Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-625/10 (Preduzeće «Karamujić» d.o.o. Gornji Rahić)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stečaj
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-625/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP-625/10, rješavajući apelaciju Preduzeća «Karamujić» d.o.o. Gornji Rahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Preduzeća “Karamujić” d.o.o. Gornji Rahić podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Pž-09-000030 od 17. decembra 2009. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-0-Mals-07-000167 od 11. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Preduzeće «Karamujić» d.o.o. Gornji Rahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kojeg zastupa Muhamed Lišić advokat iz Brčkog, podnio je 17. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-
0-Pž-09-000030 od 17. decembra 2009. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnejm tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-Mals-07-000167 od 11. novembra 2008. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere u kojem je predložio da se zabrani prinudno izvršenje naplate troškova dosuđenih u korist Pravobranilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
2. Ustavni sud je odlukom broj AP-625/10 od 20. aprila 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-Mals-07-000167 od 11. novembra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, odbijen je u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, kojim je tražio da mu Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine zastupan po Pravobranlaštvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Muhamed Murselović (u daljnjem tekstu: drugotuženi) na ime materijalne štete isplate iznos od 3.139,30 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana nastanka štete do konačne isplate, uz nakandu troškova postupka. Istom presudom apelant je obavezan da prvotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 881,25 KM u roku od 8 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant bio u poslovnom, obligaciono-pravnom odnosu sa Javnim preduzećem «Šumarstvo Brčko» (u daljnjem tekstu: JP) koje je u vlasništvu prvotuženog a kojim je kao direktor rukovodio drugotuženi, gdje je za potrebe JP isporučivao gorivo neophodno za rad JP. Tokom odvijanja poslovnog odnosa došlo je do ekonomskih poteškoća na strani JP zbog čega je prema apelantu ostao neizmiren dug u traženom iznosu. Međutim, kako je dalje obrazloženo, rješenjem Osnovnog suda broj L-1/05 od 6. jula 2005. godine, JP je prestao sa radom zbog čega je otvoren likvidacioni postupak a apelant je svoje potraživanje u iznosu od 3.139,30 KM blagovremeno prijavio likvidacionom upravniku. Apelantovu prijavu potraživanja je priznao likvidacioni upravnik u toku likvidacionog postupka, a kako njegovu prijavu nije osporio niko od povjerilaca, potraživanje se u skladu sa odredbom člana 80. stav 3. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 1/02) smatra utvrđenim. Nakon toga je, kako je dalje obrazloženo, postupak likvidacije obustavljen i otvoren stečajni postupak, koji je rješenjem od 30. aprila 2007. godine zaključen zbog nedovoljne stečajne mase. Međutim, navedeno rješenje je ukinuto rješenjem Apelacionog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak a to, kako je ocijenio Osnovni sud, znači da stečajni postupak nad JP još uvijek nije pravosnažno završen. S obzirom na činjenicu da je JP samostalni privredni subjekt odnosno pravno lice koje samostalno istupa u javnom prometu i odgovara za svoje preuzete obaveze, a da stečajni postupak nad JP nije okončan, nema osnova apelantov navod da je zbog postupka prvotuženog i drugotuženog pretrpio štetu, zbog čega je njegov zahtjev odbijen. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na osnovu odredbe iz člana 111. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 31/06 i 8/09) i odredbe člana 11. Zakona o pravobranilaštvu Brčko Distrikta BiH, koji se odnose na sastav odgovora na tužbu i pristupa zakonskog zastupnika prvotuženog na pet održanih i tri odložena ročišta.
5. Apelacioni sud je presudom broj 097-0-Pž-09-000030 od 17. decembra 2009. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava, odredaba Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji, ocijenio da nije osnovana apelantova tvrdnja da je pretrpio štetu a kako apelant ni navodima žalbe nije doveo u pitanje razloge prvostepenog suda zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava obrazlaže nezakonitim poslovanjem JP pod zaštitom prvotuženog kao osnivača, koje je kulminiralo Odlukom o prestanku rada JP. S tim u vezi, istakao je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te stoga i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, kako je dalje navedeno u apelaciji, nad JP je otvoren stečajni postupak uz obrazloženje da tražbine vjerovnika među kojima je i apelant, iznose više od likvidacione mase. Apelant smatra da je prvotuženi izvršio isknjižavanje imovine sa JP kao stečajnog dužnika čime je nanio štetu njamu i ostalim vjerovnicima. Smatra da stavovi koje su zauzeli redovni sudovi u postupku povodom njegove tužbe za naknadu štete ne odgovaraju činjeničnoim stanju jer su sudovi paušalno ocijenili da on nije dokazao štetu koju je pretrpio. Sve to je imalo za posljedicu kršenaj navedenih prava zbog postupanja prvotuženog.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na imovinu svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo parnični postupak, izveo dokaze i utvrdio da je stečajni postupak još u toku, da je apelant blagovremeno prijavio svoje potraživanje u iznosu koji je naveden i u tužbenom zahtjevu, da je njegovo potraživanje priznato od strane stečajnog upravnika, da je JP kao samostalni pravni subjekt u obavezi izmiriti taj dug jer za svoje obaveze odgovara vlastitom imovinom, te konačno da nije utvrđena krivica niti jednog od tuženih za nastalu pravnu situaciju odnosno neizmirenu obavezu. Osim toga, apelant u parničnom postupku kojeg je tužbom pokrenuo niti jednim uvjerljivim i objektivnim dokazom nije potvrdio navode o krivici tuženih niti je dokazao nesavjesno poslovanje i upravljanje JP sa grubom nepažnjom. Prvostepeni sud je po ocjeni Apelacionog suda utvrdio pravno-relevantne činjenice i za svoje odlučenje naveo razloge koje je u cijelosti kao svoje prihvatio i taj sud. Redovni sudovi su po mišljenju Ustavnog suda u obrazloženjima osporenih odluka za svoje odlučenje dali detaljne, jasne i precizne razloge koje po mišljenju Ustavnog suda ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.
11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Nadalje, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član
14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
13. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi navoda apelanta o zabrani zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnih navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić