Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-442/10 (H.D.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-442/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine u predmetu broj AP 442/10, rješavajući apelaciju H.D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.D. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 007824 09 Gž od 7. januara 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 I 007824 08 I od 17. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.D. podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-I-08-000 323 od 7. jula 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. H.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 2. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 I 007824 09 Gž od 7. januara 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 I 007824 08 I od 17. marta 2009. godine i broj 043-0-I-08-000 323 od 7. jula 2008. godine. Apelant je 8. februara 2013. godine dostavio dopunu apelacije.
Izvršni postupak u predmetu 043-0-I-08-000323
2. Apelant je, nadalje, 22. februara 2008. godine podnio Općinskom sudu i prijedlog za izvršenje presude tog suda broj 043-0-P-000 588 od 19. februara 2007. godine. Tom presudom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv odluke JU Univerzitet u Zenici Organizaciona jedinica Metalurški institut „Kemal Kapetanović“ (u daljnjem tekstu: tužen ili izvršenik) broj 402-
82/2006-MH od 3. aprila 2006. godine kojom je utvrđena rang lista za dodjelu stanova, te je osporena odluka tuženog ukinuta i naloženo tuženom da donese novu odluku o prigovoru na rang listu, a koja će biti usklađena sa odredbom člana 7. Zakona vraćanju, dodjeli i prodaji stanova u F BiH („Službene novine F BiH“ broj 28/05-u daljnjem tekstu: Zakon).
3. Općinski sud je usvojio apelantov prijedlog i donio rješenje o izvršenju broj 043-0-I-
08-000323 od 3. aprila 2008. godine kojim je dozvolio izvršenje navedene presude Općinskog suda na način da je naloženo tuženom kao izvršeniku da u roku od osam dana od dana prijema ovog rješenja donese novu rang listu koja će biti u skladu sa članom 7. Zakona, pod prijetnjom izricanja novčane kazne izvršeniku kao pravnom licu i odgovornom licu izvršenika u iznosu koji odredi sud ukoliko izvršenik ne postupi prema predmetnom rješenju.
4. Protiv navedenog rješenja o izvršenju, izvršenik je izjavio prigovor koji je rješenjem Općinskog suda broj 043-0-I-08-000 323 od 7. jula 2008. godine usvojen i izvršni postupak u cjelosti obustavljen i ukinute sve do tada poduzete izvršene radnje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je utvrđeno da je prije apelantovog podnošenja prijedloga za izvršenje u konkretnom predmetu izvršenik, postupajući po presudi donesenoj po tužbi Emira Dajića broj 043-0-P-06-000651 od 26. decembra 2006. godine, donio odluku od 27. decembra 2007. godine kojom je poništio sporne rang liste za dodjelu stanova. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je provođenje presude u konkretnom slučaju izgubilo svoju djelotvornost odnosno ostalo je bez učinka budući da više ne postoji ni osporena rang lista zbog čega ne bi imalo nikakvog učinka odlučivanje po aktu koji je poništen.
5. Iz stanja spisa proizlazi da protiv navedenog rješenja o obustavi izvršnog postupka apelant nije podnosio žalbu.
Izvršni postupak u predmetu 43 0 I 007824 08 I
6. Apelant je, nakon toga, 15. decembra 2008. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje presude tog suda broj 043-0-P-06-000651 od 19. februara 2007. godine. Navedenom presudom donesenom pod tim brojem po tužbi Emira Dajića protiv tuženog je usvojen tužbeni zahtjev Emira Dajića na način da je ukinuta odluke tužnog broj 402-82/2006-MH od 3. aprila 2006. godine kojom je utvrđena rang lista za dodjelu stanova, te je naloženo tuženom da donese novu odluku o prigovoru koja će biti usklađena sa odredbom člana 7. Zakona.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 I 007824 08 I od 7. januara 2009. godine usvojen je apelantov prijedlog i dozvoljeno izvršenje navedene presude Općinskog suda i naloženo izvršeniku da u roku od osam dana od dana prijema rješenja o izvršenju donese novu rang listu koja će biti u skladu sa članom 7. Zakona, pod prijetnjom izricanja novčane kazne izvršeniku kao pravnom licu i odgovornom licu izvršenika, u iznosu koji odredi sud ukoliko izvršenik ne postupi prema predmetnom rješenju.
8. Protiv navedenog rješenja o izvršenju izvršenik je izjavio prigovor navodeći da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje prijedloga za izvršenje jer je tužitelj u predmetnoj stvari Emir Dajić, a da apelant nije bio stranka u postupku koji je okončan presudom čije je izvršenje apelant tražio.
9. Odlučujući o prigovoru izvršenika Općinski sud je donio rješenje broj 43 0 I 007824 08 I od 17. marta 2009. godine, kojim je usvojio prigovor izvršenika te je stavio van snage rješenje o izvršenju od 7. januara 2009. godine i ukinuo sve do tada poduzete izvršne radnje (stav 1. izreke rješenja). Stavom 2. navedenog rješenja odbačen je predmetni apelantov prijedlog za izvršenje od 15. decembra 2008. godine.
10. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 43 0 I 007824 09 Gž od 7. januara 2010. godine žalbu odbio i potvrdio rješenje Općinskog suda kojim je odlučeno o prigovoru izvršenika. U obrazloženju rješenja je ponovljen sadržaj osporenog rješenja i navedeno da se presuda Općinskog suda broj 043-0-P-06-000651 od 19. februara 2007. godine, na osnovu koje je apelant pokrenuo predmetni postupak izvršenja, ne odnosi ni na apelanta ni na tužitelja Emira Dajića već da je Emir Dajić bio tužitelj u postupku u kojem je donesena presuda Općinskog suda broj 043-0-P-06-000651 od 26. decembra 2006. godine (a ne kako je apelant naveo od 19. februara 2007. godine). Prema obrazloženju Kantonalnog suda, zbog navedenog je već u fazi ispitivanja urednosti prijedloga za izvršenje u smislu odredbi člana 36. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu. ZIP) prvostepeni sud bio obavezan pozvati apelanta da uredi prijedlog za izvršenje. Kantonalni sud je naveo i da obzirom da je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu neurednog prijedloga, to je, prema mišljenju tog suda, prigovor protiv takvog rješenja ispravno usvojen primjenom odredbe člana 49. st.1. i 2. ZIP. Osim toga navedeno je da je apelant mogao tražiti jedino izvršenje presude Općinskog suda broj 043-0-P-06-000588 od 19. februara 2007. godine koja je donesena u postupku vođenom povodom apelantove tužbe „ali da je i ta mogućnost otpala jer je izvršni postupak vođen na osnovu te izvršne isprave završen donošenjem rješenja broj 043-0-I-08-
00323 od 7. jula 2008. godine koje je postalo pravosnažno 21. jula 2008. godine, te zbog čega ne bilo svrhe vraćati ovaj postupak u fazu uređenja prijedloga za izvršenje, te zbog čega je prijedlog za izvršenje od 15. decembra 2008. godine pravilno odbačen primjenom odredbe člana 36. stav 1. Zakona o izvršnom postupku“.
11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno cijenili činjenice na kojima je postupak baziran. Smatra da su sudovi prije svega trebali imati u vidu da mu je postupanjem izvršenika prekršeno pravo na dom jer nije pravilno bodovan na rang listi budući da je u smislu člana 7. Zakona imao prioritet po dva osnova za stambeno zbrinjavanje,a pogotovo da sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da nikada nije bio korisnik stambenog kredita, novčane pomoći ili donacije a po osnovu dugogodišnjeg zaposlenja kod izvršenika.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st.1, 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; Dopustivost prima facie (postupak izvršenja u predmetu 43 0 I 007824 08 I)
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencIji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe ZIP-a, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje prijedloga za izvršenje presude broj 043-0-P-06-000651 koja je donesena u postupku po tužbi Emira Dajića, u kojem postupku apelant nije bio stranka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Neiscrpljivanje pravnih lijekova (postupak izvršenja u predmetu 043-0-I-08-000323)
16. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
17. U konkretnom slučaju apelant je, shodno odredbama ZIP-a, mogao protiv rješenja Općinskog suda broj 043-0-I-08-000 323 od 7. jula 2008. godine, koji je donesen u postupku izvršenja presude tog suda broj 043-0-P-000 588 od 19. februara 2007. godine (koja je donesena po tužbi apelanta), podnijeti žalbu Kantonalnom sudu što, prema stanja spisa, apelant nije učinio te je 21. jula 2008. godine navedeno rješenje Općinskog suda postalo pravosnažno. Iz navedenog proizilazi da apelant nije iscrpio redovne pravne lijekove koje je imao shodno relevantnim odredbama ZIP-a. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić