Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-425/13 (M.A.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 1. Protokola 7 uz EK (Proceduralne zaštitne mjere pri protjerivanju stranaca)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Protjerivanje stranaca
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-425/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 425/13, rješavajući apelaciju M. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. A. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 0008987 12 U od 6. decembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Eritreje, kojeg zastupa Udruženje «Vaša prava BiH» iz Sarajeva, podnio je 31. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 0008987 12 U od 6. decembra 2012. godine.

2. Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba za strance) je Rješenjem broj UP-1/18.6-07.3-95/11 od 28. novembra 2011. godine apelantu izrekla mjeru protjerivanja s nalogom da napusti teritoriju BiH u roku od osam dana, te zabranom ulaska u BiH od dvije godine. Mjera protjerivanja izrečena je na osnovu člana 88. stav 1. tačka a), u vezi sa članom 16. stav 1. tačka a) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: ZKBS) jer je u postupku utvrđeno da apelant nije evidentiran prilikom prelaska državne granice BiH, da ne posjeduje identifikacijske dokumente, te da je na teritoriju BiH ušao iz Hrvatske.

3. Ministarstvo sigurnosti BiH je Rješenjem broj UP-2-06-07-162/11 od 23. decembra 2011. godine apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja odbio kao neosnovanu. Ministarstvo sigurnosti je zaključilo da je Služba za strance pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila materijalno pravo, jer je nesporno utvrđeno da apelant nije evidentiran prilikom prelaska državne granice BiH, da je ilegalno prešao državnu granicu i na taj način povrijedio odredbu člana 16. stav 1. tačka a) ZKBS, što je prilikom intervjua i potvrdio, pa je u konkretnom slučaju potpuno opravdana primjena člana 88. stav 1. tačka a) ZKBS. Najzad, ukazano je da je apelant u toku prvostepenog postupka, odnosno 29. novembra 2011. godine iskazao namjeru da traži međunarodnu zaštitu, pa da se, u skladu sa članom 92. stav 2. ZKBS, rješenje o protjerivanju ne može izvršiti dok se ne steknu uvjeti iz člana 117. ZKBS. Navedenom odredbom je regulirano da se rješenje o protjerivanju može izvršiti tek kada je zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen pravosnažnom odlukom.

4. Apelant je protiv rješenja Ministarstva sigurnosti tužbom od 15. februara 2012. godine pokrenuo upravni spor.

5. Ministarstvo sigurnosti je Rješenjem broj UP-1-07/1-41-1-47-15 od 4. jula 2012. godine apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu usvojilo i priznalo mu status supsidijarne zaštite, sa odobrenjem statusa supsidijarne zaštite na rok od godinu dana od dana pravosnažnosti rješenja, sa mogućnošću produženja. Apelantu nije priznat izbjeglički status. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je zaključeno da postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se apelant povratkom u Eritreju suočio sa povredama iz definicije supsidijarne zaštite, odnosno da postoji rizik od izloženosti smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju i nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Dalje, ukazano je da se status supsidijarne zaštite može produžiti na apelantov zahtjev dok traju uvjeti zbog kojih je ovaj status priznat, osim ako drugačije zahtijevaju razlozi javnog poretka, javnog reda i mira ili sigurnosti BiH, a u skladu sa članom 120. stav 1.

ZKBS.

6. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 0008987 12 U od 6. decembra 2012. godine apelantovu tužbu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje o izricanju mjere protjerivanja odbio kao neosnovanu. Sud BiH je ukazao da su nadležni organi na nesporan način utvrdili da je apelant ilegalno ušao na teritoriju BiH, bez identifikacijskih dokumenata, te na taj način povrijedio član 16. stav 1. tačka a) ZKBS, pa da je pravilan zaključak da su se stekli uvjeti iz člana 88. stav 1. tačka a) ZKBS, te mu je izrečena mjera protjerivanja. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi prigovori da je donošenje rješenja o protjerivanju preuranjeno jer je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. U vezi s tim je ukazano da se radi o dva odvojena postupka koja se vode pred različitim sektorima unutar Ministarstva sigurnosti. Dalje, ukazano je da je protjerivanje mjera kojom se stranac sankcionira, u skladu sa članom 87. ZKBS, kada je prekršio neke od odredbi ovog zakona. U postupku povodom zahtjeva za pružanje međunarodne zaštite utvrđuje se postojanje uvjeta za dodjelu međunarodne zaštite iz člana 105. ZKBS. Na temelju navedenog, zaključeno je da podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije od utjecaja na izricanje mjere protjerivanja. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim je ukazano da apelant nije naveo u čemu se sastoji ova povreda, osim što je paušalno istakao da je ovo pravo povrijeđeno u postupku u kojem mu je izrečena mjera protjerivanja.

7. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo iz člana 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su donošenjem rješenja o protjerivanju, a koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva sigurnosti, te osporenom presudom Suda BiH, nadležni organi postupali suprotno obavezi iz člana 108. ZKBS i člana 31. Konvencije o statusu izbjeglica iz 1953. godine jer mu je mjera protjerivanja izrečena iako je 28. novembra 2011. godine pred nadležnim organom iskazao strah od povratka u zemlju porijekla. Ovakvim postupanjem, prema apelantovom mišljenju, prekršeni su član 91. ZKBS i član 33. Konvencije o statusu izbjeglica. Apelant tvrdi da je ovo isticao i u prvostepenom postupku, te u postupku povodom žalbe i u tužbi ali da ovaj njegov argument uopće nije razmatran. Apelant navodi da bi napuštanjem teritorije BiH, a kako mu je naloženo osporenom presudom Suda BiH jer je ilegalno boravio u BiH i prešao državnu granicu, te povratkom u Eritreju, bio podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju i kažnjavanju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, apelant osporava presudu Suda BiH kojom su potvrđene odluke kojim mu je izrečena mjera protjerivanja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 35. Zakona o upravnim sporovima, sud preispituje zakonitost i pravilnost osporenog akta u granicama zahtjeva u tužbi, s tim da nije vezan razlozima tužbe. Apelant tvrdi da mu mjera protjerivanja nije mogla biti izrečena jer je 28. novembra 2011. godine u jutarnjim satima pred ovlaštenim organom izrazio namjeru da traži međunarodnu zaštitu ali da je Služba za strance istog dana u 16.00 sati donijela rješenje kojim mu je izrečena mjera protjerivanja. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju rješenja Ministarstva sigurnosti izričito navedeno da je apelant 29. novembra 2011. godine (dakle, jedan dan nakon donošenja rješenja kojim mu je izrečena mjera protjerivanja) iskazao namjeru da traži međunarodnu zaštitu. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1698/12 od 19. jula 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao apelaciju istog apelanta u povodu odluka kojim mu je određena mjera privremenog nadzora, a u kojoj je konstatirano (tačka 18): «Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelantove navode da mu je istovremeno s iskazivanjem namjere traženja azila izrečena mjera protjerivanja, budući da iz činjenica predmeta jasno i nedvosmisleno proizlazi da je apelant podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu Službi za poslove sa strancima, Ministarstva sigurnosti BiH 29. novembra 2011. godine, jedan dan nakon donošenja rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.6-07.3 -95/11 od 28. novembra 2011. godine kojim mu je izrečena mjera protjerivanja iz BiH sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH (...).» Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant prije donošenja rješenja o protjerivanju iskazao namjeru da traži međunarodnu zaštitu, kako navodi u apelaciji. Najzad, apelant ne osporava da je u BiH ušao ilegalno, bez ličnih dokumenta, a na temelju čega mu je, zbog povrede člana 16. ZKBS, izrečena mjera protjerivanja u skladu sa članom 88. ZKBS, a na navedenim odredbama su i zasnovane odluke koje osporava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

12. Ustavni sud podsjeća da je navedenom odredbom regulirano da se stranac koji zakonito boravi na teritoriji države ne može iz nje protjerati osim na osnovu odluke donijete u skladu sa zakonom i ima pravo: da podnese razloge protiv svog protjerivanja i da se njegov predmet preispita. Dalje, navedena odredba odnosi se podjednako i na strance koji su u zemlju ušli zakonito kao i na one koju su ušli nezakonito ali je njihov status nakon toga na određeni način reguliran.

13. U konkretnom slučaju, apelantu je odobren status supsidijarne zaštite u skladu sa relevantnim odredbama domaćeg prava, tj. ZKBS, dakle radi se o strancu koji zakonito boravi na teritoriji države u smislu člana 1. Protokola broj 7. Međutim, naknadno sticanje statusa koji se zahtijeva članom 1. Protokola broj 7 ne daje pravo osobi u pitanju da se na zaštitu ovog člana poziva i u odnosu na mjere i radnje preduzete od nadležnih organa prije sticanja takvog statusa.

14. Naime, apelantu je mjera protjerivanja izrečena prije sticanja statusa supsidijarne zaštite, u skladu sa relevantnim odredbama domaćeg prava, jer je ilegalno ušao i boravio u zemlji, te mu nije bila uskraćena mogućnost da izrečenu mjeru osporava pred nadležnim organima i sudom. S obzirom na to da u vrijeme određivanja mjere protjerivanja apelant nije uživao status supsidijarne zaštite, ne može se pozivati ni na prava iz člana 1. Protokola broj 7 u ovom dijelu. Najzad, Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi da su, nakon što mu je odobren status supsidijarne zaštite, nadležni organi preduzeli mjere radi njegovog protjerivanja, pa su navodi u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-425/13 (M.A.) | Sudska praksa | Aktio