Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-334/10 (M. B.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-334/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 334/10, rješavajući apelaciju Mladena Bosančića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/10), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Mladena Bosančićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 722 od 26. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-000 160 od 30. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-

06-000 113 od 18 februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Bosančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 722 od 26. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-

Ž-08-000 160 od 30. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u Prijedoru broj 077-0-P-06-000 113 od 18 februara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda 077-0-P-06-000 113 od 18 februara 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 160 od 30. aprila 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Stanica javne bezbjednosti Prijedor (u daljnjem tekstu: tužena), da mu na ime nematerijalne štete za pretrpljeni duševni bol zbog povrede časti i ugleda, za pretrpljeni strah i zbog umanjenja životne aktivnosti isplati iznos od 200.000,00 KM, te je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.480,00 KM.

3. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizilazi da je nakon sprovedenog postupka utvrđeno da je Rješenjem tužene broj 10-05/01-125-61-7/02 od 24. maja 2002. godine apelant udaljen sa posla do okončanja disciplinskog postupka i da su Presudom Okružnog suda broj Ž-391/03 od 17. oktobra 2007. godine rješenja tužene poništena kao nezakonita i naloženo tuženoj da apelanta vrati na posao na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Takođe je utvrđeno da je protiv apelanta pokrenut i vođen krivični postupak zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 38/90 i „Službeni glasnik RS“ br. 12/93, 19/93, 26/93, 14/94 i 3/96, u daljnjem tekstu: KZRS) i krivično djelo iz člana 443 KZRS, te da je aktom Okružnog tužilaštva Banjaluka broj KT-RZ-12/05 od 23. septembra 2005. godine obustavljena istraga protiv apelanta. Iz obrazloženja dalje proizilazi da je Osnovni sud izveo dokaze vještačenjem vještaka medicinske struke dr. Nade Milovanović, specijaliste psihijatra, da je saslušan apelant u svojstvu parnične stranke, kao i svjedoci Mirko Mažar i Mladen Munjiza. Dalje je navedeno da je na osnovu nalaza vještaka, koji je prihvatio Osnovni sud, utvrđeno da je u toku perioda istrage koja je vođena protiv njega apelant trpio duševne bolove koji su se ogledali u proživljavanju psihičkih tegoba, a koje su se pojavile kao reakcija na situaciju u kojoj se našao. Navedene tegobe su bile najintenzivnije prvih šest mjeseci, ali su i kasnije bile prisutne u promjenljivom intenzitetu i različitim kombinacijama. Takođe, u prve dvije godine je bila naglašena i socijalna izolacija. Na osnovu nalaza je utvrđeno da je apelant trpio i strah. Utvrđeno je da je apelantova opšta životna aktivnost uglavnom bila očuvana, te da apelant trpi posljedice hroničnog stresa, a što se manifestuje labilnim psihičkim stanjem. Takođe je utvrđeno da je apelant zadovoljavajućeg opšteg zdravlja, da je radno aktivan, ali mu je narušen kvalitet života u smislu da on u svom ponašanju koristi mehanizam odbrane-izbjegavanje, što osiromašuje njegove socijalne kontakte i profesionalne mogućnosti.

4. Odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Osnovni sud je zaključio da se odgovornost tužene ne može zasnivati na odredbama člana 172 Zakona o obligacionom odnosima („Službeni list SFRJ“ br. od 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, sem ako dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo, a ni na osnovu člana 425 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), koji reguliše pitanje naknade nematerijalne štete zbog neopravdane osude i neosnovanog lišenja slobode. Naime, u toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da su organi tužene nezakonito preduzimali radnje u toku krivičnog postupka i time ugrozili njegov ugled i dostojanstvo. S obzirom na to da osuđujuća presuda nije nikada bila donesena, apelantov ugled je zaštićen pretpostavkom nevinosti, pa mu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda i časti budući da pretpostavka nevinosti jednako važi za sve slučajeve vođenja krivičnog postupka. Osnovni sud se pozvao i na odredbe člana 12 Ustava Republike Srpske koji propisuje da su sloboda i lična bezbjednost čovjeka nepovredivi i da se nikome ne može oduzeti ili ograničiti sloboda sem u slučajevima i po postupku koji su utvrđeni zakonom kao člana 13 Ustava Republike Srpske kojim se jamči nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta čovjeka, njegova privatnost i lična prava, kao i lično dostojanstvo i bezbjednost. U vezi sa apelantovim pozivanjem na objavljivanje činjenica o vođenju krivičnog postupka protiv njega u sredstvima javnog informisanja, učestalim napisima u sredstvima javnog informisanja i obavještenjima koje su u tom kontekstu davala odgovorna lica tužene, Osnovni sud je zaključio da takođe nema osnova za naknadu štete s obzirom na to da su pomenuta obavještenja davana u okviru zakonom datih ovlašćenja i što se u tim obavještenjima nisu iznosile i prenosile neistine, već su se iznosili podaci o samom toku postupka koji je vođen protiv apelanta.

5. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je Osnovni sud činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio, izvršio pravilnu ocjenu izvedenih dokaza i pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je ukazao da Ustav Republike Srpske u poglavlju II garantuje nediskriminaciju u vezi sa ljudskim pravima i osnovnim slobodama i propisuje u članu 17 „svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja ima javno ovlaštenje“, a prema važećem zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini država, odnosno entitet, grad, opštine odgovaraju za nepravilan i nezakonit rad organa državne uprave. Nezakonit rad se određuje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili opštim aktom, odnosno kao propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opšti akt i to voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Nepravilan rad predstavlja činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenim procedurama i metodu, a može se zaključiti o postojanju volje ili pristanka da se time ošteti pravo ili interes trećeg. Prema odredbi člana 172 stav 2 ZOO-a, pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem funkcije. Da bi oštećeni mogao ostvariti naknadu od tužene potrebno je da postoji uzročna veza između greške njenog organa i prouzrokovane štete. U konkretnom slučaju apelant nije dokazao da su organi tužene MUPRS u vršenju svojih zakonskih ovlašćenja na rasvjetljavanju postojanja osnova sumnje nezakonito i protivno pravilima službe postupali. Okružni sud je, dalje, istakao da su ovlašćenja policije na otkrivanju i hvatanju počinilaca krivičnih djela značajna i da su propisana Zakonom o unutrašnjim poslovima i Pravilnikom koji donosi ministar unutrašnjih poslova, a koji se objavljuje u „Službenom glasniku RS“. Dakle, organi unutrašnjih poslova zakonom su obavezani da obavljaju poslove iz svojih nadležnosti i nije im ostavljeno diskreciono ovlašćenje da li će preduzimati radnje i aktivnosti u slučaju da je učinjeno krivično djelo. U protivnom bi se moglo raditi o zloupotrebi izvršenoj nečinjenjem dužnih ovlašćenja i radnji.

6. Iz svega navedenog Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u kojima se ističe da Osnovni sud nije, pored materijalnih dokaza kao i dokaza subjektivne prirode a u interesu pravičnosti, dosudio nematerijalnu štetu, te da je to mogao biti iznos koji bi bio određeni vid satisfakcije i koji bi ukazao da niko nema pravo da bez pravnog osnova drugog izlaže osudama javnosti i najtežim klevetama koje su ostavile teške posljedice kod apelanta, te je ponovo istakao da je tužena u konkretnom slučaju obavljala samo svoja zakonska ovlašćenja. Apelant nije izvedenim dokazima uspio dokazati da je organ tužene zlonamjerno zloupotrijebio ovlašćenje ili prekoračio svoja zakonska ovlašćenja. Sem toga, ni osnovana sumnja kao veći stepen izvjesnosti o postojanju određenih činjenica ne znači da je dokazano da je određeno lice učinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Samo pravosnažna osuđujuća presuda može potvrditi da je određeno lice učinilac krivičnog djela, a sve do tog trenutka važi presumpcija nevinosti koja štiti optuženog. Sama činjenica pokretanja istražnog postupka zbog opravdane sumnje da je počinjeno krivično djelo i zatim njegovo obustavljanje ne daje pravo na naknadu štete ukoliko pri tom nije ispunjena pretpostavka o nezakonitom i nepravilnom radu. Što se tiče žalbenih navoda o tome da apelant zbog napisa u sredstvima javnog informisanja, objavljivanja u medijima druge vrste i u knjigama vjerskog karaktera oslikavan kao zločinac, te da mu je nemoguće da pređe granicu Republike Hrvatske jer je oslikan kao lice koje je činilo ratne zločine protiv građana hrvatske nacionalnosti, odnosno katoličke vjeroispovijesti, Okružni sud je istakao da postoji obaveza za sve državne organe da o svom radu obavještavaju sredstva javnog informisanja i da građani imaju pravo na spoznaju informacija o određenim događajima, ukoliko je pak apelant zbog napisa i objavljivanjem informacija u medijima, a vezanim za vođenje istražnog postupka bio izložen neprijatnim doživljajima u svojoj psihičkoj ili emotivnoj sferi, u tom slučaju bi se moglo postaviti pitanje odgovornosti medija koji su zakonom ovlašćeni da javnost obavještavaju pravovremeno, objektivno i tačno o određenim društvenim pojavama. Okružni sud je, takođe, zaključio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na uzročno-posljedičnu vezu između radnji tuženog i štetnih posljedica koje je pretrpio apelant s obzirom na to da nije dokazano da je upravo tužena svojim radnjama prouzrokovala štetu, a što isključuje razmatranje o postojanju subjektivnog elementa kao osnova odgovornosti tužene. Izvođenjem dokaza putem saslušanja svjedoka protiv kojih je vođen isti krivični postupak apelant nije uspio dokazati uzročnu vezu između ponašanja policijskih službenika u toku istražnog postupka, s obzirom na to da apelant nije pružio pouzdane dokaze iz kojih bi se pouzdano mogle utvrditi te činjenice.

7. Apelant je protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 160 od 18. februara 2008. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom 118-0-Rev-08-000 722 od 26. novembra 2009. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su Osnovni i Okružni sud pravilno zaključili da sama činjenica da je protiv apelanta vođen istražni postupak zbog krivičnog djela ratnog zločina nije dovoljna za postojanje odgovornosti tužene za nematerijalnu štetu koju potražuje zbog postojanja presumpcije nevinosti. Naime, odredbom člana 3 stav 1 ZKP, koji je bio na snazi u vrijeme vođenja istražnog postupka protiv apelanta, propisano je da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom odlukom ne utvrdi njegova krivica. Ova presumcija vrijedi u svim slučajevima vođenja krivičnog postupka, bez obzira na to za koje krivično djelo je postupak pokrenut i vođen, pa su u toku vođenja navedenog istražnog postupka ugled i čast apelanta bili zaštićeni ovom presumpcijom. Takođe, nesporno je da apelant u toku postupka nije bio lišen slobode i da je postupak obustavljen aktom nadležnog tužilaštva.

9. Vrhovni sud je, takođe, istakao da je odredbom člana 172 stav 1 ZOO-a propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Međutim, da bi postojala deliktna odgovornost tužene za štetu u smislu navedene zakonske odredbe bilo je potrebno dokazati da su organi tužene nadležni za pokretanje i vođenje postupka istrage postupali protivpravno. Sprovedenim dokazima utvrđeno je da su organi tužene preduzimali radnje u postupku istrage postupajući u skladu sa zakonskim ovlašćenjima i da postupanje tih organa nije bilo protivpravno, odnosno nezakonito i nepravilno. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pravilan zaključak Osnovnog i Okružnog suda da nema osnova odgovornosti tužene u smislu navedene odredbe ZOO-a za štetu koju je pretrpio apelant.

10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je kroz dokazni postupak učinjeno vjerodostojnim da su ovlašćena lica tužene postupala na nezakonit način, te suprotno profesionalnim i moralnim kodeksima.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge odlučivanja uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-334/10 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio