Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-563/10 (H. H.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-563/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 563/10, rješavajući apelaciju Husejina Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Husejina Halilovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 004000 10 Gž od 15. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 P 004000 09 P od 10. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husejin Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sapne podnio je 11. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 004000 10 Gž od 15. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 P 004000 09 P od 10. decembra 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 29 0 P 004000 09 P od 10. decembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 9 0 P 004000 10 Gž od 15. januara 2010. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja kojom bi se naložilo protivniku osiguranja da se uzdrži od preduzimanja bilo kakvih radnji na dijelu nekretnina označenih kao k.č. broj 563 k.o. Sapna, naročito da se protivniku osiguranja zabrani da vrši nasipanje i odlaganje građevinskog otpada i slično, te da navedena privremena mjera osiguranja ima trajati do pravosnažnog okončanja parnice koja se vodi pred Općinskim sudom pod brojem P.126/05.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja Općinski sud je naveo da je povodom prijedloga za određivanje mjere osiguranja obavio uviđaj na licu mjesta, zakazao ročište i na ročištu saslušao apelanta, vještaka geometra, te proveo dokaze uvidom i čitanjem u kopiju kat. plana, prijepis p.l. br. 127,786, 77,1390 sve k.o. Sapna, spis Općinskog suda broj P-126/05 (novi broj 29 0 P 003629 09 P), fotografije dostavljene uz odgovor, skicu snimanja broj 2 i nalaz i mišljenje vještaka od 27. oktobra sa prilozima. Ocjenjujući dokaze priložene uz tužbu i u toku postupka i navedene razloge za određivanje mjere osiguranja, Općinski sud je našao da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje mjere osiguranja, propisani članom 296. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji su postavljeni kumulativno. Naime, odredbom člana 269. stav 1. tačka 1. ZPP je propisano da se mjera osiguranja može odrediti ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava. Uvidom u parnični spis Općinskog suda broj P-126/05 (novi broj 29 0 P 003629 09 P), utvrđeno je da se po tužbi protivnika predlagača vodi parnični postupak protiv apelanta radi predaje u posjed. Kako se parnični postupak na koji se poziva apelant i u kojem traži izdavanje mjere osiguranja vodi po tužbi protivnika osiguranja a radi predaje u posjed, Općinski sud je zaključio da apelant kao tuženi u tom postupku ne može tražiti da se osigura njegovo potraživanje ili pravo. Stoga je Općinski sud našao da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje prijedloga za određivanje mjere osiguranja.

4. U obrazloženju drugostepenog rješenja Kantonalni sud je naveo da, prema odredbi člana 269. stav 1. ZPP, do određivanja mjere osiguranja može doći u slučaju ispunjenja dva kumulativno propisana uvjeta i to: 1) ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari, ili na neki drugi način štetno utjecati na prava predlagača osiguranja. Kantonalni sud je, dalje, istakao da se u tom pogledu relativno ima uzeti i odredba člana 276. stav 3. ZPP koja propisuje da u prijedlogu za određivanje mjere osiguranja predlagač osiguranja mora istaći zahtjev u kojem će označiti potraživanje čije osiguranje traži, odrediti kakvu mjeru traži, sredstva i predmet mjere osiguranja, te ujedno navesti i činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, kao i predložiti dokaze kojima se ti navodi potkrepljuju. Dakle, iz sadržaja i smisla navedenih zakonskih odredbi slijedi da se mjera osiguranja mora vezivati za tužbeni zahtjev stranke, te da stoga i traženje njenog određivanja mora biti s ciljem osiguranja potraživanja ili prava predlagača osiguranja, a čije ostvarivanje se traži u pokrenutom parničnom postupku kroz postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, kako se u konkretnom slučaju podneseni prijedlog za određivanje mjere osiguranja tiče spora koji se pred Općinskim sudom vodi povodom podnesene tužbe protivnika osiguranja kao tužitelja, a protiv predlagača osiguranja kao tuženog (apelanta), pod brojem P-126/05 (novi broj 29 0 P 003629 09 P), te kako iz priloženog parničnog predmeta ne slijedi da je apelant postavio protivtužbeni zahtjev, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan stav Općinskog suda o neosnovanosti apelantovog zahtjeva za izdavanje tražene mjere osiguranja.

5. Apelant se u apelaciji poziva na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.

e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni odredaba ZPP u postupku utvrđivanja osnovanosti njegovog prijedloga za određivanje sudske mjere osiguranja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu procesnog prava na osnovu kojeg je odbijen njegov prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odbijajući apelantov zahtjev za određivanje sudske mjere osiguranja, dali jasne i argumentirane razloge za svoju odluku. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-563/10 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio