Kantonalnog suda od 11. maja 2010. godine. Rješenjem je odbijen i apelantičin zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.
9. U obrazloženju revizijske odluke je navedeno da se apelantičin osnovni revizijski prigovor odnosi na status eksproprisanih nepokretnosti, imajući u vidu da ona smatra da predmetno zemljište nije poljoprivredno, nego građevinsko zemljište. S tim u vezi, a suprotno neosnovanim apelantičinim primjedbama, drugostepeni sud je, prema ocjeni revizijskog suda, pravilno postupio kada je, rješavajući njenu žalbu, odbio prigovore isticane u tom smislu. Dalje je Vrhovni sud istakao da u podnesenoj reviziji apelantica istrajava u tvrdnji da predmetno zemljište predstavlja građevinsko, a ne poljoprivredno zemljište. Prema mišljenju revizijskog suda, ni tako istaknut prigovor nije osnovan, jer on zanemaruje sadržinu dopisa Općinske službe od 12. decembra 2008. godine iz kojeg proizlazi da je Općinsko vijeće Općine Posušje svojom Odlukom o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Općine Posušje“ br. 4/04 i 11/05) utvrdilo koje su zone van urbanog područja proglašene ostalim građevinskim zemljištem, pa pošto apelantičina parcela, koja je predstavljala predmet nepotpune eksproprijacije, ne spada niti u jednu od navedenih zona, to su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su visinu vrijednosti eksproprisane nekretnine utvrdili prema vrijednosti poljoprivrednog zemljišta, prihvatajući nalaz vještaka poljoprivredne struke kao stručan i objektivan. Osim toga, revizijski sud je konstatovao da iz spisa predmeta (spomenutog nalaza vještaka poljoprivredne struke) slijedi da je apelantičina parcela u naravi njiva zasijana povrćem, pa i ta okolnost ide u prilog pravilnosti zaključka nižestepenih sudova da se radi o poljoprivrednom, a ne građevinskom zemljištu. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud je zaključio da se sve primjedbe revizije isticane u tom smislu odbijaju kao paušalne, a time i kao neosnovane. Vrijednost zemljišta je utvrđena shodno odredbama člana 46. stav 2. i člana 56. Zakona o eksproprijaciji, pa je slijedeći to Vrhovni sud i prigovor revizije „da se vrijednost nekretnine treba posmatrati u odnosu na parcelu kao cjelinu, a ne samo na njen dio“, također, odbio kao neosnovan. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u stavu I dispozitiva revizijske presude primjenom odredbe člana 248. ZPP, dok je odluka iz stava II dispozitiva donesena na temelju odredbe člana 397. stav 1. i člana 396. st. 1. i 2. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP.
10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da su osporene odluke donesene na osnovu paušalne, selektivne i arbitrarne primjene zakona. Apelantica je istakla da je u predmetnom vanparničnom postupku pogrešno utvrđena visina naknade za njenu eksproprisanu nekretninu, kao i da je pogrešan stav sudova da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom, a ne građevinskom zemljištu, kako je to apelantica isticala tokom postupka. Apelantica je, također, osporila i odluku sudova o troškovima vanparničnog postupka.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima apelacije koji se tiču navodne povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnom vanparničnom postupku, zbog načina na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić