Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-443/10 (M. P.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 106
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 372
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 372
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-443/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. ožujka 2013. godine, u predmetu broj AP 443/10, rješavajući apelaciju Markana Primorca, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Markana Primorca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001738 od 13. listopada 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-
000392 od 6. studenoga 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-07-000 645 od 17. rujna 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Markan Primorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Ivan Herceg, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 1. veljače 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001738 od 13. listopada 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-
Gž-08-000392 od 6. studenoga 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-P-07-000 645 od 17. rujna 2008. godine.
2. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda broj 063-0-P-07-000 645 od 17. rujna 2008. godine, koja je potvrđena drugostupanjskom Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000 392 od 6. studenoga 2008. godine, obvezan je tuženi „Hrvatska pošta“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu. tuženi) da apelantu, na ime neisplaćenog dijela plaća za razdoblje od 1. listopada 2004. godine do 30. rujna 2005. godine isplati iznos od 3.830,49 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 30. listopada 2007. godine pa sve do isplate, te da apelantu uplati pripadajući dio mjesečnih doprinosa i poreza koji proističu iz plaće za razdoblje od 1. listopada 2004. godine do 30. rujna 2005. godine u iznosu od 2.641,89 KM, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 941,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 17. rujna 2008. godine. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće sa zakonskim zateznim kamatama i pripadajućih doprinosa i poreza za razdoblje od 1. rujna 2002. do 1. listopada 2004. godine u iznosu od 16.267,94 KM je odbijen.
3. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je apelant bio zaposlenik tuženog u spornom razdoblju, te da mu je za obavljanje poslova na koje je bio raspoređen tuženi kao poslodavac isplaćivao plaću sukladno rješenjima o utvrđivanju osnovice za obračun plaće. Isplaćene plaće u označenom razdoblju su niže od pripadajućih plaća utvrđenih Kolektivnim ugovorom za zaposlenike Hrvatskih pošta i telekomunikacija Mostar („Službene novine FBiH“ broj 37/02, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Na temelju navedenog činjeničnog utvrđenja, sagledavajući istaknuti prigovor tuženog, Općinski sud je utvrdio da se radi o potraživanjima po osnovi plaća, koja u suštini predstavljaju povremena potraživanja, u odnosu na koja je, suglasno odredbama članka 106. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u vezi sa odredbama članka 372. Zakona o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), apsolutni rok zastarjelosti određen u trajanju od tri godine počevši od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog potraživanja. Na temelju navedenog, imajući u vidu da je apelant tužbu podnio 30. listopada 2007. godine, tražeći isplatu razlike plaće od 1. rujna 2002. godine do 30. rujna 2005. godine, pa kako je usvojen prigovor zastarjelosti tuženog, to su apelantova potraživanja dospjela do 1. listopada 2004. godine zastarjela, sukladno članku 106. Zakona o radu u vezi sa člankom 372. ZOO-a. Stoga je Općinski sud za to razdoblje odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog osnovanog prigovora zastare.
4. Općinski sud nije prihvatio ni apelantovu tvrdnju da je na sjednici održanoj 13. rujna 2005. godine tuženi priznao dug i time prekinuo tijek zastare svake pojedinačne razlike plaće, kao i visinu tužbenog zahtjeva. Naime, na temelju zapisnika sa sastanka Federalnog ministarstva prometa i komunikacija, tuženog, HT d.o.o. Mostar – Uprava društva i predsjedništva NSZHPT Mostar, održanog 13. rujna 2005. godine, Općinski sud je utvrdio da su sudionici navedenog sastanka dogovorili da se izvrši obračun plaće za svakog zaposlenika uz primjenu čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora koji će se dostaviti Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija i Sindikatu. Međutim, prema ocjeni Općinskog suda, ti zaključci sa sjednice ne predstavljaju kvalificirani oblik priznanja duga, bez obzira na to što je stručna osoba tuženog 7. studenoga 2005. godine taj obračun naknadno i napravila. Navedeni zaključci sa sjednice ne mogu se podvesti pod odredbe članka 387. ZOO-a koje se odnose na priznanje duga i odredbu članka 366. koja se odnosi na pismeno priznanje duga i osiguranje zastarjele obveze, jer ono nije dano u kvalificiranom obliku, a niti je učinjeno na posredan način kao što je davanje otplate, plaćanje kamata, te davanje osiguranja. Visinu dosuđenog iznosa Općinski sud je utvrdio na temelju nalazu vještaka Kreše Vukoje koji je utvrdio razliku isplaćene plaće i one koja apelantu pripada temeljem potpisnog kolektivnog ugovora za razdoblje od rujna 2002. godine do 30. rujna 2005. godine. Međutim, kako je sud prihvatio prigovor zastare potraživanja, to je uzeo u obzir vještakov obračun razlike plaća i razlike uplaćenih doprinosa za razdoblje od 1. listopada 2004. godine do 30. travnja 2005. godine.
5. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv prvostupanjske presude, prihvaćajući činjenična utvrđenja Općinskog suda, prihvatio njegov pravni zaključak, pravnu ocjenu i odluku, pa je žalbe odbio i prvostupanjsku presudu u cijelosti potvrdio. U pogledu apelantovih istaknutih žalbenih prigovora o pogrešnoj primjeni materijalnog prava tvrdeći da nije bilo osnove da se usvoji istaknuti prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja tužitelja u navedenom dijelu, Kantonalni sud je ponovno istakao da se zaključci sa sjednice ne mogu podvesti pod odredbe članka
387. ZOO-a (priznanje duga) i odredbu članka 366. ZOO-a (pismeno priznanje i osiguranje zastarjele obveze), jer priznanje nije dano u kvalificiranom obliku, tj. u pismenom obliku i da je neposredno učinjeno, niti je učinjeno na posredan način. Navedenim zaključcima je potvrđeno da je samo pokrenuta inicijativa o načinu isplate neisplaćenih razlika plaća, bez obzira na to što je stručna služba tuženog sukladna ovim zaključcima 7. studenoga 2005. godine taj obračun i napravila.
6. Apelant je protiv Presude Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000392 od 6. studenoga 2008. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-08-001738 od 13. listopada 2009. godine odbio apelantovu reviziju kao neutemeljenu.
7. Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pravilno primijenio odredbe materijalnog prava koja određuju zastarjelost potraživanja sadržanim u odredbama članka 106. Zakona o radu za izvođenje zaključka o zastarjelosti apelantovog zahtjeva za isplatu dospjelih potraživanja do 1. listopada 2004. godine, pri čemu nije došlo do prekida zastarijevanja, u smislu odredbi članka 387. ZOO-a, dajući jasne i potpune razloge, koje je u cijelosti kao pravilne i zakonite prihvatio i Vrhovni sud, pri čemu je utemeljujući svoju odluku (Kantonalni sud) na odredbama članka 366. ZOO-a primijenio odredbe koje nije trebao primijeniti, ali da time nisu ostvareni revizijski razlozi u vidu pogrešne primjene materijalnog prava, jer bi i uz primjenu materijalnopravne odredbe iz članka 387. ZOO-a, koju treba primijeniti, valjalo donijeti jednaku odluku u navedenom dijelu.
8. Apelant navodi da su mu pobijanim odlukama redovitih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na efektivan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i članka
1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi članka 387. ZOO-a kojim je reguliran prekid zastare priznanjem duga. Povredu prava na efektivan pravni lijek i prava na nediskriminaciju apelant nije posebno obrazlagao.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
13. U vezi sa navodima o diskriminaciji, apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da bi se zaista moglo raditi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud stoga smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u postupku u kojem su donesene pobijane odluke nije očita. Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz članka 13. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek očito (prima facie) neutemeljeni.
15. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članka
14. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, kao i prava na efektivan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.
16. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić