Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3909/12 (M. S.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3909/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP-3909/12, rješavajući apelaciju Mirjane Sotirović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Sotirović podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 051784 12 Gž od 13. septembra 2012. godine i Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 51784 05 P od 17. decembra 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Sotirović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banjaluke, podnijela je 12. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 051784 12 Gž od 13. septembra 2012. godine i Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu:Osnovni sud) broj 71 0 P 51784 05 P od 17. decembra 2010. godine. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo postupanje Osnovnog suda u izvršnom postupku do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-3909/12 od 20. decembra 2012. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Osnovni sud je rješenjem broj 71 0 P 51784 05 P od 17. decembra 2010. godine obavezao apelanticu da tuženom Gradu Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je apelantica podnijela tužbu ovom sudu protiv tuženog radi utvrđivanja ništavosti ugovora o razmijeni nekretnina i predaje u posjed. Nadalje, ukazano je da je apelantica podneskom obavijestila sud da povlači tužbu protiv tuženog, a što je sud, uz saglasnost tuženog konstatovao rješenjem. Sud je, na osnovu čl. 387., 390. i 395. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio o troškovima postupka a na temelju troškovnika istaknutog od tuženog, te s obzirom da je apelantica povukla tužbu, obavezao je da tuženom nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu.

4. Okružni sud je rješenjem broj 71 0 P 051784 12 Gž od 13. septembra 2012. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da je u skladu sa članom 390. stav 1. ZPP, tužilac koji povuče tužbu dužan nadoknaditi protivnoj strani troškove postupka osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od tuženog. Nadalje, ukazano je da je apelantica tražila da se utvrdi ništavost ugovora o razmijeni nekretnina i predaja u posjed međusobno razmijenjenih nekretnina, te da je istakla alternativni zahtjev za isplatu novčanog iznosa. Kako je podneskom od 10. decembra 2010. godine obavijestila prvostepeni sud da povlači tužbu, zaključeno je da je pravilna odluka ovog suda da bude obavezana da nadoknadi troškove postupka tuženom. U vezi s tim je ukazano je: „(...) tužba povučena ali ne iz razloga što je tuženi udovoljio tužbenom zahtjevu, kako to tužiteljica (apelantica) ističe u žalbi, pa je u takvoj situaciji opravdana pretpostavka da je tužba neosnovano podnijeta. Tužiteljica (apelantica) tužbenim zahtjevom nije tražila da joj se izda valjana isprava o vlasništvu nekretnine koje su joj pripale po osnovu ugovora o razmjeni (član 2. satv 1. ZPP) a prema vlastitim navodima iz žalbe u stan se uselila još 1996. godine, dakle mnogo prije podnošenja tužbe“

5. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prvo iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantica tvrdi da su je zaposleni tuženog natjerali da zamjeni svoje nekretnine za stan koji u vrijeme razmijene nije bio ni u temelju, te da su svi njeni zahtjevi da reguliše status zamijenjenog stana ostali bez rezultata zbog čega je pokrenula sudski postupak. Nadalje, ukazuje da je u toku sudskog postupka tuženi regulisao imovinsko-pravne odnose tako što je izdao odgovarajući ugovor o zamjeni, a što je i bio razlog za povlačenje tužbe. Apelantica tvrdi da je sa sudom i tuženim dogovoreno da svako plaća svoje troškove postupka, te da je na ovo i pristala kako bi postupak bio okončan brže. S obzirom na ovaj dogovor, apelantica smatra da je sud trebao da odbije zahtjev tuženog za naknadu troškova, odnosno da je trebalo da obaveže tuženog da naknadi njoj troškove jer je tuženi odlučio o njenom zahtjevu nakon podnošenja tužbe sudu. Apelantica smatra da su osporena rješenja nepravedna i nezakonita, da joj je njima ugrožena egzistencija, da se radi o čistoj diskriminaciji i ličnoj osveti sudije.

Ustavni sud ukazuje da je pitanje naknade troškova postupka u situaciji kada tužilac povuče tužbu jer je tuženi ispunio zahtjev razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-2405/09 od 14. februara 2013. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio da (stav 43.): „(...) postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su redoni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZPP-a o naknadi troškova parničnog postupka, na način da su, u situaciji u kojoj je apelant povukao tužbu kada je tuženi ispunio svoju obavezu nakon podnošenja tužbe za koju je tuženi dao povoda jer je bio u docnji, primijenili odredbe ZPP-a koje regulišu pitanje naknade troškova parničnog postupka kada tužitelj u cijelosti izgubi parnicu vezujući svoju odluku za trenutak početka parnice a ne parničnog postupka, umjesto da su primijenili odredbu člana 390. stav 1. ZPP-a koja explicite reguliše situaciju u kojoj je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci nadoknaditi troškove parničnog postupka, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog.“

6. U konkretnom slučaju apelantica tvrdi da je zaključila ugovor o zamjeni nepokretnosti sa tuženim ali da nije uspiejla da reguliše status nekretnine koju je dobila u zamjenu, pa da je zbog toga pokrenula parnični postupak protiv tuženog. Nadalje, apelantica tvrdi da je tuženi tokom sudskog postupka regulisao imovinsko pravne odnose pa da je zbog toga povukla tužbu. U prilog ovih navoda apelantica je dostavila rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banjaluka, od 8. novembra 2007. godine ali u apleaciji navodi i „da je tuženi zaključio valjan ugovor o zamjeni“. Najzad, apelantica navodi da je odustala od tužbe jer je tuženi u toku sudskog postupka s njom zaključio pravno valjan ugovor o zamjeni nekretnina. Međutim, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je apelantica u tužbenom zahtjevu tražila da se poništi ugovor o zamjeni nekretnina i da joj se vrate u posjed njene nekretnine koje su bile predmet zamjene ili alternativno da joj se isplati označeni novčani iznos.

7. Ustavni sud podsjeća da u skladu sa članom 2. stav 1. ZPP sudovi odlučuju u granicama zahtjeva postavljenog u tužbi. U konkretnom slučaju apelantica je tražila poništenje ugovora o zamjeni i vraćanje u posjed zamijenjenih nekretnina, a ne izdavanje valjane isprave o vlasništvu zamijenjenog stana, a zbog čega je, kako tvrdi u apelaciji, u stvari, pokrenula postupak protiv tuženog. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je rješenje kojim se apelantici odbrava upis prava vlasništva na zamijenjenom stanu, a koje ona navodi kao dokaz da je tuženi ispunio svoju obavezu pa da je zbog toga povukla tužbu, izdato od strane republičkog organa uprave a ne od organa tuženog. Najzad, rješenje kojim joj se dozvoljava upis prava vlasništva izdato je 2007. godine a apelantica ne navodi zbog čega je, tek 2010. godine povukla tužbu protiv tuženog, ukoliko je smatrala da ovo rješenje predstavlja ispunjenje njenog zahtjeva. Shodno navedenom, ne može se zaključiti da je apelanticino povlačenje tužbe uslijedilo nakon što je tuženi ispunio zahtjev koji je istakla u tužbi, a što bi bio razlog da bude oslobođena od plaćanja od obaveze da tuženom nadoknadi troškove postupka u smislu člana 390. ZPP. Shodno navedenom, u apelantinom slučaju se ne radi o situaciji da je povlačenje tužbe uslijedilo nakon što je tuženi ispunio zahtjev istaknut u tužbi kao što su bile okolnosti slučaja u naprijed navedenoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-2405/09 od 14. februara 2013. godine.

8. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili odredbe procesnog prava o naknadi troškova postupka, pa da su neosnovani apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evrospke konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Najzad, apelantica je istakla da joj je povrijeđeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije, a iz njenih navoda proizlazi da smatra da povredu ovog prava vidi u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. U prilog ovih navoda apelantica je istakla da je „sud u Banjaluci donio nezakonitu i nepravednu odluku, da je ugrozio njenu egzistenciju, da se radi o čistoj diskriminaciji i ličnoj osveti sudije“. S obzirom da su apelanticini navodi već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu i da je zaključeno da su neosnovani, a da navodi o „diskriminaciji i ličnoj osveti sudije“ nisu obrazloženi i pokrepljeni dokazima, Ustavni sud zaključuje da su i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3909/12 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio