Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-421/13 (A. T.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Razvod braka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-421/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 421/13, rješavajući apelaciju Amele Tabaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amele Tabaković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Bihać broj 23 0 P 016600 12 Gz od 12. decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 01660012 P od 31. augusta 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amela Tabaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše podnijela je 30. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 016600 12 Gz od 12. decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 016600 12 P od 31. augusta 2012. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 016600 12 P od 31. augusta 2012. godine razveden je brak između apelantice i A. T. koji je zaključen 4. oktobra 2009. godine, te određeno da će se činjenica razvoda braka evidentirati u matičnoj knjizi vjenčanih. Istom presudom određeno je da se dijete apelantice i A. T., mldb A. T. (u daljnjem tekstu: dijete) povjerava na odgoj i staranje apelantici. Također, istom presudom određen je kontakt djeteta i njegovog oca A. T. (u daljnjem tekstu: otac) tako što će otac svakog vikenda u mjesecu i to od subote od 9,00 sati preuzeti dijete od apelantice do nedjelje do 15,00 sati kada će ga vratiti apelantici, u ljetnom periodu dijete će boraviti sa ocem petnaest dana, a u zimskom periodu dijete će boraviti sa ocem sedam dana. Istom presudom obavezan je otac da doprinosi izdržavanju djeteta u iznosu od 200,00 KM mjesečno, tako što će dospjele iznose platiti odmah, a buduće iznose najkasnije do 5. u mjesecu, sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Također, istom presudom odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže otac na plaćanje iznosa od 100,00 KM za njeno izdržavanje (u izreci presude preciziran početak od kada je tražen iznos, odnosno period). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u interesu djeteta da održava kontakt sa roditeljem sa kojim ne živi. Budući da se apelantica i otac nisu dogovorili o kontaktu, Općinski sud je istakao da je imao u vidu odredbe člana 145. st. 1. i 2. Porodičnog zakona FBiH koje propisuju da će sud odrediti način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi. Pri odlučivanju o kontaktu djeteta i oca Općinski sud je istakao da je imao u vidu mišljenje JU Centra za socijalni rad iz kojeg slijedi da je u interesu djeteta, uvažavajući njegov uzrast, da što više vremena provodi sa roditeljem sa kojim ne živi da bi se njim zbližilo kao i to da je u interesu djeteta da upozna svog roditelja. Osim toga, apelantica i otac su se u postupku usaglasili da neće biti smetnji vezano za kontakt i period koji je određen. Vezano za izdržavanje djeteta, Općinski sud je istakao da je imao u vidu potrebe djeteta i troškove života, zatim činjenicu da otac ostvaruje mjesečna primanja od 600,00 eura, te činjenicu da je roditelj obavezan iskoristiti sve svoje mogućnosti i izdržavati dijete. U skladu sa navedenim, Općinski sud je istakao da će iznos od 200,00 KM biti dovoljan da se osiguraju mjesečne potrebe djeteta.

3. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 23 0 P 016600 12 Gz od 12. decembra 2012. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u osporenom dijelu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud prilikom određivanja kontakta sa djetetom imao u vidu pravo djeteta da ostvaruje kontakt sa roditeljem sa kojim neće živjeti, te da se rukovodio mišljenjem JU Centra za socijalni rad. Apelantica drugim dokazima nije dovela u sumnju ovakav prijedlog niti je izvodila dokaze u pravcu dokazivanja činjenice da bi za dijete eventualno bilo štetno da svaki vikend provodi sa ocem. Kantonalni sud je istakao da apelantica ne osporava visinu dosuđenog iznosa, već smatra da je otac trebao plaćati izdržavanje za dijete od njegovog rođenja, kako je to tužbom traženo, međutim, to nije osnovano jer se izdržavanje ne može dosuditi retroaktivno.

4. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da su sudovi pogrešno primijenili član 145. stav 3. Porodičnog zakona FBiH, da su odredili kontakt djeteta sa ocem skoro cijeli vikend bez njene prisutnosti, čemu se ona protivila, jer otac uopće ne poznaje dijete. Apelantica navodi da ona ne zabranjuje niti može zabraniti ocu da viđa dijete, ali traži da taj kontakt barem u početku dok se dijete ne upozna s ocem skrati i da se održava u njenoj prisutnosti. Osim toga, apelantica navodi da je iznos od 200,00 KM za izdržavanje djeteta previše mali s obzirom na potrebe djeteta i činjenicu da otac djeteta radi u Sloveniji i da ima plaću oko 1.000,00 eura.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelanticine navode kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-421/13 (A. T.) | Sudska praksa | Aktio