Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-344/10 (DOO „DM COMPANY“ iz Donje Trnove)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinsko zemljište
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-344/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 344/10, rješavajući apelaciju DOO DM COMPANY, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO DM COMPANY podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-Rev-08-000579 od 1. decembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-V-05-000 030 od 6. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO DM COMPANY (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Trnove, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 26. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000579 od 1. decembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-V-05-000 030 od 6. novembra 2007. godine.

2. Prvostepenim Rješenjem Osnovnog suda broj 080-0-V-05-000 030 od 6. novembra 2007. godine određena je naknada za preuzeto neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu, pobliže označeno u dispozitivu rješenja, čiji je raniji korisnik apelant, u iznosu od 9.840,00 KM ili 80 KM za svaki preuzeti 1 mzemljišta od ukupno preuzetih 123 m . Protivnik predlagača Općina Bijeljina (u daljnjem tekstu: protivnik prijedloga) je obavezan da isplati iznos od 9.840,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja odluke do konačne isplate i naknadi troškove vanparničnog postupka apelantu u iznosu od 3.292,38 KM.

3. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je Rješenjem SO Bijeljina broj 01-023-

78/02 od 15. oktobra 2002. godine preuzeto predmetno zemljište, da učesnici u postupku, apelant i protivnik predlagača, nisu postigli sporazum o određivanju naknade, te je predmet 19. aprila 2005. godine ustupljen Osnovnom sudu radi donošenja odluke o naknadi za preuzeto neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je nakon provedenog postupka Osnovni sud utvrdio da je protivnik predlagača za ovo zemljište bio spreman isplatiti 30,00 KM po 1 m , da je, shodno nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke ing. arh. Mirsada Izića od 3. novembra 2006. godine, tržišna vrijednost ovog zemljišta 80,00 KM po kvadratnom metru. Ovaj nalaz i mišljenje je Osnovni sud u cijelosti prihvatio kao realan i tačan, navodeći da ga je dalo stručno lice, stalni sudski vještak kojem su poznati pravila i elementi struke potrebni za ovu vrstu vještačenja, da je nalaz obrazložen i primjerima iz prakse, da je vještak dao niz informacija koje je saznao prilikom izrade nalaza a koje su bitne za određivanje tržišne cijene zemljišta na tom potezu, te Osnovni sud nije imao razloga da posumnja u nepristranost ovog vještaka. Nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Dragoslava Lukića od 20. jula 2005. godine, kao i njegova izjašnjenja na raspravnom zapisniku od 12. januara 2007. godine i 6. novembra 2007. godine, Osnovni sud nije ocijenio smatrajući da su neprihvatljivi, odnosno smatrajući da je tržišna vrijednost ovog zemljišta od 150,00 KM po 1 mprevisoko određena. Osnovni sud je istakao da vještak Dragoslav Lukić nije svoj nalaz utemeljio i potkrijepio primjerima iz prakse, te nalaz zbog toga nije argumentiran i uvjerljiv u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka Mirsada Izića. Osnovni sud je, prihvatajući u svemu nalaz i mišljenje vještaka Mirsada Izića, a shodno odredbama čl. 54. i 76. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ broj 112/06), odredio naknadu za ovo zemljište u iznosu od 9.840,00 KM.

4. Rješenjem Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pž-08-000 020 od 20. februara 2008. godine odbijena je žalba protivnika predlagača a usvojena apelantova žalba, te je prvostepeno rješenje preinačeno tako što je umjesto naknade od 9.840,00 KM određena naknada u iznosu od 12.300,00 KM, tj. 100,00 KM po 1 m , sa zakonskom zateznom kamatom od 6. novembra 2007. godine do konačne isplate, te je protivnik predlagača obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.804,00 KM umjesto 3.292,38 KM. Okružni sud je drukčijom ocjenom provedenih dokaza došao do zaključka da je tržišna vrijednost predmetnog zemljišta po 1 m

100,00 KM, pa je sudio tako što je odbio žalbu protivnika predlagača, a uvažio apelantovu žalbu, te preinačio prvostepeno rješenje i odredio visinu naknade za preuzeto gradsko zemljište u iznosu od 12.300,00 KM.

5. Apelant je protiv Rješenja Okružnog suda broj 012-0-Pž-08-000 020 od 20. februara 2008. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-08-000579 od 1. decembra 2009. godine usvojio reviziju protivnika predlagača, Rješenje Okružnog suda broj 012-0-Pž-08-000 020 od 20. februara 2008. godine preinačio, tako što je odbio žalbe apelanta i protivnika predlagača i Rješenje Osnovnog suda broj 080-0-V-05-000 030 od 6. novembra 2007. godine potvrdio.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je odredbama člana 60. Zakona o eksproprijaciji propisano da se naknada za eksproprirano poljoprivredno i gradsko građevinsko zemljište određuje u novcu, tako da ona bude pravična, a ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta. Iz nalaza i mišljenja vještaka Mirsada Izića od 3. novembra 2006. godine, a pri kojem je ovaj vještak ostao i na ročištu od 6. novembra 2007. godine (koje ročište je prethodilo donošenju prvostepenog rješenja), proizlazi da je tržišna vrijednost 1 mpredmetnog zemljišta 80,00 KM, te da je do ovog iznosa vještak došao imajući u vidu položaj i namjenu zemljišta, blizinu raskrsnice zaobilaznice, primjere prometa zemljišta u bližem i širem okruženju i na osnovu parametara koji su neophodni za utvrđivanje tržišne vrijednosti preuzetog zemljišta, tj. da je predmetno zemljište građevinsko zemljište, da se sa dužom stranom naslanja na magistralni put Bijeljina – Brčko, a kraćom stranom na projektiranu zaobilaznicu Bijeljina – Zvornik, da je parcela u funkciji privredne djelatnosti, da su na okolnim parcelama izgrađeni objekti u privredi i da je parcela opremljena potrebnom infrastrukturom.

7. Dalje je istaknuto da sama činjenica da je vještak Mirsad Izić na ročištu održanom 12. januara 2007. godine izjavio da tržišna vrijednost 1 mzemljišta na toj lokaciji (na kojoj se nalazi i predmetno zemljište) iznosi od 100 do 140,00 KM po 1 mje bez utjecaja na nalaz ovog vještaka od 3. novembra 2006. godine, jer se visina naknade od 100 do 140,00 KM po 1 mne odnosi na predmetno preuzeto zemljište (koje, kao zemljište vrlo male površine, prema procjeni ovog vještaka, nije moglo dostići veću naknadu od 80,00 KM po 1 m ), već općenito na zemljišta na toj lokaciji. Stoga je Vrhovni sud smatrao da je neprihvatljiva ocjena Okružnog suda da je, shodno nalazu i mišljenju vještaka Mirsada Izića, tržišna vrijednost 1 mpredmetnog, preuzetog zemljišta, 100,00 KM. Također, kada se ima u vidu da je vještak Dragoslav Lukić ostao pri svom nalazu od 20. jula 2005. godine iz kojeg proizlazi da je tržišna vrijednost 1 mpreuzetog zemljišta 150,00 KM, a što je prema izjavi vještaka Mirsada Izića na ročištu od 6. novembra 2006. godine nerealna cijena, Vrhovni sud je zaključio da je neprihvatljiva ocjena Okružnog suda da su vještaci usaglasili svoje nalaze, te da bi se moglo uzeti da je visina naknade za predmetno, preuzeto zemljište po 1 mu smislu tržišne vrijednosti tog zemljišta 100,00 KM.

8. Prihvatajući u svemu kao pravilnu ocjenu dokaza Osnovnog suda, iz koje proizlazi da se nije mogla pokloniti vjera nalazu i mišljenju vještaka Dragoslava Lukića, s obzirom na to da nalaz ovog vještaka nije potkrijepljen dokumentima, već da se zasniva samo na procjeni da je preuzeta površina od 123 mdovoljna za samostalan obrt, Vrhovi sud je našao da se revizijom protivnika predlagača pravilno ukazuje da je pred Okružnim sudom učinjena povreda parničnog postupka u smislu člana 209, a u vezi sa članom 8. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci rješenja.

9. Apelant je naveo da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, ističe da osporena rješenja nisu na zakonu zasnovana i da je tim rješenjima pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeno stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da su Vrhovni sud i Osnovni sud bazirali svoju odluku na nalazu i mišljenju vještaka Mirsada Izića, koji su pogrešno ocijenili, a u potpunosti su zanemarili nalaz i mišljenje vještaka Dragoslava Lukića.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-344/10 (DOO „DM COMPANY“ iz Donje Trnove) | Sudska praksa | Aktio