Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-274/13 (Š. P.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Lišavanje slobode
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-274/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 274/13, rješavajući apelaciju Šemsudina Perle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemsudina Perle podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 016134 13 Kž od 1. februara 2013. godine i rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 016134 13 Kv 4 od 25. januara 2013. godine, 09 0 K 016134 13 Kv od 8. januara 2013.
godine i 09 0 K 016134 12 Kpp 20 od 31. decembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šemsudin Perla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 016134 13 Kv od 8. januara 2013. godine i 09 0 K 016134 12 Kpp 20 od 31. decembra 2012. godine. Apelant je 6. februara 2013. godine podnio dopunu apelacije protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 016134 13 Kž od 1. februara 2013. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 016134 13 Kv 4 od 25. januara 2013. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 016134 12 Kpp 20 od 31. decembra 2012. godine apelantu kao osumnjičenom, na osnovu člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), određen je pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji po tom rješenju može trajati do 28. januara 2013. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu i još dvoje osumnjičenih zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su u Izvještaju o izvršenom krivičnom djelu Federalne uprave policije broj 10-11/9-KU- 13 od 30. decembra 2012. godine opisane radnje i mjere koje su preduzete radi prikupljanja dokaza o djelovanju organizirane grupe koja se oko tri mjeseca na području Kantona Sarajevo i šire bavi vršenjem krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, te da su u tom smislu, na osnovu naredbi tog suda, preduzete brojne istražne radnje za nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i dr. Imajući u vidu predmetni izvještaj, te dokaze koji su dostavljeni uz izvještaj, Kantonalni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelanti i ostali osumnjičeni počinili inkriminirane radnje koje im se stavljaju na teret, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje mjere pritvora. Dalje, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o vrlo ozbiljnom krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine, te da se, pri tome, radi o organiziranoj grupi koja kontinuirano već tri mjeseca nabavlja opojnu drogu, transportira je, te posredstvom drugih lica stavlja u promet do krajnjih kupaca. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da konzumiranje opojne droge dovodi do nesagledivih posljedica za zdravlje konzumenata koje je zaštitni objekt predmetnog krivičnog djela, te da se u konkretnom slučaju radi o atipičnim i neuobičajenim okolnostima pod kojima je krivično djelo kontinuirano vršeno, pri čemu je iskazana upornost i organiziranost u vršenju tog krivičnog djela. Također, Kantonalni sud je naveo da je taj sud ocijenio činjenicu da je javnost putem elektronskih i svih printanih medija upoznata s kriminalnim aktivnostima navedene grupe, što dovodi do uznemirenja građana. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeno ukazuje na postojanje vanrednih okolnosti pod kojima je predmetno krivično djelo počinjeno, te da bi boravak osumnjičenih na slobodi rezultirao narušavanjem javnog reda, čime je ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
3. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih osumnjičenih protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 016134 13 Kv od 8. januara 2013. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je, prema mišljenju vijeća tog suda, u osporenom rješenju navedeno dovoljno činjenica i okolnosti iz kojih proizlazi da su ispunjeni svi kumulativno propisani uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH za određivanje pritvora apelantu. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su potpuno neosnovani paušalno izneseni apelantovi žalbeni prigovori da sud u osporenom rješenju nije obrazložio sve kumulativno propisane uvjete za određivanje pritvora, u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 016134 13 Kv 4 od 25. januara 2013.
godine apelantu i ostalim osumnjičenima produžen je pritvor za dva mjeseca, koji po tom rješenju može trajati do 25. marta 2013. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim, uz obrazloženje da je Tužilaštvo u dosadašnjem toku istrage provelo više istražnih radnji, uz njihovo tačno navođenje, ali da istraga do donošenja tog rješenja nije mogla biti okončana iz objektivnih i opravdanih razloga, budući da je potrebno provesti još istražnih radnji i obaviti više vještačenja, a što se nije moglo obaviti u tako kratkom roku. Kantonalni sud je naveo da je, odlučujući o predmetnom prijedlogu Tužilaštva, prvenstveno ispitao da li dosadašnji tok i rezultati provedene istrage ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret i za koje se protiv njih vodi istrage, te je u tom smislu, na osnovu dostavljenih dokaza, utvrdio da je taj uvjet ispunjen. Također, Kantonalni sud je naveo da su, prema ocjeni tog suda, u konkretnom slučaju ispunjeni i posebni zakonski razlozi za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenima iz osnova tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH. Naime, Kantonalni sud je ukazao na visinu zaprijećene kazne za predmetno krivično djelo, te način i posljedice izvršenja tog krivičnog djela koje, prema mišljenju tog suda, ukazuju na postojanje atipičnih i neuobičajenih okolnosti koje su poprimile značaj vanrednih okolnosti. Imajući u vidu da je najšira javnost o svemu tome upoznata putem elektronskih i svih printanih medija, prema mišljenju Kantonalnog suda, u takvim okolnostima bi puštanje apelanta i ostalih osumnjičenih na slobodu rezultiralo narušavanjem javnog reda, čime je, dakle, ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
5. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih osumnjičenih protiv navedenog rješenja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 016134 13 Kž od 1. februara 2013. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, u pogledu apelantovih žalbenih navoda, naveo da se ne mogu prihvatiti apelantove žalbene tvrdnje da u konkretnom slučaju nije ispunjen objektivni uvjet za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH koji se tiče visine zaprijećene kazne za predmetno krivično djelo. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz osporenog rješenja jasno proizlazi da se apelant sumnjiči da je učinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH za koje je propisana kazna zatvora od najmanje tri godine, što znači da se može izreći i kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna, kako to i zahtijeva član 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Vrhovni sud je naveo da su neosnovane i apelantove žalbene tvrdnje da se u konkretnom slučaju ne radi o posebno teškom krivičnom djelu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da sama činjenica da su apelant i ostali osumnjičeni osnovano sumnjivi za prenošenje opojne droge u količini od 5,5 kg iz susjedne države na područje Kantona Sarajevo, pored svih ostalih okolnosti navedenih u prvostepenom rješenju, osporava takve apelantove tvrdnje. Vrhovni sud je naveo da su tačni žalbeni navodi da osporeno rješenje ne sadrži konkretne navode o tome da je javnost zaista bila obavještenja o počinjenju predmetnog krivičnog djela. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, činjenica da li je javnost upoznata ili ne o tome ne predstavlja odlučnu činjenicu kod ocjene postojanja uvjeta za produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u osporenom rješenju naveo i druge, sasvim određene i jasne razloge koji ukazuju da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškom krivičnom djelu počinjenom u vanrednim okolnostima, tako da bi puštanje na slobodu apelanta i ostalih osumnjičenih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, zaključujući da postoje vanredne okolnosti, ukazao da se u konkretnom slučaju radi o djelovanju u grupi, na količinu opojne droge prenesene iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu (oko 5,5kg), te činjenicu da se radi o kontinuiranom djelovanju članova te grupe, kao i na teške posljedice za zdravlje ljudi koje proizlaze iz konzumiranje opojne droge. Prema ocjeni Vrhovnog suda, naprijed navedene okolnosti se ne mogu smatrati uobičajenim okolnostima, a iz čega slijedi i zaključak o postojanju stvarne prijetnje narušavanja javnog reda, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je za ocjenu postojanja kumulativno propisanih uvjeta za produženje pritvora, u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, a time i za ocjenu stvarne prijetnje narušavanja javnog reda, nije neophodno da o tome postoje konkretni dokazi, već da iz svih okolnosti koje se tiču težine krivičnog djela, načina i posljedica izvršenja proizlazi takav zaključak. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova žalba neosnovana.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da u njegovom slučaju ne postoje razlozi za određivanje pritvora koji su propisani odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Apelant navodi da redovni sudovi nisu obrazložili koje su to "vanredne okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora u konkretnoj situaciji, a koje okolnosti nisu uobičajene kod počinjenja bilo kojeg drugog krivičnog djela, posebno u pogledu načina ili posljedica". Apelant dalje navodi da je za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. ZKPFBiH propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godina, dok je za organizaciju ili pristupanje organizaciji za činjenje tog djela propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine. Prema apelantovom mišljenju, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se za predmetno krivično djelo ne može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili duže (što je jedan od uvjeta za primjenu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH). Također, apelant navodi da u konkretnom slučaju nije ispunjen ni treći kumulativni uvjet iz tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH koji se odnosi na postojanje stvarne prijetnje narušavanja javnog reda (ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu). Naime, apelant navodi da izvršenjem bilo kojeg krivičnog djela javnost može biti uznemirena i da može biti narušen javni red, ali da prijetnja narušavanja javnog reda, u smislu navedene zakonske odredbe, mora biti stvarna i objektivizirana, a da to u konkretnom slučaju Tužilaštvo nije dokazalo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o određivanju i produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
10. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu određen i produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je učinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH (kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora) i zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH propisano da se pritvor može odrediti "u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda". Ustavni sud ukazuje da apelant ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio predmetno krivično, tako da se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi za određivanje i produženje pritvora propisani odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali na postojanje niza okolnosti koje predstavljaju vanredne okolnosti u smislu citirane zakonske odredbe (tj. da se radi o organiziranom i kontinuiranom djelovanju članova grupe koji se, pri tome, sumnjiče za transport veće količine opojne droge, kao i na posljedice za zdravlje ljudi koje proizlaze iz konzumiranja opojne droge). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom smislu potpuno neosnovani. U pogledu apelantovih navoda koji se tiču visine propisane kazne, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja o produženju pritvora, jasno ukazao da je za predmetno krivično djelo (neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH) propisana kazna zatvora od najmanje tri godine, što znači da se, kako je to i obrazložio Vrhovni sud, može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna (u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH), dajući za to detaljne i jasne razloge u obrazloženju svoje odluke. Imajući u vidu krivično djelo koje se apelantu i ostalim osumnjičenim stavlja na teret, te sadržaj navedene zakonske odredbe (član 238. stav 2. KZFBiH), kojom je propisano da će se kazniti kaznom zatvora od najmanje tri godine onaj tko organizira grupu ljudi u cilju počinjenja kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka, ili tko postane pripadnikom takve organizirane grupe ljudi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, u postupanju redovnih sudova ne nalazi proizvoljnost, te smatra da su i apelantovi navodi koji se tiču visine propisane kazne potpuno neosnovani. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima koji se tiče stvarne prijetnje narušavanja javnog reda, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih apelantovih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih rješenja dali detaljno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, nije ni proizvoljno niti neprihvatljivo samo po sebi.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da njegovo lišavanje slobode nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić