Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-644/10 (N. P., N. P., L. R., M. S., N. S., J. V., S. Z., Ž. Z. i drugi)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Imovina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-644/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 644/10, rješavajući apelaciju Nenada Peulje i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Peulje, Neđe Pavlovića, Ljubana Racanovića, Milana Stankovića, Nedeljka Stankovića, Jovana Vidovića, Svetislava Zebića, Žarka Zeljkovića, Milana Zorića, Radenka Živkovića i Mileta Ubovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 637 od 2. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-000 122 od 26. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-312/2002 od 18. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Peulja, Neđo Pavlović, Ljuban Racanović, Milan Stanković, Nedeljko Stanković, Jovan Vidović, Svetislav Zebić, Žarko Zeljković, Milan Zorić, Radenko Živković i Mile Ubović (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelanti Peulja, Pavlović, Racanović, M. Stanković, N. Stanković, Vidović, Zebić, Zeljković, Zorić, Živković i Ubović) podnijeli su 12. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 637 od 2. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 122 od 26. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-312/2002 od 18. januara 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj RS-312/2002 od 18. januara 2008. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta Ubovića, te je tužena AD „1. maj – Metalska“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) obavezana da tom apelantu isplati, na ime neisplaćenih plata za periode od 1. juna 2001. do 30. jula 2002. godine i od 8. decembra 2003. do 1. juna 2004. godine, iznose pobliže navedene u izreci sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka (stav I izreke). Dalje, Osnovni sud je odbio dio tužbenog zahtjeva apelanta Ubovića koji se odnosio na potraživanja neisplaćenih plata, toplog obroka i prevoza za vremenski period od 1. juna 2001. do 30. jula 2002. godine i potraživanja regresa za 2001. i 2002 godinu (stav II izreke). Također, Osnovni sud je odbio tužbene zahtjeve ostalih apelanata za potraživanja naknada iz radnog odnosa počevši od 1. jula 2001. do 30. jula 2002. godine, te regresa za 2001. i 2002. godinu u iznosima pobliže navedenim u izreci (stav III izreke). Osim toga, Osnovni sud je odbacio kao neblagovremenu tužbu svih apelanata u dijelu tužbenih zahtjeva kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknada iz radnog odnosa (plata, toplog obroka i prevoza) za decembar 2000. godine, te januar, februar i mart 2001. godine, isplati iznose pojedinačno navedene u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. decembra 2000. godine (stav IV izreke).
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti 22. maja 2002. godine podnijeli tužbu protiv tužene, kojom su tražili da sud obaveže tuženu da im isplati potraživanja nastala u periodu od 1. decembra 2000. do 1. jula 2002. godine iz osnova radnog odnosa (plate, topli obrok, prevoz i regres), te da je apelant Ubović u toku postupka proširio tužbeni zahtjev i za naknade za period od 8. decembra 2003. do 1. juna 2004. godine. Navedeno je da je među strankama nesporno da im u vrijeme podnošenja tužbe nisu bile isplaćene plate za 2001. godinu i za period do 30. jula 2002. godine, kada su oni stupili u generalni štrajk, da im je u januaru 2004. godine prestao radni odnos, te da su se do prestanka radnog odnosa nalazili u štrajku. Između toga, Osnovni sud je utvrdio i da je nesporno da su apelanti nakon podnošenja tužbe potpisivali izjave o izmirenju dugovanja tužene, kojom prilikom im je vršena isplata određenih novčanih iznosa.
4. Osnovni sud je istakao da se na predmetni pravni odnos primjenjuje Zakon o radu kao lex specialis, u kojem su, između ostalog (član 105), propisani rokovi za podnošenje tužbe u slučaju ako radnici smatraju da im je poslodavac povrijedio prava iz radnog odnosa (jedna godina – subjektivni rok i tri godine – objektivni rok). S tim u vezi, navedeno je da su apelanti podneskom od 7. jula 2007. godine tražili, između ostalog, i isplatu plata za decembar 2000. godine, januar, februar i mart 2001. godine, te za te periode regres i topli obrok, a budući da je tužba podnesena 22. maja 2002. godine, Osnovni sud je zaključio da je za potraživanja iz tog perioda protekao subjektivni rok za podnošenje tužbe, pa je stoga podnesena tužba neblagovremena, zbog čega ju je sud u tom dijelu odbacio.
5. Osnovni sud je istakao da je uvidom u izjave i potvrde o prijemu novčanih sredstava apelanata Pavlovića, N. Stankovića, Zebića i Živkovića, zatim naloga za isplatu apelantima Peulji, Racanoviću, M. Stankoviću i Vidoviću, te izjava apelanata Ubovića, Zorića i Zeljkovića utvrdio da su ovi apelanti primili novčana sredstva i u izjavama i potvrdama izjavili da nakon navedenih isplata nemaju više potraživanja prema tuženoj. Navedeno je i da je saslušanjem navedenih apelanata utvrđeno da oni nisu osporili činjenicu da su potpisali predmetne izjave, ali i da su naveli da su ih potpisali u zabludi, misleći da potpisuju isplate za 2001. godinu, te da su izjave potpisali zato što su im trebali novci. Osnovni sud je istakao da je odredbama člana 344. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da obaveza prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se sa tim usaglasi. Osnovni sud je istakao da je, prema njegovom stavu, u konkretnom slučaju došlo do sporazuma između apelanata i tužene oko isplate duga, te da je pozivanje apelanata da su bili u zabludi i prinuđeni na potpisivanje izjava neosnovano, jer su apelanti svjesno potpisali izjave i preuzeli radne knjižice. Stoga je Osnovni sud svim apelantima, izuzev apelantu Uboviću, odbio tužbene zahtjeve.
6. U odnosu na apelanta Ubovića, Osnovni sud je istakao da je uvidom u izjavu tog apelanta utvrdio da je on potpisao potvrdu da su mu izmirena dugovanja za januar, februar, mart, juli i avgust 2001. godine, a uvidom u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke je utvrđeno u kojim periodima ovom apelantu nisu isplaćene plate, uključujući i period od 8. decembra 2003. do 1. juna 2004. godine, kada je ostalim apelantima prestao radni odnos, dok je ovaj apelant kao predsjednik sindikalne organizacije bio radno angažovan. Tužbeni zahtjev apelanta Ubovića preko dosuđenih iznosa na ime neisplaćenih plata Osnovni sud je odbio, jer je visina neisplaćenih plata utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, na koji apelant Ubović nije imao primjedbi, a što se pak tiče zahtjeva za isplatu toplog obroka, prevoza i regresa, Osnovni sud je naveo da je ovaj dio zahtjeva odbio kao neosnovan jer se radi o vrsti davanja na teret materijalnih troškova poslodavca, te budući da iste isplate nisu uplaćivane ni ostalim zaposlenim, pravo na te isplate nema ni apelant Ubović.
7. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-08-000 122 od 26. marta 2008. godine žalbu apelanata Peulje i Živkovića djelimično uvažio i osporenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu (stav III izreke), te u pogledu odluke o troškovima postupka (u dijelu stava V izreke) tako što je tuženu obavezao da apelantima Peulji i Živkoviću na ime duga po osnovu razlike u plati isplati iznose pobliže navedene u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Osnovni sud je žalbe preostalih apelanata i žalbu tužene odbio i prvostepenu presudu (u stavu I, II, u dijelu stava III, u stavu IV, u dijelu stava V) potvrdio. U obrazloženju presude, u odnosu na navode apelanata o valjanosti datih izjava, Okružni sud je, između ostalog, istakao da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da u vrijeme potpisivanja izjava nisu postojala ograničenja u pogledu poslovne sposobnosti apelanata, te da apelanti u toku postupka nisu dokazali da je tužena prilikom potpisivanja „izjava“ na njih uticala izazivanjem opravdanog straha za život, tijelo, neko drugo dobro ili da postoje elementi bitne zablude ili prevare, pa se činjenica postojanja mana volje pri davanju izjava ne može smatrati dokazanom. Okružni sud je naglasio da je stoga pravilan i zakonit stav Osnovnog suda da apelanti nisu dokazali, u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), mane volje prilikom davanja predmetnih izjava. Međutim, u pogledu tumačenja karaktera izjava, budući da predmetne izjave nisu bile identične, Okružni sud je, s ciljem pravilnog razrješenja spora, detaljno razmotrio sadržaj svake izjave. U vezi s tim, navedeno je da je uvidom u izjave apelanata Pavlovića i N. Stankovića utvrđeno da njima ti apelanti izjavljuju da tužena nema više nikakvih dugovanja prema njima, apelanti Racanović, M. Stanković i Vidović su izjavili da primaju isplatu nakon koje prema tuženoj nemaju više potraživanja, a apelanti Slavnić, Zebić, Zeljković i Zorić su izjavili da su im isplaćene zaostale plate iz 2001. godine, tako da tužena više nema dugovanja prema njima. Okružni sud je naveo da je za sva navedena pismena zajedničko očitovanje apelanata koje je sačinjeno u pismenoj formi i koje su potpisali, te kojima potvrđuju (izjavljuju) da prema tuženoj više nemaju potraživanja, odnosno da im tužena više ništa ne duguje. Stoga je i prema stavu Okružnog suda prvostepeni sud pravilno zaključio da potpisane izjave u sebi sadrže elemente sporazuma o isplati potraživanja iz radnog odnosa, te da su apelanti njihovim potpisivanjem odustali od prava koja su ugovorili sa tuženom u toku trajanja radnog odnosa, odnosno isplatu ugovorene plate.
8. Okružni sud je istakao da žalbeni navodi apelanata da su nezakonito odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi za isplatu toplog obroka, prevoza i regresa nisu osnovani. Navedeno je da apelanti u toku postupka nisu pružili ni jedan dokaz da je tužena imala osigurana materijalna sredstva za isplatu ovih potraživanja, niti su dokazivali da su ova sredstva isplaćena ostalim radnicima. Kako je aktivnost apelanata u tom smislu izostala i kako činjenice na kojima temelje svoj zahtjev nisu dokazali u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. ZPP, i prema stavu Okružnog suda, Osnovni sud je i u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva donio pravilnu i zakonitu odluku.
9. Okružni sud je istakao da je u odnosu na apelante Peulju i Živkovića Osnovni sud pogrešno zaključio da su i ovi apelanti potpisali „izjavu“ koja ima karakter sporazuma o isplati potraživanja. Navedeno je da tužena u odnosu na apelanta Peulju nije predočila „izjavu“ kao kod drugih apelanata, pa je stoga Okružni sud ovom apelantu priznao pravo na platu koja je bila ugovorena za njegov rad, u vrijeme obavljanja rada, za period koji nije obuhvaćen isplatom, odnosno od 1. januara 2002. do 31. jula 2002. godine. Također, Okružni sud je istakao da je i u odnosu na apelanta Živkovića, uvidom u njegovu izjavu, utvrdio da je ovaj apelant izjavio „da je od tužene primio zaostale plate iz 2001. godine […], te da će razliku plata iz 2001. godine tražiti pravnim putem“. Okružni sud je istakao da predmetna izjava ima značaj samo priznanice o dijelu a ne o cjelokupnom isplaćenom dugu. Visinu duga za oba apelanta Okružni sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je umanjen za iznos koji im je tužena isplatila.
10. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je Presudom broj 118-Rev-08-000 637 od 2. decembra 2009. godine reviziju uvažio i presudu Okružnog suda preinačio u dijelu koji se odnosi na apelanta Ubovića, te presudio da se žalba u odnosu na ovog apelanta djelimično uvažava i prvostepena presuda preinačava na način da se tužena obavezuje da ovom apelantu pored dosuđenog iznosa glavnog duga i zakonskih zateznih kamata plati i zakonsku zateznu kamatu i za period od 1. oktobra 2007. godine, pa do isplate, odnosno dok ukupan iznos tih kamata ne dostigne iznos glavnog duga (zavisno – šta će od toga prije da uslijedi) dok je u preostalom dijelu revizija odbijena kao neosnovana.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je neosnovan prigovor apelanata da su u podnescima i na ročištima održanim kod prvostepenog suda tražili da se tuženoj naloži da dostavi obračunske liste iz kojih bi se vidjelo šta im je isplaćeno a šta nije. Naime, Vrhovni sud je naglasio da do pripremnog ročišta održanog 27. juna 2007. godine takvog prijedloga nije bilo a da su apelanti na pripremnom ročištu predložili samo izvođenje dokaza vještačenjem vještaka finansijske struke i pri tome odredili predmet vještačenja (činjenice koje je tim vještačenjem trebalo utvrditi). Nakon toga je, kako je naglasio Vrhovni sud, otpala pravna mogućnost da se izvodi dokaz koji već nije predložen iz opravdanih razloga, s obzirom na odredbe člana 94. stav 1. tačka 3. i člana 102. stav 2. ZPP. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio i da iz predmetnog spisa proizlazi da je vještak koristio svu raspoloživu dokumentaciju tužene uključujući i platne liste njenih radnika među kojim i apelanata.
12. Dalje, Vrhovni sud je istakao da u spisima predmeta postoje izjave i potvrde svih apelanata, izuzev apelanata Ubovića, Peulje i Živkovića, iz kojih jasno i bez ikakvog ograničenja proizlazi da oni izjavljuju da nemaju nikakvih daljnjih potraživanja prema tuženoj, zbog čega su neosnovani revizioni navodi da se izjave odnose samo na obaveze iz 2001. godine. Također, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi visinu glavnog duga u iznosima koji su dosuđeni apelantima Uboviću, Peulji i Živkoviću utvrdili na osnovu nalaza i mišljenja i dopunskog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud nepravilno odredio zateznu kamatu na potraživanje apelanta Ubovića, jer iz izreke prvostepene presude, koji dio je potvrđen presudom Okružnog suda, proizlazi da je ovom apelantu dosuđen glavni dug sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u fiksnim iznosima, bez odredbe da kamata na te iznose glavnog duga teče i dalje do visine glavnog duga. Vrhovni sud je naglasio da je u tom dijelu pogrešno primijenjen član 4b. Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/01 i 52/06), kojim je propisano da obračunate zatezne kamate mogu da teku do iznosa glavnog duga (ne mogu biti veće od glavnog duga), zbog čega je osporenu presudu preinačio u tom dijelu.
13. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističu da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice na kojima su oni zasnovali tužbeni zahtjev, te navode da sud nije izvršio uvid u dokaz koji su predložili u tužbi, odnosno „obračunske liste“ plata, te prigovaraju i nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Smatraju da je sud trebao da postupi po odredbama člana 134. ZPP i „prisili“ tuženu da dostavi taj dokaz iz kojeg bi se vidjelo šta im je isplaćeno a šta nije. Također, navode da su otkazali punomoć advokatu koji ih je zastupao, te da „njegovo krivo vođenje parnice ne priznaju“, jer je on „otvoreno stao na stranu tužene, uz podršku suda“. Prigovaraju da sudovi nisu pravilno primijenili, kako odredbe ZPP, tako ni odredbe ZOO-a.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić