Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-245/10 (R. Š.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije krivična optužba
- Prekršajni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-245/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 245/10, rješavajući apelaciju Ramiza Šetkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Šetkića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-PŽP-09-000 189 od 24. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89-0-Pr-08-000 812 od 16. aprila 2009. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Šetkića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-PŽP-09-000 189 od 24. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89-0-Pr-08-000 812 od 16. aprila 2009. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Šetkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-PŽP-09-000 189 od 24. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89-0-Pr-08-000 812 od 16. aprila 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 89-0-Pr-08-000 812 od 16. aprila 2009. godine utvrđeno je da je apelant odgovoran što je 19. maja 2008. godine upravljao teretnim motornim vozilom, bliže označenim u navedenom rješenju, bez upaljenih kratkih svjetala, što je prilikom kontrole u mjestu Vojkovići utvrdilo ovlašteno službeno lice, čime je počinio prekršaj iz člana 90. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS), zbog čega je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 30,00 KM. Istim rješenjem apelant je obavezan platiti troškove postupka u iznosu od 150,00 KM. Osim toga, Osnovni sud je, na osnovu člana 54. stav 1. tačka k) Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) obustavio prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 231. stav 1. ZOBS-a, jer nije dokazano da je apelant počinio taj prekršaj.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Policijska stanica za bezbjednost saobraćaja Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: PS Istočno Sarajevo) 19. maja 2008. godine apelantu izdala prekršajni nalog broj 0003288002 zbog prekršaja iz člana 90. stav 1. i člana 231. stav 1. ZOBS-a, po kojem apelant nije prihvatio odgovornost, te povodom kojeg je blagovremeno podnio zahtjev za sudsko odlučivanje. Dalje, Osnovni sud je naveo da je tokom postupka izvršio uvid u materijalne dokaze, te je kao svjedoke saslušao policajce, ovlaštena lica PS Istočno Sarajevo i Amela Mehremića
– svjedoka kojeg je predložio apelant, kao i apelanta. Osnovni sud je istakao da je nakon provedenog postupka, na temelju saglasnih izjava svjedoka optužbe, policajaca koji su u kritično vrijeme obavljali pojačanu kontrolu učesnika u saobraćaju, koji su neposrednim opažanjem uočili da apelant na vozilu kojim je upravljao kritične prilike nije upalio kratka svjetla, utvrdio da je apelant počinio prekršaj iz člana 90. stav 1. ZOBS-a. Osnovni sud je istakao da nije mogao prihvatiti apelantovu odbranu da su na vozilu bila upaljena kratka svjetla niti svjedočenje Amela Mehremića koji je kao apelantov radni kolega bio u vozilu sa njim, jer taj svjedok, prema mišljenju suda, nije mogao uočiti da li su ili nisu upaljena kratka svjetla. Prema stavu Osnovnog suda, svjedoci policajci kao ovlaštena službena lica nisu imali nikakvog razloga da apelanta neosnovano terete a njihovo svjedočenje pred sudom nije ničim dovedeno u sumnju, pa je stoga Osnovni sud odlučio da je apelant odgovoran za učinjeni prekršaj. Osnovni sud je naveo da je apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 30,00 KM, budući da je za taj prekršaj u ZOBS-u propisana ta kazna u fiksnom iznosu.
4. U pogledu prekršaja iz člana 231. stav 1. ZOBS-a, koji je istim prekršajnim nalogom apelantu stavljen na teret, Osnovni sud je istakao da svjedočenjem policajaca nije dokazano da je vozilo kojim je upravljao apelant isključeno iz saobraćaja zbog sumnje u tehničku ispravnost uređaja za upravljanje, uređaja za zaustavljanje, uređaja za izduvne gasove koji prekomjerno zagađuju zrak ili proizvode prekomjernu buku, kako predviđa član 231. stav 1. ZOBS-a. Stoga je Osnovni sud, uz primjenu odredbe člana 54. stav 1. tačka k) Zakona o prekršajima, odlučio da u ovom dijelu obustavi prekršajni postupak protiv apelanta.
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 089-0-PR-08-000 812 od 18. maja 2009. godine apelantova žalba na Rješenje Osnovnog suda broj 89-0-Pr-08-000 812 od 16. aprila 2009. godine je odbačena zato što je, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, podnesena neblagovremeno.
6. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-PŽP-09-000 107 od 30. juna 2009. godine uvažena je apelantova žalba i Rješenje Osnovnog suda broj 089-0-PR-08-000 812 od 18. maja 2009. godine (o odbacivanju žalbe) je ukinuto, te je predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je ispitao osporeno rješenje u granicama žalbenih navoda i izvršio uvid u spis predmeta, te je utvrdio da apelant nije lično primio Rješenje broj 89-0-Pr-
08-000 812 od 16. aprila 2009. godine. Budući da je, kako je naveo Okružni sud, članom 53. stav 1. ZOBS-a propisano da se rješenje o prekršaju dostavlja okrivljenom lično ili putem pošte u roku od tri dana o dana donošenja rješenja o prekršaju, to Osnovni sud nije pravilno postupio kada je kao urednu dostavu prihvatio dostavnicu koju je potpisalo drugo lice a ne apelant. Time je, prema stavu Okružnog suda, Osnovni sud postupio protivno članu 53. stav 1. ZOBS-a, pa je stoga Okružni sud, u skladu sa odredbom člana 69. Zakona o prekršajima, osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje.
7. Okružni sud je, nakon dostavljanja spisa predmeta na odlučivanje o apelantovoj žalbi na Rješenje broj 089-0-Pr-08-000 812 od 16. aprila 2009. godine, Rješenjem broj 014-0-PŽP-09-000 189 od 24. novembra 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio osporeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je detaljno analizirao apelantove žalbene navode i utvrdio da je prvostepeni sud proveo kompletan dokazni postupak na temelju kojega je pravilno utvrdio činjenično stanje, te osnovano utvrdio da je apelant odgovoran za prekršaj iz člana 90. stav 1. ZOBS-a, zbog čega mu je izrekao propisanu sankciju. Prema ocjeni Okružnog suda, pravilno je Osnovni sud postupio kada je izjavama svjedoka policajaca poklonio vjeru, pogotovo što u njima nije bilo kontradiktornosti i protivrječnosti. S druge strane, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno je prvostepeni sud postupio kada nije poklonio vjeru apelantovoj odbrani budući da je ona subjektivna, neosnovana i ničim potkrijepljena, kao i identičnoj izjavi svjedoka odbrane koja je također subjektivna i neargumentirana. Osim toga, Okružni sud je istakao da se, prema njegovom mišljenju, apelantove tvrdnje o nezakonitom postupanju radnika policije ne mogu uzeti kao osnovane budući da nisu ničim potkrijepljene.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da nije imao pravično suđenje zato što u redovnom postupku nije pravilno utvrđeno činjenično stanje i da redovni sudovi nisu «komentirali izjave svjedoka». Smatra da je oštećen i zato što je Okružni sud u dva navrata «u doglednom vremenu različito donio dva rješenja a u istoj pravnoj stvari», a «povrijedio mu je i pravo na imovinu» time što je u jednom rješenju žalbu uvažio i ocijenio je osnovanom (Rješenje Okružnog suda broj 014-0-PŽP-
09-000 107 od 30. juna 2009. godine) a u drugom rješenju «stavlja njemu na teret troškove postupka i kaznu, jer ga smatra odgovornim za prekršaj» (Rješenje broj 014-0-PŽP-09-000 189 od 24. novembra 2009. godine).
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (…)
Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, u smislu utvrđivanja apelantove odgovornosti za počinjeni prekršaj i dosljedno tome izricanje novčane kazne u skladu sa relevantnim odredbama ZOBS-a, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u prekršajnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u prekršajnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
Dopustivost ratione materiae
14. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
15. S tim u vezi, Ustavni sud treba iskazati stav o primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje radi li se u konkretnom slučaju o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta.
16. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelantu izrečena prekršajna sankcija, novčana kazna u iznosu od 30,00 KM, zbog prekršaja iz člana 90. stav 1. ZOBS-a, nakon prekršajnog postupka koji je proveden prema odredbama Zakona o prekršajima. Ustavni sud treba utvrditi da li se konkretni prekršajni postupak smatra postupkom u kojem se odlučivalo o «krivičnoj optužbi» protiv apelanta u okviru autonomnog značenja koje ovaj pojam ima prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, kojim se svakom garantira da prilikom utvrđivanja (...) osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
17. Evropski sud smatra da je «krivična optužba» autonomni koncept, tj. neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao disciplinski prekršaj može ipak pokrenuti pitanje «krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislative, po svojoj prirodi, prije krivični nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim klasificiranjem nekog djela disciplinskim prekršajem u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislative krivični mora se razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: (a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprječavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprječavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti. Općenito se disciplinski postupak ne može okarakterizirati kao «krivični», mada su u specifičnim okolnostima mogući izuzeci (ibid, Engel protiv Holandije, tačke 80-85). Dalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, pitanje da li se primjenjuje «krivični dio» člana 6. Evropske konvencije uvijek treba ocjenjivati u kontekstu tri alternativna kriterija koja je Evropski sud iznio u predmetu Engel (ibid. Engel protiv Holandije, stav 82), koja su potvrđena u kasnijoj praksi tog suda (mutatis mutandis, Evropski sud, Ravnsborg protiv Švedske, 23. mart 1994, serija A, br. 283-B, i Putz protiv Austrije, 22. februar 1996, Reports of Judgments and Decisions, 1996-I). Izneseni kriteriji su (a) klasifikacija djela u domaćem pravu, (b) priroda djela i (c) priroda i strogost kazne kojoj se dotična osoba izlaže, pa će stoga Ustavni sud ispitati konkretni slučaj u skladu sa navedenim kriterijima.
18. U pogledu prvog kriterija koji se tiče pravnog razvrstavanja djela na osnovu domaćeg prava, Ustavni sud zapaža da je ponašanje za koje je apelantu izrečena novčana kazna u domaćem zakonu određeno kao prekršaj a ne krivično djelo. Međutim, prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda, klasifikacija prekršaja prema domaćem zakonu služi samo kao prvi kriterij, odnosno preliminarno polazište za konačnu ocjenu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je u svojim presudama ustanovio još dva objektivna kriterija i to: prirodu prekršaja i prirodu i strogost kazne. Kriterij «priroda prekršaja» ima dva potkriterija: domašaj prekršajne norme i svrha kazne. Prema navedenim kriterijima, da bi se prekršaj koji nije krivični prema domaćim zakonima smatrao krivičnim u smislu člana 6. Evropske konvencije, tada domašaj prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti preventivna i kažnjiva. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su odredbama ZOBS-a propisana pravila postupanja svih osoba koje učestvuju u saobraćaju, dakle neograničenog broja ljudi, i ta pravila omogućavaju sudu da sankcionira postupanja protivna propisanima pravilima ZOBS-a, dakle kriterij «domašaj prekršajne norme» je općenit. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je svrha izrečene novčane kazne sprečavanje ponovnog nepropisnog postupanja učinilaca koje sud proglasi odgovornim za učinjeni prekršaj, dakle svrha izrečene sankcije je odgojna ali i kažnjiva. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjena prva dva kriterija za primjenu člana 6. Evropske konvencije.
19. Ustavni sud treba utvrditi da li je u konkretnom slučaju ispunjen treći propisani kriterij za primjenu člana 6. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je treći kriterij, koji je u mnogim slučajevima odlučujući, kriterij prirode i strogosti kazne koja je zaprijećena prekršitelju norme. Ustavni sud nalazi da je u konkretnom predmetu apelantu izrečena mandatna novčana kazna od 30,00 KM zbog toga što je upravljao motornim vozilom bez upaljenih kratkih svjetala. Dakle, ova prekršajna norma se općenito odnosi na sve učesnike u saobraćaju koji upravljaju motornim vozilom. Međutim, Ustavni sud zapaža da maksimalna novčana kazna prema odredbama ZOBS-a iznosi 10.000,00 KM za pravna lica i 5.000,00 KM za fizička lica, dok je apelantu u konkretnom slučaju zbog učinjenog prekršaja izrečena novčana kazna predviđena za ovaj prekršaj u iznosu 30,00 KM budući da je za taj prekršaj u ZOBS-u propisana ta kazna u fiksnom iznosu.
20. Pri tome, kako bi ocijenio strogost i težinu predmetne kazne, Ustavni sud ukazuje da je odredbama Zakona o prekršajima propisano da se novčane kazne evidentiraju kao dug u Registru novčanih kazni dok kažnjeni ne plati puni iznos novčane kazne i troškova postupka, te da njeno neplaćanje ima za posljedicu, između ostalog, nemogućnost registracije ili produženje važnosti registracije motornog vozila i izdavanje ili produženje važnosti vozačke dozvole, a da se samo u izuzetnim slučajevima može osoba koja je kažnjena lišiti slobode, ako sud smatra da je to jedini razuman i efikasan način koji će primorati kažnjenog da plati iznos na koji je obavezan. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da je Zakonom o prekršajima propisano da u slučaju ako se utvrdi da kažnjeni izbjegava da plati novčanu kaznu, ovlašteni organ ili sud mogu zatražiti od Poreske uprave Republike Srpske da primijeni postupak prinudne naplate koji je određen u poglavlju X Zakona o poreskoj upravi Republike Srpske, na isti način na koji je ovlaštena za naplatu poreskih obaveza.
21. Stoga je Ustavni sud, s ciljem ispitivanja «strogosti» izrečene kazne i samim tim utvrđivanja da li predmetni postupak u kojem je apelantu izrečena novčana kazna od 30,00 KM uživa garancije prava na pravično suđenje, rukovodeći se ustanovljenim kriterijima, uzeo u obzir i to da je prema zvaničnim podacima Agencije za statistiku BiH (podaci dostupni na web-stranici Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine www.bhas.ba) visina prosječne neto plaće u BiH tokom 2009. godine iznosila 790,00 KM. Stoga Ustavni sud smatra, dovodeći u vezi visinu prosječene plaće u BiH sa visinom novčane kazne koja je izrečena apelantu, da se plaćanjem iznosa od 30,00 KM (dakle iznosa od oko 1/20 prosječne mjesečne plaće) ni u kojem slučaju neće ugroziti apelantova egzistencija. Pri tome, Ustavni sud, praveći paralelu sa odredbama Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12), zapaža da je tim zakonom propisano (član 35) da se krivično odgovornim učiniocima mogu izreći i novčane kazne u rasponu od 50,00 KM do 50.000 KM, odnosno za krivična djela učinjena iz koristoljublja do 1.000.000 KM. Dalje, istim zakonom (član 36) je propisano da postoji mogućnost da se izrečena novčana kazna zamijeni kaznom zatvora tako što će se za svakih započetih 50,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. Dovodeći u vezu ove odredbe sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da se novčana kazna od 30,00 KM ni u kojem slučaju ne može smatrati «strogom» kaznom u smislu «trećeg kriterija» budući da je niža od najniže moguće novčane kazne koja je propisana pozitivnim krivičnim zakonodavstvom. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da je Evropski sud (op. cit. Engel protiv Holandije) istakao da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv na svako lišavanje slobode, te da čak ni kazna zatvora od dva dana nije dovoljna da bi se smatrala «krivičnom kaznom». Imajući u vidu navedeno, te pozicioniranje predmetne sankcije u odredbama ZOBS-a na način da se radi o najmanjem novčanom iznosu kazne (budući da je odredbama ZOBS-a, zavisno od počinjenog prekršaja, vozačima, ukoliko propuštanje nema za posljedicu saobraćajnu nesreću, moguće izreći novčanu kaznu u rasponu od 30,00 do 300,00 KM), Ustavni sud smatra da novčana kazna koja je u konkretnom slučaju izrečena apelantu i koja je u fiksnom iznosu propisana za počinioce predmetnog prekršaja nema taj stepen strogosti da bi se moglo zaključiti da postupak u kojem je izrečena ima karakter «utvrđivanja krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Upravo suprotno tome Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih kriterija, izricanje novčane kazne apelantu u iznosu od 30,00 KM ima karakter disciplinske mjere, kojoj je svrha disciplina apelanta kao učesnika u saobraćaju (vidi Evropski sud, Ravnsborg protiv Švedske, presuda od 21. februara 1994. godine). Na osnovu iznesenog, Ustavni sud, imajući u vidu da izrečena novčana kazna nema potrebni nivo «strogosti» u smislu kriterija Evropskog suda, zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o disciplinskom prekršaju, te da stoga predmetni postupak ne uživa garancije prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić