Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-598/10 (M. P.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Amnestija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 101
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 289
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o amnestiji
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-598/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine u predmetu broj AP-598/10, rješavajući apelaciju Marka Pudara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Pudara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hrcegovine broj 070-0-Kž-09-000105 od 2. decembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 000316 05 K od 30. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Pudar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubinja, kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 16. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-09-000105 od 2. decembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 000316 05 K od 30. septembra 2008. godine. Apelant je takođe tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti odgađanje izvršenja pravosnažne presude Kantonalnog suda broj 07 0 000316 05 K od 30. septembra 2008. godine do konačne odluke ovog suda.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-598/10 od 21. jula 2011. godine, kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Kantonalnog suda broj K-1/03 od 26. aprila 2004. godine apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine zbog izvršenog krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav
2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Sud je utvrdio da je apelant krivično djelo izvršio tako što je 4. maja 1992. godine u jutarnjim satima zajedno sa dvije uniformirane osobe, došao u kuću oštećenog Bijedić Kemala (u daljnjem tekstu: oštećeni) i protivpravno mu oduzeo putničko vozilo “Golf“, preciznije označeno u izreci presude, a koje je bilo njegovo vlasništvo. Kantonalni sud je zaključio da je apelant u sastavu grupe ljudi i prijetnjom oružjem da će direktno napasti na život oštećenog oduzeo tuđu pokretnu stvar s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi protupravnu imovinsku korist.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj Kž-226/04 od 17. novembra 2005. godine je, po službenoj dužnosti, a povodom žalbe apelanta, ukinuta presuda Kantonalnog suda broj K-1/03 od 26. aprila 2004. godine i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je naveo da prvostepene presude ne sadrži subjektivne činjenice i okolnosti koje čine konstitutivni element krivičnog djela razbojništva, već se umjesto toga navodi protupravno oduzimanje tuđe stvari i nanošenje štete oštećenom, što bi upućivalo na neka druga krivična djela, a ne na krivično djelo razbojništva. Stoga je Vrhovni sud i utvrdio da je izreka pobijane presude u tom pogledu nepotpuna i nejasna i da se zbog toga ne može ispitati o kojem se određenom krivičnom djelu radi i kojem obliku toga djela.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 000316 05 K od 30. septembra 2008. godine, donesnom u ponovnom postupku nakon održanog glavnog, usmenog i javnog pretresa 26. septembra 2008. godine, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine zbog toga što je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinio krivično djelo „teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva“ iz člana 151. stav 1. u vezi sa članom 150. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZRBiH) u vezi sa članom 22 preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ). Oštećeni je na osnovu člana 101. stav 2 Zakona o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07: u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu. Sud je u obrazloženju presude prvo naveo da je u ponovnom postupku na glavnom pretresu izveo dokaze saslušanjem u svojstvu svjedoka oštećenog te čitanjem, uz suglasnost stranaka, iskaza osam svjedoka iz istrage i sa glavnog pretresa, kao i da je pročitao zapisnik o prepoznavanju apelanta i zapisnik suočenju apelanta i oštećenog te svjedokinje J.B, kao i čitanjem drugih materijalnih dokaza. Sud je zatim prezentirao sadržaj svih provedenih dokaza te ih doveo u vezu sa apelantovom odbranom dajući vrlo iscrpne razloge zašto nije prihvatio iskaze dva svjedoka koji su svhjedočili u apelantovu korist odnosno zašto je prihvatio iskaze preostalih svjedoka. Na temelju svih provedenih dokaza, koje je prihvatio te iskaza koje je cijenio istinitim i vjerodostojnim iz razloga navedenih u obrazloženju presude, Kantonalni sud je zaključio da su se u radnji apelanta i nepoznatih uniformisanih vojnika stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Kantonalni sud je zaključio da je apelant krivično djelo za koje je proglašen krivim ostvario zajedno sa dva nepoznata naoružana saizvršitelja, a sve radi sticanja imovinske koristi, i to njihovim zajedničkim radnjama izvršenja, uz odluku da zajedno i voljno djeluju u grupi. Navedeno je da je krivično djelo izvršeno na način da su nepoznati počinitelji 4. maja 1992. godine prvo pretresli kuću oštećenog dok je apelant stajao nešto dalje naoružan, da bi tek po izvođenju vozila iz garaže apelant prišao, sjeo u vozilo i stavio ga u pogon. Nakon toga, apelant je oštećenom prijetio puškom odvezavši vozilo u nepoznatom pravcu dok su saučesnici stajali sa strane i sprečavali oštećenog i suprugu da priđu vozilu. Navedeno je da je u pogledu proceduralnih krivično-pravnih pitanja, odbrana apelanta uložila prigovor navodeći da je djelo amnestirano obrazlažući ga Zakonom o amnestiji ( „Službene novine FBiH“ broj 48/99) kojim je data amnestija krivičnim djelima počinjenim u periodu od 1. januara 1991. godine do 22. decembra 2005. godine predviđenim u odgovarajućim krivičnim zakonima koji su se primjenjivali na teritoriju FBiH. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je amnestija data za ona krivična djela osim krivičnih djela navedenih taksativno u članu 1. navedenog zakona, a jedno od tih taksativno navedenih djela na koje se ne odnosi amnestija je i kazneno djelo „Teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva“ iz člana 151. KZRBiH. Isto tako, Kantonalni sud nije prihvatio prigovor tvz. relativne zastarjelosti kaznenog gonjenja, koji je isticala odbrana apelanta navodeći da je od izvršenja krivičnog djela (4. maja 1992. godine) do podnošenja krivične prijave (17. septembra 2000 godine) proteklo više od 10 godina. Prema stanovištu Kantonalnog suda, zastarjelost za krivično djelo iz člana 151. stav 1. KZRBiH, za koja je propisana kazna zatvora u trajanju najmanje pet godina (za ovo se krivično djelo zakonski maksimum je kazna zatvora od 15 godina), se ima računati po odredbi člana 95. stav 1. tačka 2. preuzetog KZSFRJ. Istaknuto je da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost kaznenog gonjenja jer relativni rok zastarjelosti iznosi 15 godina od izvršenja kaznenog djela, budući da se za navedeno djelo može izreći kazna zatvora preko 10 godina. I konačno, na osnovu svih iznesenih dokaza u toku glavnog pretresa koje je Kantonalni sud prihvatio istinitim i vjerodostojnim i razloga navedenih u obrazloženju presude, Kantonalni sud smatra da su se u radnji apelanta i nepoznatih uniformiranih vojnika stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela koje im je optužnicom koja je prilagođena izvedenim dokaza stavlja na teret. Navedeno je da Kantonalni sud nije prihvatio pravnu kvalifikaciju krivičnog djela onako kako je to kvalificirao kantonalni tužitelj, budući da sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju tužiteljstva, nego je apelanta oglasio krivim za krivično djelo „teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva“ iz člana 151. stav 1. KZRBiH, u vezi sa članom 19. preuzetog KZ SFRJ, jer je djelo počinjeno u grupi, uz prijetnju upotrebe sile, koja radnja ima obilježja navedenog kaznenog djela. Izričući kaznu zatvora, Kantonalni sud je od olakšavajućih okolnosti naveo da apelant ranije nije osuđivan, da je slabog imovnog stanja, da je otac troje maloljetne djece i nezaposlen i da je od počinjenog djela prošlo više od 16 godina.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-09-000105 od 2. decembra 2009. godine, koju je apelant primio 23. decembra 2009. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je naveo da je iz spisa predmeta vidljivo da je na glavnom pretresu održanom 26. septembra 2008. godine neposredno saslušan oštećeni svjedok, dok je sud, na osnovu člana 328. stav 2. ZKP FBiH, ostale iskaze ranije saslušanih svjedoka uz saglasnost stranaka i branilaca pročitao na glavnom pretresu. Stoga, cijeneći tok i rezultate dokaznog postupka, Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta u pogledu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Nadalje, ispitujući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja iz prvostepene presude, Vrhovni sud je našao da je prvostepeni sud na sasvim pouzdan način utvrdio da je apelant zajedno sa još dva naoružana vojnika učinio radnje opisane u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud nije, također, prihvatio navode apelanta iz žalbe da su izvedeni dokazi pogrešno cijenjeni. Kako je naveo Vrhovni sud, oštećeni je u istrazi i na glavnom pretresu bio toliko određen i decidan, da prvostepeni sud, i po mišljenju Vrhovnog suda, nije imao razloga da mu ne povjeruje. Navedeno je da ni iskazi drugih svjedoka nisu doveli u pitanje iskaz oštećenog. Vrhovni sud nije takođe prihvatio žalbeni navod apelanta da je na njegovu štetu povrijeđen krivični zakon, jer je navodno krivično djelo za koje je oglašen krivim obuhvaćeno Zakonom o amnestiji. To stoga jer je, kako je Vrhovni sud naveo, po tom zakonu krivično djelo iz člana 151. stav 1 KZ RBiH (teški slučajevi razbojničke krađe) izuzeto od amnestije. Vrhovni sud je također zaključio da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je nastupila zastara krivičnog gonjenja obzirom da je, za krivična djela za koja se po zakonu može izreći zatvor preko deset godina, rok zastare petnaest godina, iz kojih razloga je Vrhovni sud zaključio da krivični zakon nije povrijeđen na štetu apelanta. I konačno, Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu u odluci o kazni iz člana 372. ZKP FBiH, pa je našao da je prvostepeni sud pri odmjeravanju kazne apelantu uzeo u obzir i cijenio sve okolnosti koje su se kod njega stekle kao olakšavajuće i po mišljenju suda došle su u dovoljnoj mjeri do punog izražaja o izrečenoj kazni, a ovo naročito kroz primjenu odredaba o ublažavanju kazne. Apelantu je, naime, po ocjeni Vrhovnog suda, izrečena kazna zatvora od jedne godine uz primjenu odredaba člana 42. stav 1. tačka 2. i 43. stav 1. tačka 1. bivšeg KZ SFRJ i to je najmanja moguća kazna koja se u ovom slučaju po zakonu mogla izreći. Prema tome, nisu postojali uvjeti za izricanje manje kazne odnosno blaže vrste krivične sankcije. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i shodno članu 377. ZKP FBiH prvostepenu presudu potvrdio.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je suđen za krivično djelo koje je obuhvaćeno Zakonom o amnestiji, dakle oslobođeno od krivičnog gonjenja i da je sud pogrešno protumačio odredbe o zastari krivičnog gonjenja. Apelant navodi da je sud osuđujuću presudu uglavnom zasnovao na iskazu oštećenog. U toku krivičnog postupka su po apelantu učinjene i druge bitne povrede koje su uticale na zakonitost pobijanih presuda, kao što je povreda pravila in dubio pro reo. Apelant zaključuje da okolnosti krivičnog dijela nisu istinito i potpuno utvrđeni, jer se odgovornost apelanta zasnivala na iskazima oštećenog i ostalih svjedoka. Apelant u cijelosti prigovara provedenom dokaznom postupku navodeći da sud nije temeljito i jasno proveo taj postupak iz čega apelant zaključuje da okolnosti krivičnog dijela nisu istinito i potpuno utvrđeni, jer se odgovornost apelanta zasnivala na iskazima oštećenog i ostalih svjedoka. Apelant navodi da su u ponovljenom postupku iskazi svjedoka čitani sa prošle rasprave uprkos činjenici da se suđenje vodi pred novim vijećem što u principu predstavlja bitnu povredu kaznenog postupka. Iz svega izloženog apelant zaključuje da sud ničim nije utvrdio dokazanim da je on sudjelovao u izvršenju navodnog krivičnog djela, te ističe da je sud potpuno pogrešno utvrdio činjenično stanje na temelju istog, te umjesto oslobađajuće donio osuđujući presudu. Stoga je apelant predložio da Ustavni sud donese odluku kojom će se utvrditi povreda prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osporene presude ukinu i predmet uputi Kantonalnom sudu na ponovni postupak..
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Apelant smatra da je u konkretnom krivičnom postupku proizvoljno primjenjeno materijalno pravo i nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje, a u vezi primjene zakonskih odredbi o amnestiji i zastari krivičnogpostupka. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke vezano za navedene krivično-pravne institute, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakonom o amnestiji, KZRBiH i KZ SFRJ, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u apelantovom slučaju prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, te da je prilikom donošenja prvostepene odluke dao jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih je zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo, pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje, koje je u cjelosti prihvatio i Vrhovni sud, a dato obrazloženja po mišljenju Ustavnog suda ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Pri tom Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio i žalbene navode apelanta vezane za čitanje iskaza ranije saslušanih svjedoka i dao razloge zašto ti navodi na mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a dana obrazloženja s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i sadržaj člana 328. stav 2. ZKP FBiH, na kojoj je sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Konačno, Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo i iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili za donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštenu ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić