Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-452/10 (B. K.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-452/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine u predmetu broj AP 452/10, rješavajući apelaciju Borisa Katurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borisa Katurića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 09 0 U 001016 08 U od 6. januara 2010. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-4250/08 od 10. septembra 2008. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/6-372-P-6654/98 od 4. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boris Katurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 09 0 U 001016 08 U od 6. januara 2010. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-4250/08 od 10. septembra 2008. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23/6-372-P-6654/98 od 4. jula 2008. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelantov punomoćnik je 18. oktobra 2010. godine dostavio punomoć za zastupanje apelanta, a 18. januara i 20. februara 2013. godine dodatne informacije i dokumentaciju.

2. Rješenjem Uprave, broj 23/6-372-P-6654/98 od 28. aprila 2000. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vraćanja u posjed stana u ulici Hamdije Čemerlića broj 31, Sarajevo (raniji naziv ulice Bratstva i jedinstva broj 27, u daljnjem tekstu: predmetni stan). Navedeno rješenje je 19. jula 2000 godine postalo pravosnažno.

3. Apelant je takođe podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, koji nije riješen i stoga je 24. oktobra 2007. godine dostavljen Upravi na nadležno rješavanje.

4. Rješenjem Uprave, broj 23/6-372-P-6654/98 od 4. jula 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanja predmetnog stana u posjed.

5. U obrazloženju rješenje je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Bogoljub Novoselac (u daljnjem tekstu: NSP), koji je 13. aprila 1993. godine umro. Apelant, kao davalac izdržavanja, je 15. juna 1989. godine zaključio sa NSP, kao primaocem izdržavanja, ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je postao punovažan ovjerom kod Osnovnog suda I Sarajevo, pod brojem R-681/89 od 20. jula 1989. godine. Utvrđeno je da je apelant imao prebivalište-boravište na adresi predmetnog stana od 5. oktobra 1990. godine, te je evidentiran na istoj adresi pri popisu stanovništva iz 1991. godine. Dalje, prema potvrdi Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo, na osnovu podataka dobivenih bodovanjem stana od 18. novembra 1987. godine, kao korisnik predmetnog stana bio je evidentiran samo NSP, a apelant nije bio upisan u Opći birački spisak iz 1992. godine na adresi predmetnog stana. Uprava je takođe, na osnovu dopisa Mašinskog fakulteta iz Sarajeva i priložene dokumentacije, utvrdila da je apelant bio njihov student u spornom periodu i da je bio izdržavan od pomoći roditelja, da je kao stalno mjesto boravka naveo Kotor, Crna Gora, a kao mjesto boravka za vrijeme studiranja adresu predmetnog stana. Predmetni stan je u međuvremenu otkupljen od strane Mirsade Katica. Prema mišljenju Uprave, da bi se ugovor o doživotnom izdržavanju održao na snazi bilo je potrebno da se ispune svi uslovi naznačeni u ugovoru. Citirana je tačka II predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, kojom je ugovoreno da se apelant kao davalac izdržavanja obavezuje da će sa svoje strane paziti NSP, pomagati ga u izdržavanju, brinuti se o njemu u svakodnevnim potrebama, a po potrebi i liječenju i nabavljanju lijekova itd. Uprava je istaknula da se postavlja pitanje kako je apelant mogao ispoštovati predmetni ugovor i izdržavati NSP ako je bio lice koje je bilo izdržavano od strane roditelja, kako je to utvrđeno prema podacima dostavljenim od strane Mašinskog fakulteta u Sarajevu. Stoga je Uprava zaključila da sve prethodno navedene činjenice u provedenom postupku pred ovim organom potvrđuju činjenice koje su utvrđene i rješenjem Uprave, broj 23/6-372-P-6645/98 od 28. aprila 2000 godine. U navedenom rješenju je zaključeno da apelant nije proveo više od pet godina u zajedničkom domaćinstvu sa NSP i stoga mu se u smislu člana 6. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima nije mogao priznati status člana porodičnog domaćinstva NSP i samim tim omogućiti vraćanje predmetnog stana u posjed.

6. Rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-4250/08 od 10. septembra 2008. godine, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Uprave.

7. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje koje je argumentovano odgovarajućim dokazima u spisu predmeta, prvostepeni organ pravilno postupio kada je donio prvostepeno rješenje. Naime, na osnovu dokumentacije u spisu predmeta zaključeno je da apelant nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te shodno tome nije imao pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Ministarstvo je navelo da je članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Preduslov za ostvarivanje ovog prava je bio da podnosilac zahtjeva dokumentuje svoj status u odnosu na stan koji potražuje, što je obaveza po članu 4. stav 4. tačka 2. Zakona o prestanku primjene, kojim je propisano da se uz zahtjev za vraćanje u posjed stana između ostalog podnosi i dokaz da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva. Ministarstvo je istaklo da je pravo na vraćanje u posjed stana utvrđeno isključivo za lica koja su prema važećem Zakonu o stambenim odnosima imala status nosioca stanarskog prava, odnosno člana porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, odnosno za lica iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Zaključeno je da stoga apelantovi žalbeni navodi nisu bili od uticaja i nisu mogli dovesti do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari. Naime, prvostepeni organ je u toku postupka pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima da bi se apelant smatrao članom porodičnog domaćinstva NSP, i stoga nije imao pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana. Navedeno je značilo da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom u skladu sa članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Presudom Kantonalnog suda, broj 09 0 U 001016 08 U od 6. januara 2010. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu relevantne ustavne i zakonske odredbe i podatke spisa predmetne upravne stvari, rješenja Ministarstva i Uprave su donesena na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu odredbi procesnog i materijalnog prava. Dalje je navedeno da je između NSP, kao primaoca izdržavanja i apelanta, kao davaoca izdržavanja, zaključen pravno valjan ugovor o doživotnom izdržavanju 20. jula 1989. godine i da je NSP umro 13. aprila 1993. godine. Prema odredbi člana 6. Zakona o stambenim odnosima, korisnikom stana, u smislu navedenog Zakona, smatraju se nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju a članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava se, uz ostalo, smatraju i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da po zaključenju ugovora o doživotnom izdržavanju do smrti NSP nije između apelanta i NSP trajala ekonomska zajednica života u periodu propisanim članom 6. Zakona o stambenim odnosima i stoga apelant nije stekao status člana porodičnog domaćinstva NSP. Članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene propisano je da pravo na vraćanje u posjed stana ima i član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Kako apelant, u smislu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima, nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, Kantonalni sud je zaključio da mu nije pripadalo pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da su rješenjima Ministarstva i Uprave povrijeđene odredbe član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, Aneks 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Evropske konvencije, posebno član 8. i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant je sam označio i opredijelio, u cijelom upisnom materijalu u studentskom dosijeu, da je njegov „dom“, pa i na dan 30. april 1991. godine, bio u Kotoru, Crna Gora, a da je predmetni stan bilo samo njegovo mjesto boravka za vrijeme studija. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da rješenjima Ministarstva i Uprave nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom, nego upravo suprotno, upravni organi su donijeli svoje odluke u skladu sa međunarodnim standardima, Ustavom Bosne i Hercegovine, Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Evropskom konvencijom i Protokolom uz Evropsku konvenciju.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u postupku utvrđeno da je sve do početka ratnih dejstava tj. na dan 30. april 1991. godine, bio u faktičkom posjedu predmetnog stana i da je sa NSP živio u faktičkoj ekonomskoj zajednici. U pogledu dopisa Mašinskog fakulteta u Sarajevu koji je cijenjen u predmetnom upravnom postupku, apelant je istaknuo da je kao mjesto boravka navedeno Sarajevo, a da je Kotor, Crna Gora, bilo mjesto rođenja. Tvrdi da je predmetni stan bio njegov dom u smislu člana

8. Evropske konvencije i člana 2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i njegova imovina u njegovom posjedu na dan 30. april 1991. godine.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud, Ministarstvo i Uprava u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva NSP i stoga nema pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, primjenom relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene, zbog kojeg je apelantov zahtjev odbijen, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovanim.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-452/10 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio