Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3/10 (JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Protek roka
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 3/10, rješavajući apelaciju JU OŠ „Hasan Kikić“ iz Olova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ „Hasan Kikić“ iz Olova podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000830 od 6. oktobra 2009. godine u dijelu kojim je revizija odbijena, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 037 od 16. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom – Odjeljenje u Olovu, broj 041-1-P-06-000 205 od 14. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ „Hasan Kikić“ iz Olova podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000830 od 6. oktobra 2009. godine u dijelu kojim je revizija odbačena, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 037 od 14. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom – Odjeljenje u Olovu, broj 041-1-P-06-000 205 od 14. marta 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. JU OŠ „Hasan Kikić“ iz Olova (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik Naim Kopić, podnijela je 27. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000830 od 6. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 037 od 14. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom – Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 041-1-P-06-000 205 od 14. marta 2007. godine.

2. Apelanticina zaposlenica Rahima Idrizović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je pokrenula parnični postupak protiv Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelantice kao drugotužene radi isplate razlike plaće i drugih naknada iz radnog odnosa, kako to propisuje Granski kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 53/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).

3. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice i protivtužbenom zahtjevu koji su istakli prvotuženi i apelantica, Općinski sud je donio Presudu broj 041-1-P-06-000 205 od 14. marta 2007. godine kojom je stavom 1. izreke apelantica obavezana na isplatu ukupnog iznosa od 9.814,20 KM na ime traženih naknada zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sve preciznije u stavu 1. izreke presude. Stavom 2. presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev prvotuženog i apelantice, dok je st. 3. i 4. izreke tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije, a apelantica obavezana na naknadu troškova postupka u iznosu od 2.382,00 KM.

4. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je protivtužbeni zahtjev koji je istaknut na pripremnom ročištu u cijelosti neosnovan jer ne postoje pretpostavke navedene u članu 69. stav 6. Kolektivnog ugovora u vezi sa članom 59. tog ugovora. Osim toga, prema ocjeni prvostepenog suda, u tom kontekstu je potpuno je neosnovano pozivanje na odredbu člana 99. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je istakao da nema namjeru istraživati zajedničku namjeru jer je postupak za istraživanje te namjere predviđen odredbama čl. 59, 60. i 61. Kolektivnog ugovora, što prvotuženi i apelantica nisu iskoristili, niti su dostavili dokaz o eventualno preduzetim radnjama u tom smislu, pa je i to jedan od razloga odbijanja protivtužbenog zahtjeva.

5. Odlučujući o žalbi prvotuženog i apelantice, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-

07-001 037 od 16. aprila 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda u cijelosti potvrđena. Osvrćući se na žalbene navode usmjerene na odbijajući dio prvostepene presude u odnosu na protivtužbeni zahtjev, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku. U tom smislu je istaknuto da je tačno da je prvostepeni sud propustio da u izreci presude (stav 2. izreke) i u obrazloženju presude navede tačan sadržaj protivtužbenog zahtjeva, što jeste propust prvostepenog suda, u smislu odredbe člana 191. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), ali da to samo po sebi ne može voditi ukidanju prvostepene presude, upravo iz razloga što je ispravna odluka kojom je protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Kantonalni sud je naveo da i prema njegovoj ocjeni nisu osnovani žalbeni navodi da Kolektivni ugovor nije u primjeni od 7. jula 2005. godine, jer ga je otkazala Vlada Federacije BiH, pa je samim tim i neosnovan zahtjev tuženih da se utvrdi da je Kolektivni ugovor otkazan. Naime, prema ocjeni drugostepenog suda, Kolektivni ugovor je i dalje na snazi i obavezuje apelanticu jer postupak otkaza njegove primjene nije proveden na način kako se otkazuje, odnosno raskida ugovor, zbog čega takav otkaz ima svojstvo jednostranog otkaza, koji nije pravno relevantan. Kantonalni sud je još naveo da se upravo iz tog razloga Kolektivni ugovor i dalje primjenjuje, odnosno razlike plaća i traženih naknada se utvrđuju prema parametrima propisanim odredbama čl. 31, 37. i 38 Kolektivnog ugovora. Prema tome, kako je naveo drugostepeni sud, protivtužbeni zahtjev se ne može zasnivati na primjeni odredbe člana 358. ZOO-a (koja regulira otkaz trajnog dugovinskog odnosa) jer u konkretnom slučaju nije u pitanju obligacija koju predviđa navedena zakonska odredba.

6. Iz dokaza priloženih uz apelaciju proizlazi da je apelantica 29. aprila 2008. godine protiv drugostepene presude od 16. aprila 2008. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu.

7. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženih, donio Presudu broj 070-Rev-08-000830 od 6. oktobra 2009. godine kojom je reviziju u odnosu na tužbeni zahtjev odbacio, a u odnosu na protivtužbeni zahtjev reviziju je odbio. Obrazlažući svoj stav vezano za dopustivost revizije, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se u konkretnom slučaju u odnosu na tužbeni zahtjev radi o novčanom potraživanju čija vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude (9.814,20 KM) ne prelazi vrijednosni kriterij predviđen odredbom člana 237. stav 2. ZPP, tako da revizija kao vanredan pravni lijek u tom dijelu nije dopuštena.

8. Vrhovni sud je, ocjenjujući dopustivost revizije u odnosu na protivtužbeni zahtjev, istakao da je revizija u tom dijelu dozvoljena s obzirom na označenu vrijednost spora (11.000,00 KM) koja zadovoljava vrijednosni kriterij predviđen odredbom člana 237. stav 2. ZPP. U vezi sa osporavanjem odluke u dijelu protivtužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na taj dio zahtjeva. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je predmet protivtužbenog zahtjeva utvrđenje da je Kolektivni ugovor odlukom Vlade Federacije BiH od 16. juna 2005. godine otkazan, te da je na osnovu tog otkaza 7. jula 2005. godine prestala pravna važnost tog ugovora, a time i obligacioni odnosi zasnovani tim ugovorom, a na čemu tuženi temelje protivtužbeni zahtjev. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da otkaz Vlade Federacije BiH ne proizvodi pravno djelovanje i da se ne može smatrati otkazom Kolektivnog ugovora jer je za raskid Kolektivnog ugovora propisana posebna procedura u odredbi člana 69. stav 6. u vezi sa odredbama čl. 59, 60. i 61. Kolektivnog ugovora, koju prvotuženi i apelantica nisu iskoristili. Vrhovni sud je naglasio da Kolektivni ugovor nije mogao biti jednostrano raskinut odlukom Vlade Federacije BiH, budući da je navedeni Kolektivni ugovor još uvijek na snazi jer Vlada Federacije BiH nije prethodno pokrenula postupak propisan odredbom člana 120. Zakona o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), a u vezi sa odredbom člana 70. Kolektivnog ugovora za izmjenu ili raskid Kolektivnog ugovora. Vrhovni sud nije mogao prihvatiti navode revizije da je ugovor otkazan primjenom odredbe člana 358. ZOO-a jer se navedena odredba ne može primijeniti na konkretni slučaj, budući da se ne radi o obligaciji koju ima u vidu navedena odredba. Isto tako, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i pozivanje na odredbu člana 99. stav 2. ZOO-a (tumačenje spornih odredbi ugovora) jer se ni ta odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na to da tumačenje Kolektivnog ugovora regulira odredba člana 69. Kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je na kraju obrazloženja istakao da je zbog svega navedenog sve revizione prigovore usmjerene na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na protivtužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, te je u cijelosti prihvatio pravni stav nižestepenih sudova.

9. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica ističe da predmetni postupak, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, osporava u cijelosti. Arbitrarnost i proizvoljnost redovnih sudova u primjeni procesnog i materijalnog prava apelantica vidi u paušalnom odbacivanju njenih argumenata iznesenih tokom postupka. Apelantica, između ostalog, ukazuje da redovni sudovi nisu uvažili činjenicu da je Kolektivni ugovor otkazan odlukom Vlade Federacije BiH, jer, prema njenoj ocjeni, takav otkaz nije protivan niti jednoj odredbi Kolektivnog ugovora, a također nije protivan ni odredbi člana 120. ZOR-a. U vezi s tim, apelantica je istakla da Sindikat osnovnog obrazovanja kao druga ugovorna strana nikada nije osporio valjanost tog otkaza, pa, s obzirom na to, apelanticu čudi arbitriranje sudova tamo gdje spora uopće nema.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (…)

11. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelanticine navode u odnosu na njeno ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) i člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine.

a) Dopustivost prima facie

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, apelantica osporava odluke redovnih sudova ukazujući da je tim presudama došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.

14. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

15. U vezi sa apelanticinim ukazivanjem na arbitriranu primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova prilikom odbijanja protivtužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance bili saglasni u ocjeni da je protivtužbeni zahtjev neosnovan, pri čemu su jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, prije svega odredbe Kolektivnog ugovora i ZOR-a. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno obrazložili zašto smatraju da Vlada FBiH odlukom nije mogla jednostrano raskinuti Kolektivni ugovor, budući da je odredbama Kolektivnog ugovorom i ZOR-a jasno propisana procedura za raskid ugovora, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Ustavni sud, također, primjećuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente, osim onih koje je tokom parničnog postupka već isticala, a o kojima su sudovi dovoljno jasno izjasnili, koji bi eventualno opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da odlukama kojim je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, pa su apelanticini navodi usmjereni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U odnosu na navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava kako ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim, imajući u vidu činjenicu da je apelantica javna ustanova, slijedom čega Ustavni sud ne vidi nikakvu mogućnost da su redovni sudovi prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Protek roka

17. Ustavni sud primjećuje da apelantica osporava postupak u cjelini, iako je presudom Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena u odnosu na tužbeni zahtjev, pa je, s obzirom na to, u konkretnom slučaju konačna odluka u odnosu na tužbeni zahtjev Presuda Kantonalnog suda broj 004-

0-Gž-07-001 037 od 16. aprila 2008. godine. S obzirom na to da je iz dokaza priloženih uz apelaciju vidljivo da je apelantica 29. aprila 2008. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu protiv citirane presude Kantonalnog suda, iz čega proizlazi da je apelantica osporenu presudu Kantonalnog suda morala primiti prije tog datuma, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 27. decembra 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu dio Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 037 od 16. aprila 2008. godine kojim je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu.

18. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2 i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštenu ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić