Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-561/10 (G. K.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-561/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 561/10, rješavajući apelaciju Gorana Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Kovačevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž- 003336/05 od 2. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-3188/04 od 27. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), sa prebivalištem u Sjedinjenim Američkim Državama, kojeg zastupa Mićan Kukrika, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-003336/05 od 2. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3188/04 od 27. juna 2005. godine.

2. Apelant je, 4. marta 2002. godine, podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženog Zavoda za platni promet F BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražio da sud poništi odluku generalnog direktora Službe društvenog knjigovodstva BiH (u daljnjem tekstu: prednik tuženog) od 27. marta 1993. godine (kojom je poništen dio odluke tuženog od 26. aprila 1991. godine o kupovini stana, i to u dijelu koji se odnosi na dodjelu apelantu tog stana na korištenje), rješenje generalnog direktora prednika tuženog od 28. maja 1993. godine (kojim je poništeno rješenje tuženog od 21. januara 1992. godine o dodjeli na korištenje stana apelantu), te rješenje generalnog direktora tuženog od 10. jula 1996. godine (kojim je ponovo poništeno rješenje tuženog od 21. januara 1992. godine od dodjeli na korištenje stana apelantu). Apelant je također tražio da sud utvrdi da je on stekao stanarsko pravo na stanu označenom u dispozitivu osporene presude Općinskog suda (u daljnjem tekstu: sporni stan), a da tuženi trpi da apelant uspostavi svoja prava na tom stanu.

3. Općinski sud je, presudom broj P-358/02 od 23. septembra 2003. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Kantonalni sud je, zatim, rješenjem broj Gž-560/04 od 19. augusta 2004. godine, usvojio apelantovu žalbu, pa je prvostepenu odluku ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, zato što iz prvostepene presude nije bilo jasno koji je, od više postavljenih tužbenih zahtjeva, odbijen, kao i zato što ta presuda nije sadržavala odgovarajuće obrazloženje.

4. U ponovnom postupku, Općinski sud je, osporenom presudom broj P-3188/04 od 27. juna 2005. godine, odbio u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev za poništenje ranije navedenih odluka tuženog i za utvrđenje da je apelant stekao stanarsko pravo na spornom stanu. U obrazloženju ove odluke, Općinski sud je naveo da je iz niza provedenih dokaza utvrđeno da je apelantu, po osnovu radnog odnosa kod tuženog, rješenjem tuženog od 21. januara 1992. godine, dodijeljen sporni stan. Tuženi je, kako je obrazložio sud, 25. marta 1991. godine zaključio ugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje zgrade u kojoj se nalazi sporni stan sa GP Igman. Međutim, kako je dalje utvrđeno, ta zgrada nije dovršena zbog ratnih dejstava zbog kojih je bila i oštećena, niti je GP Igman kao investitor izvršio primopredaju tog objekta s obzirom „da nisu postojali ni minimalni uslovi za stanovanje“. Općinski sud je, na osnovu toga, zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je u taj stan uselio već 1991. godine, tim prije što je dalje utvrđeno da su finalni radovi na tom objektu nastavljeni tek 1996. godine, nakon okončanja rata, odnosno da su „okončani cjelokupni radovi 22.02.2000. godine, kada je Općina Centar izdala rješenje da se objekat kao tehnički ispravan može koristiti, odnosno izdata je upotrebna dozvola“, a tuženi postao vlasnik tog objekta. Dalje, uvidom u rješenje nadležnog organa uprave od 31. marta 2000. godine, Općinski sud je utvrdio da je odbijen apelantov zahtjev za povrat spornog stana koji je podnio nadležnom organu, zato što nije imao zaključen ugovor o korištenju spornog stana „što [apelant] nije ni negirao“.

5. Na osnovu svega navedenog, Općinski sud je zaključio da apelant nije dostavio relevantne dokaze „na okolnost da je uselio u predmetni stan, te da je isti koristio do napuštanja Sarajeva 1993. godine“. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, kojom je propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem se smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana. Međutim, kako je zaključio Općinski sud, apelant nije zaključio takav ugovor, što je nesporno utvrđeno, a ni apelant to nije sporio.

6. Dalje, u odnosu na akte tuženog čije je poništenje apelant tražio tužbom, Općinski sud je utvrdio da su doneseni na osnovu važećih propisa. Također, Općinski sud je naveo da je Odlukom o izmjeni i dopuni odluke o privremenom određivanju prodaje stanova regulisan režim kupovine i prodaje stanova na teritoriji Federacije BiH, kao i posebna zaštita osoba koje su prije 6. decembra 2000. godine pokrenule postupak za sticanje odnosno prenos stanarskog prava „ili im je stan dodijeljen na korištenje“. Općinski sud je naveo da je apelant, na osnovu navedenog, radi ostvarenja svojih prava iz člana 27. Zakona o stambenim odnosima, tužbu morao podnijeti prije navedenog datuma, a on je to učinio tek 4. marta 2002. godine, pa je i zbog toga tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Kantonalni sud je, osporenom presudom broj Gž-003336/05 od 2. decembra 2009.

godine, odbio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je tuženi bio dužan voditi sudski postupak u kojem bi se poništila odluka tuženog o dodjeli stana apelantu. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odluka o dodjeli stana „interni akt tuženog koji se može staviti van snage u proceduri propisanoj odlukama tuženog“. Dalje, kako je obrazložio Kantonalni sud, navedene odluke je tuženi stavio van snage zato što je tužitelju prestao radni odnos kod tužene zbog samovoljnog napuštanja posla „i što je tuženi imao druge radnike u radnom odnosu koji nisu imali riješeno stambeno pitanje“. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku pouzdano utvrđeno da je zgrada u kojoj se nalazi sporni stan dovršena i tehnički prijem izvršen 2000. godine, „a s obzirom da se prema odredbi člana 46b. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, isto to pravo moglo steći samo do 6. decembra 2000. godine, to [apelant] nije imao vremena da stekne prava nositelja stanarskog prava na ovom stanu.“. Također, Kantonalni sud je obrazložio da je u prvostepenom postupku nesumnjivo utvrđeno da apelant nije bio u posjedu spornog stana na dan 30. aprila 1991. godine, niti u toku 1992. godine, niti da je ušao u posjed spornog stana nakon maja 1998. godine kada je na snagu stupio Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Također, apelant nije dokazao ni da je zaključio ugovor o korištenju spornog stana, niti je tako nešto tvrdio, a da je, suprotno tome, „tuženi je dokazao da je u zakonom predviđenoj proceduri stavio van snage rješenje od dodjeli stana [apelantu]“. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je odbio i apelantove žalbene navode o tome da je apelantu prekršeno pravo na dom, jer apelant u sporni stan nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana, nije u njega uselio, niti je u njemu bilo kada stanovao.

8. Apelant je protiv odluka donesenih u upravnom postupku i upravnom sporu, po njegovom zahtjevu za povrat stana, izjavio apelaciju Ustavnom sudu, pa je Ustavni sud, odlukom broj AP 3668/09 od 23. februara 2012. godine apelaciju odbacio kao preuranjenu, jer je utvrdio da je apelant, protiv presude Kantonalnog suda broj 09-0-U-00-1487 07 od 23. septembra 2009. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv odluka upravnih organa kojima je odbijen njegov zahtjev za povrat spornog stana, podnio zahtjev Vrhovnom sudu Federacije BiH za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je „paralelno sa vođenjem upravnog postupka po zahtjevu za povrat stana“ pokrenuo i parnični postupak koji je rezultirao osporenim odlukama. Apelant smatra da su osporene odluke „pravno neutemeljene i u suprotnosti sa važećim propisima“. Naročito, apelant ističe da je neutemeljeno stanovište sudova da on nije bio u posjedu stana na dan 30. april 1991. godine, te da taj stan nije predstavljao njegov dom. Apelant smatra da je suštinsko pitanje koje je trebalo riješiti bilo to „da li je [tuženi] mogao poništiti odluku o kupovini stana i rješenje kojim je stan dodijeljen apelantu“. U vezi s tim, apelant se poziva na sudsku praksu u drugim predmetima, te ističe da je „neosnovano isticanje [...] da mu ne pripada pravo na stan zato što nije zaključio ugovor o korišćenju stana.“ Apelant je također naveo da je postupak pred sudovima trajao „neuobičajeno i nepotrebno dugo [...] osam godina, a u pitanju je stambena problematika, gdje je obaveza postupanja po hitnijem postupku“, pa je zatražio da Ustavni sud obaveže Kanton Sarajevo da mu isplati „pretrpljenu nematerijalnu štetu u skladu sa Pravilima Ustavnog suda“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnoj pravnoj stvari vodio po apelantovoj tužbi za utvrđenje postojanja njegovog stanarskog prava na spornom stanu u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima. Međutim, Ustavni sud zapaža da svoje apelacione navode o kršenju navedenih ustavnih prava apelant zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio i u parničnom postupku, a o čemu su sudovi u osporenim presudama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili nedostatnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Naročito, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio onemogućen da izvodi dokaze koje je smatrao relevantnim, ali i da nije ponudio bilo koji dokaz kojim bi dokazao svoju tvrdnju da je u sporni stan uselio 1992. godine, dok je tužena dokazala da zgrada u kojoj se sporni stan nalazi nije bila useljiva u to vrijeme, odnosno sve do 2000. godine. Također, Ustavni sud smatra da apelant tvrdnju o kršenju prava na suđenje u razumnom roku zasniva isključivo na tome da je postupak pred sudovima trajao nešto duže od sedam godina, ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na dvije sudske instance, suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo naročito stoga što apelant, kako je već rečeno, ne spori da nije imao zaključen ugovor o korištenju spornog stana, niti spori da u postupku pred sudovima nije pružio bilo kakav dokaz da je ikad uselio u sporni stan koji, kako su sudovi utvrdili u vrijeme kad apelant tvrdi da je u njemu živio nije bio dovršen, niti je u toj zgradi neko stanovao, a ipak je pokrenuo parnični postupak nadajući se da će sudovi prihvatiti njegove činjenične tvrdnje i tumačenje materijalnog prava. U takvoj situaciji, kada apelant vodi postupak za koji ne može imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa zahtjevom jer ne ispunjava zakonom propisane uslove za sticanje stanarskog prava, ne može se efikasno pozivati na to da su sudovi neopravdano dugo vodili postupak i da su na taj način prekršili njegovo pravo na odluku „u razumnom roku“ (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 3065/09 od 30. oktobra 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Imajući u vidu sve navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama prekršeno i njegovo pravo na dom i imovinu, ali kršenje ovog prava ne obrazlaže posebno, već ove svoje navode zasniva također na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji se ticao apelantovog pokušaja da mu se prizna stanarsko pravo na spornom stanu u koji nikada nije uselio, niti je zaključio ugovor o korištenju tog stana, a odluke o dodjeli tog stana tuženi je, kako su sudovi utvrdili poništio na zakonom propisan način. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije pružio bilo kakve dokaze ili ponudio argumente koji bi ukazali da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje prava na dom ili imovinu kako je ono zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega Ustavni sud smatra da ove navode nije potrebno posebno razmatrati.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-561/10 (G. K.) | Sudska praksa | Aktio