Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-594/10 („Gradski i prigradski saobraćaj“ d.d. Tuzla)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-594/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 594/10, rješavajući apelaciju „Gradskog i prigradskog saobraćaja“ d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Gradskog i prigradskog saobraćaja“ d.d. Tuzla podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-09-000485 od 15.

decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003- 0-Gž-08-001151 od 30. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-06-001160 od 17. mata 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Gradski i prigradski saobraćaj“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa ZAK Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić iz Tuzle, podnio je 12. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09- 000485 od 15. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001151 od 30. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-06-001160 od 17. mata 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-06-001160 od 17. mata 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001151 od 30. oktobra 2008. godine, usvojen je tužbeni zahtjev 10 tužitelja apelantovih uposlenika pobliže navedenih u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: tužitelji), kojim su tražili da sud obaveže apelanta da im, na ime manje isplaćene plaće i regresa u periodu od juna 2003. do juna 2006. godine, isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude, sa kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da je vještak finansijske struke dao nalaz i mišljenje u kojem je utvrdio da je apelant u spornom periodu imao „likvidna sredstva i da je dobro [poslovao]“. Također, je navedeno da je, nakon što je vještak odgovorio na pitanja koja su postavile parnične stranke, punomoćnik apelanta „izjavio da nema pitanja, ni prigovora na nalaz vještaka ali se pozvao na odredbu čl. 56. st. 2. Granskog kolektivnog ugovora [za oblast cestovnog prometa], te odredbe čl. 34.st. 5. Pravilnika o radu“.

3. Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan, te da se ne može prihvatiti apelantov navod da je tužiteljima isplaćivao plaće i dodatke u skladu sa članom 56. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora. Naime, Općinski sud je naveo da „[l]oše poslovanje firme ne može biti razlog da se isplaćuju manje plaće u odnosu na potpisane.“. Također, Općinski sud je istakao da „sve i da se to poštuje isto se ne može primijeniti iz razloga što je vještak izjavio da je likvidnost firme savršena te da je mišljenja istoga da [apelant] nije u teškoj finansijskoj situaciji“. Općinski sud je ukazao da, prema članu 56. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora, poslodavac može izvršiti korekciju ukupne mase sredstava u skladu sa mogućnostima i poslovnim rezultatima u slučaju kada poslovanje društva ne omogućava isplatu ukupne mase plaća, naknada i dodataka. Međutim, kako je dalje obrazložio Općinski sud, budući da je utvrđeno da to nije bio slučaj, navedena odredba „ne može biti razlog zbog čega je [apelant] donosio odluke o umanjenjima koje su u svakom slučaju išle na štetu tužitelja“.

4. Kantonalni sud je u svojoj presudi naročito ukazao da se tuženi kao poslodavac, zaključenjem ugovora o radu sa tužiteljima obavezao da će im isplaćivati plaće i regres u iznosima predviđenim Pravilnikom o radu i zakonom. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i usmenog iskaza datog na ročištu za glavnu raspravu pred Općinskim sudom, proizlazi da je vještak manje obračunate i manje isplaćene plaće tužiteljima utvrdio na osnovu ugovora o radu, te prema odredbama apelantovog Pravilnika o radu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 34. stav 3. Pravilnika o radu propisano da najniža plaća za poslove najnižeg stepena složenosti iznosi 57% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku i da predstavlja vrijednost boda za obrazčun osnovne plaće „pa zato nema mjesta žalbenom polemisanju o Granskom kolektivnom ugovoru koji je bio na snazi godinu dana“. Dalje, Kantonalni sud je naveo da, „shodno relevantnim odredbama [Zakona o radu]“, te odredbama čl. 4. i 5. Općeg kolektivnog ugovora, teška finansijska situacija ne oslobađa poslodavca od obaveze plaćanja osnovne plaće i drugih primanja iz radnog odnosa koji su propisani Općim kolektivnim ugovorom. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je on „jedan određeni period, svim zaposlenicima zbog teške ekonomske situacije isplaćivao najnižu plaću, te da je zbog toga bez ikakvog osnova dosuđena razlika plaće, budući da Kolektivni ugovor djeluje kao pravna norma kojom se zaštićuje minimum prava uposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zaključenja ugovora o radu, odnosno prilikom zaključenja ugovora o radu“.

5. Vrhovni sud je, osporenom presudom broj 070-0-Rev-09-000485 od 15. decembra 2009. godine, odbio reviziju apelanta kao neosnovanu u odnosu na osam tužitelja a u odnosu na dva tužitelja odbacio zaključivši da u odnosu na te tužitelje revizija sa aspekta vrijednosti pobijanog dijela ne prelazi limitirajući iznos. U obrazloženju svoje presude, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan pravni stav nižestepenih sudova da teška finansijska situacija ne oslobađa poslodavca od obaveze plaćanja osnovne plaće i drugih primanja koja su propisana Općim kolektivnim ugovorom. Naime, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi zanemarili da osnovna plaća radniku pripada za slučaj postojanja „normalnih uslova rada, izostankom kojih na strani poslodavca predstoje određena prava u skladu sa odgovarajućim pravilima materijalnog prava“. Vrhovni sud je naveo da je, u konkretnom slučaju, apelant dioničko društvo koje se bavi prevozom i da se na njega primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti cestovnog prometa za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 51/00). Upravo odredbom člana 56. stav 2. tog Granskog kolektivnog ugovora, kako je dalje naveo Vrhovni sud, određen je izuzetak od pravila da poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od onog utvrđenog tim kolektivnim ugovorom, odnosno propisana je mogućnost poslodavca da izvrši korekciju ukupne mase sredstava u skladu sa mogućnostima i poslovnim rezultatima ako poslovanje društva ne omogućava isplatu ukupne mase plaća, naknada i dodataka koje imaju karakter uvećanja ličnih primanja predviđenih tim kolektivnim ugovorom. Vrhovni sud je ukazao da je ta odredba „našla svog odraza i u odredbama člana 34. stav 5. Pravilnika o radu [apelanta] iz 2002. godine, konkretizovanjem da u tim slučajevima poslodavac vrši korigovanje vrijednosti boda utvrđeno u stavu 3. ovog člana do iznosa kojim se osigurava isplata plaća prema raspoloživoj ukupnoj masi sredstava.“.

6. Međutim, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, da bi se mogla primijeniti odredba člana 56. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora, apelant je, kao poslodavac, morao dokazati da su bili ispunjeni uslovi za primjenu te odredbe, tj. da su isplaćeni iznosi plaća i naknada iz radnog odnosa predstavljali maksimalne iznose koje je apelant mogao isplatiti u skladu sa svojim mogućnostima. Ovo je, kako je Vrhovni sud naveo, i zaključak Građanskog odjeljenja tog suda od 14. decembra 2009. godine. U konkretnoj pravnoj stvari, kako je obrazložio Vrhovni sud, apelant nije dokazao da su postojali uslovi za primjenu navedene odredbe. Naprotiv, „prema nalazu vještaka finansijske struke, na koji [apelant] nije prigovarao, [apelant] je u utuženom periodu poslovao dobro i imao je likvidna sredstva, te stoga nije bilo osnova za umanjenje plaća i regresa tužiteljima“. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su, „bez obzira na pogrešan pravni stav nižestepenih sudova o nemogućnosti primjene te odredbe Granskog kolektivnog ugovora“, odluke tih sudova pravilne i zakonite.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz čl. II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i to zbog, kako je naveo, arbitrarne primjene materijalnog prava. Apelant je naveo da je prigovarao nalazu vještaka „u smislu da vještak prilikom davanja svog nalaza nije uzimala u obzir odredbe propisa na koje je tužena ukazivala: čl. 56. st. 2. Granskog kolektivnog ugovora i čl. 34. st. 5. Pravilnika [apelanta], koje uostalom, naspram sudske prakse u to vrijeme nije cijenio ni sud“. Apelant navodi da je, u vrijeme kad je vođen konkretni postupak, stav sudova bio da „zanemaruje prilikom donošenja odluke poslovanje [apelanta], pa samim tim i naprijed navedene odredbe“. Dalje, apelant ističe da „drugi vještaci u svim drugim predmetima, [...] nalaze utvrđenim da je apelant poslovao sa gubitkom“, a da je samo vještak u konkretnom postupku utvrdio da je apelant poslovao dobro. Dalje, apelant se poziva i na drugu odluku Vrhovnog suda od 5. maja 2009. godine, kojom je revizija uvažena „iz razloga na koje ukazuje i ova apelacija, tj. da je apelant poslovao sa gubitkom i da je osnovano primjenjivao odredbe čl. 56. st. 2. Granskog kolektivnog ugovora“ i čl. 34. st. 5. Pravilnika o radu“. Apelant smatra da je na ovaj način prekršen i princip pravne sigurnosti, a u prilogu je dostavio i druge odluke Kantonalnog suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je da li je prekršeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da apelant u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje i poziva se na različitu praksu sudova, te ističe da je u konkretnom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. Međutim, Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud, krećući se u okvirima svoje revizijske nadležnosti u kojoj se ne može baviti utvrđenim činjeničnim stanjem, ukazao na pogrešan pravni stav Kantonalnog i Općinskog suda, ali je apelantovu reviziju odbio zato što apelant nije dokazao da su postojali uslovi za primjenu odredbe člana 56. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora, odnosno da u spornom periodu nije bio likvidan. Osim toga, apelant ni ne tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da u postupku izvodi sve potrebne dokaze, pa tako ni mogućnost da ospori nalaz vještaka u činjeničnom smislu. U takvim okolnostima, kada je u sličnim predmetima činjenično stanje različito utvrđeno, a nema ništa što ukazuje da je apelantu bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo, on ne može uspjeti sa tvrdnjom da je različitom primjenom materijalnog prava u drugim predmetima prekršen princip vladavine prava koji je temelj prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) Ustva Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, . Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-594/10 („Gradski i prigradski saobraćaj“… | Sudska praksa | Aktio