Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-540/10 (M. R.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-540/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine u predmetu broj AP 540/10, rješavajući apelaciju Miloša Rističevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Rističevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001737 07 U od 19. decembra 2009. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-7613/07 od 23.
oktobra 2007. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-17/00 od 15. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Rističević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrhprače, Ravni Jelah - Podrag, podnio je 11. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001737 07 U od 19. decembra 2009. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-7613/07 od 23. oktobra 2007. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-17/00 od 15. augusta 2007. godine.
2. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-17/00 od 15. augusta 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-7613/07 od 23. oktobra 2007. godine, odbijen je apelantov zahtjev za povrat stana u Sarajevu koji je pobliže označen u dispozitivu prvostepenog rješenja (u daljnjem tekstu: sporni stan). Upravni organi su u svojim rješenjima obrazložili da je apelant podnio nadležnom organu zahtjev za povrat spornog stana 20. marta 2000. godine, a zatim još jedan zahtjev za povrat istog stana 22. septembra 2002. godine, te da su ova dva predmeta spojena i da je donesena jedna odluka. Uz zahtjeve za povrat spornog stana, apelant je priložio ugovor o korištenju tog stana od 21. novembra 1987. godine, na osnovu čega je kao nesporno utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Dalje, kako su upravni organi obrazložili, uvidom u odluku DP „Hum“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: vlasnik spornog stana) od 18. februara 1992. godine, utvrđeno je da je apelantu data saglasnost za zamjenu spornog stana za stan veće kvadrature na Palama na kojem je nositeljica stanarskog prava bila Marija Fejzić. Međutim, apelant je od vlasnika spornog stana, 27. marta 1992. godine, tražio novu saglasnost za zamjenu spornog stana, ali ovaj put za drugi stan na Palama na kojem je nositeljica stanarskog prava bila Asima Drljević, što je obrazložio time da je Marija Fejzić odustala od zamjene svog stana.
3. Dalje, upravni organi su utvrdili da je, rješenjem Gradskog sekretarijata za stambene poslove, Odjeljenje za korištenje stanova od 24. novembra 1995. godine, sporni stan, na kome je nosilac stanarskog prava u to vrijeme bio apelant, proglašen napuštenim. Na osnovu zapisnika koji je sačinjen 16. novembra 1995. godine, utvrđeno je da je apelant sa porodicom napustio sporni stan u aprilu 1992. godine i da od tada taj stan ne koristi, a da se u sporni stan uselio Miralem Drljević sa porodicom. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, stambenih i komunalnih poslova od 18. februara 1997. godine, Miraljemu Drljeviću je naloženo da se iseli iz spornog stana i da ga preda drugom licu kojem je taj stan dodijeljen na korištenje rješenjem Gradskog sekretarijata za stambene poslove od 24. oktobra 1996. godine. Upravni organi su također utvrdili da je apelant, u ime Asime Drljević, podnio zahtjev nadležnom organu Opštine Pale, koji je rješenjem od 28. decembra 1995. godine utvrdio da Asimi Drljević, kao nositeljici stanrskog prava na stanu na Palama, pripada pravo na zamjenu stana za sporni stan u Sarajevu, kao i da to rješenje zamjenjuje saglasnost davaoca stana na korištenje. Dalje, utvrđeno je i da je Asima Drljević, 21. januara 1999. godine, podnijela nadležnom organu zahtjev za vraćanje u posjed stana na Palama na kojem je bila nositeljica stanarskog prava i koji je koristila do 1992. godine, kada ga je zbog rata napustila. Međutim, kako su utvrdili upravni organi, „nigdje se ne navodi da je izvršena zamjena predmetnog stana“.
4. Upravni organi su dalje obrazložili da je u konkretnom slučaju bila sporna primjena člana 2a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), zato što nikada nije zaključen ugovor o zamjeni spornog stana za stan na kojem je nositeljica stanarskog prava bila Asima Drljević, „a iz dokumentacije u spisu proizlazi da nije došlo ni do faktičke zamjene stanova, jer nakon što je [apelant] napustio [sporni stan], isti je nezakonito koristio [Miralem Drljlević]“, koji je izjavio da je u sporni stan uselio sa porodicom „aprila mjeseca 1992. godine kada su protjerani sa područja Pala“. Upravni organi su naveli da je zakonski rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana bio 4. juli 1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim, odnosno 4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu bili proglašeni napuštenim. Dalje, rok za povrat oštećenog ili uništenog stana je nekoliko puta mijenjan, pa je konačno rok za povrat oštećenog ili uništenog stana bio 5. novembar 2002. godine. Međutim, kako su upravni organi utvrdili, sporni stan nije bio ni oštećen ni uništen, već je neprekidno bio korišten. Stoga su upravni organi zaključili da je apleantov zahtjev za povrat spornog stana neblagovremen. Pri tome, upravni organi su zaključili da je u konkretnom slučaju isključena primjena člana 2a. Zakona o prestanku primjene koji propisuje da se odredbe navedenog zakona primjenjuju na ugovore o zamjeni stana zaključene u periodu od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine“. Dalje, kako je obrazloženo, za primjenu navedene odredbe je „bitan uslov da postoji zaključen ugovor o zamjeni stana u pismenom obliku, dok je saglasnost davaoca stana na korištenje samo jedan od elemenata tog ugovora“, a takva ugovor nije zaključen.
5. Kantonalni sud je, presudom broj 09 0 U 001737 07 U od 19. decembra 2009.
godine, odbio apelantovu tužbu protiv drugostepenog rješenja, zato što je zaključio da su upravni organi, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenili materijalno pravo. Naročito, Kantonalni sud je istakao da je stavom 1. člana 2a. Zakona o prestanku primjene propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju na „ugovore o zamjeni stana, gdje je zamjena stana izvršena u periodu od 01.04.1992. godine do 07.02.1998. godine u skladu sa [Zakonom o stambenim odnosima], a stavom 4. tog člana propisano je da u slučaju kada je samo jedna stranka koja je zaključila ugovor o zamjeni podnijela zahtjev za povrat prije isteka roka iz člana 5. [Zakona o prestanku primjene] nadležni organ će o zahtjevu pismenim putem obavijestiti nadležni organ općine, na čijoj teritoriji se nalazi zamijenjeni stan za koji zahtjev nije podnesen i po prijemu obavijesti i ovaj nadležni organ će smatrati zahtjev za povrat stana koji je u njegovoj nadležnosti podnesenim prije isteka roka iz člana 5. [Zakona o prestanku primjene] i o zahtjevu će odlučiti u skladu sa zakonom.“. Također, Kantonalni sud je ukazao da je članom 32. st. 1. i 3. Zakona o stambenim odnosima propisano da nosilac stanarskog prava može zamijeniti stan za stan drugog nosioca stanarskog prava, te „da se zamjena vrši ugovorom u pisanom obliku i da je za zamjenu potrebna pismena saglasnost davalaca tih stanova na korištenje“. Kantonalni sud je obrazložio i da je stavom 5. člana 32. istog zakona propisano da „ukoliko ugovor nije zaključen u pismenom obliku i za koji nema pismene saglasnosti davalaca stanova na korištenje, ugovor ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.“. Iz svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da apelant i Asima Drljević nisu zaključili ugovor o zamjeni stanova u pismenom obliku, zbog čega „do zamjene ovih stanova nije ni došlo, a usmeni dogovori vezani za zamjenu, obzirom na ovu zakonsku odredbu, nemaju nikakvo pravno dejstvo“, kao i da je apelant zahtjev za povrat spornog stana podnio nakon proteka prekluzivnog roka propisanog zakonom.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda, apelant ističe da je vlasnik spornog stana dao saglasnost za zamjenu 18. februara 1992. godine kada „još nije otpočeo rat“, a da je saglasnost za zamjenu stana na kojem je nositeljica stanarskog prava bila Asima Drljević data rješenjem nadležne opštinske službe od 28. decembra 1995. godine, što je „apelanta uvjerilo da on dalje može mirno, zakonito i nesmetano koristiti sa svojom porodicom zamijenjeni stan, s tim da druga strana koristi od prije rata i tokom rata [sporni stan]“. Apelant također tvrdi da je došlo do faktičke zamjene stanova „ u drugom mjesecu 1992. godine, a formalno zbog ratnih prilika, taj posao se nije mogao dovršiti“. Također, apelant navodi da mu nije bilo poznato da je Asima Drljević podnijela zahtjev za povrat svog prijeratnog stana, zbog čega je, kako navodi, izgubio svoj stan u Sarajevu. Apelant smatra da je na ovaj način ostao i bez stana u Sarajevu i bez stana na Palama „što je nepravilno i nepravedno“, te ističe da je „forsiranjem rokova“ onemogućen u zaštiti svog prava na dom i imovinu, a bio je „u dobroj vjeri da živi u zamijenjenom stanu“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na dom i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su upravni organi i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sud i upravni organi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na dom ili imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić