Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-683/10 (M. V.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Imovina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-683/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 683/10, rješavajući apelaciju Mehmeda Vilakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Vilakića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000879 od 3. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 07-001929 od 13. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 028-0-P-06-000092 od 8. novembra 2007.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Vilakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 22. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000879 od 3. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07- 001929 od 13. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 028-0-P-06-000092 od 8. novembra 2007. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 028-0-P-06-000092 od 8. novembra 2007. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001929 od 13. marta 2008. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da stan bliže označen u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) predstavlja bračnu tečevinu između apelanta i tužene Š. Š. (u daljnjem tekstu: tužena), pa da ½ predmetnog stana predstavlja apelantovo vlasništvo a na temelju čega je tužena dužna trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik i posjednik ½ dijela na predmetnom stanu u odgovarajućim registrima.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je tužena prije zaključenja braka sa apelantom bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i da je prije zaključenja braka sa tuženim pokrenula postupak otkupa predmetnog stana, te zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana sa dotadašnjim vlasnikom. Ukazano je da je u toku trajanja braka između apelanta i tužene samo okončan postupak otkupa predmetnog stana, kao i da tužena nije kupila već otkupila predmetni stan certifikatima kao nosilac stanarskog prava. Na temelju navedenog zaključeno je da predmetni stan ne čini bračnu tečevinu apelanta i tužene, jer nije stečen radom stranaka za vrijeme trajanja bračne zajednice, ni prihodima iz bračne tečevine u smislu člana 251. stav 1. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon).
4. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Neosnovnim je ocijenjen apelantov žalbeni navod da se kao relevantan mora uzeti datum ovjere ugovora o otkupu predmetnog stana u sudu, tj. 24. april 2000. godine, niti s tim u vezi istaknuti argumenti u pogledu zaključka prvostepenog suda da je tužena zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana sa dotadašnjim vlasnikom 6. septembra 1999. godine. U vezi s tim je ukazano da je, u skladu sa članom 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, prodavac obavezan sa nosiocem stanarskog prava zaključiti ugovor u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, a koji se nakon toga, u skladu sa članom 29. istog zakona, mora dostaviti na potvrdu nadležnom pravobraniocu. Dalje, ukazano je da, u skladu sa članom 33. istog zakona, činjenica sklapanja ugovora za nosioca stanarskog prava ima za posljedicu prestanak stanarskog prava na stanu. Shodno navedenom, kako je tužena 6. septembra 1999. godine sklopila ugovor po stečenom pravu na otkup stana, a prije zaključenja braka sa apelantom, te ga i otkupila svojim certifikatima, što apelant nije osporavao, zaključeno je da predmetni stan ne može predstavljati bračnu tečevinu.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000879 od 3. novembra 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude je ukazano da je Zakon o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo lex specialis u odnosu na ostale zakone kojim je propisan način sticanja vlasništva na nekretninama i promet nekretnina, a zbog čega se, kad se radi o kupovini stana na kojem postoji stanarsko pravo, ne može govoriti da je ovakav ugovor zaključen kada su potpisi ugovarača ovjereni na sudu. U vezi s tim je ukazano da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je tužena kao nosilac stanarskog prava davaocu stana na korištenje podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana 27. augusta 1999. godine, da je nakon toga, već 6. septembra 1999. godine, dakle, prije zaključenja braka sa apelantom 9. septembra 1999. godine, zaključila ugovor o otkupu stana sa davaocem stana na korištenje, a koji su potpisale obje ugovorne strane. S tim u vezi je ukazano da od potpisivanja ugovora o otkupu stana prestaje stanarsko pravo nosioca stanarskog prava, a što znači da je za pravnu egzistenciju ugovora između ugovornih strana relevantno vrijeme potpisivanja ugovora, od kada i nastaju pravne posljedice. Radnje koje se preduzimaju nakon toga, tj. dostavljanje ugovora pravobraniocu na provjeru validnosti određenih odredbi, te ovjera potpisa na ugovoru kod suda, predstavljaju način ispunjenja ugovora da bi se, nakon plaćanja cijene, mogla izvršiti uknjižba prava vlasništva saglasno propisima o zemljišnoknjižnom pravu. Shodno navedenom, zaključeno je da, bez obzira na to da su naknadne radnje (dostavljanje pravobraniocu, ovjera u sudu, plaćanje cijene) poslije potpisa na zaključenom ugovoru uslijedile za vrijeme trajanja braka između apelanta i tužene, predmetni stan ne predstavlja imovinu koja je bračna tečevina a koju ima u vidu član 251. stav 1. Porodičnog zakona.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi su u pogledu nespornog činjeničnog stanja zauzeli pogrešan pravni stav da stan otkupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice ne predstavlja bračnu tečevinu, te da se vrijeme sticanja prava vlasništva na otkupljenom stanu ima računati prema datumu potpisivanja ugovora. Apelant ističe da je članom 30. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo propisano da se vlasništvo stiče nakon ovjere potpisa ugovarača u nadležnom sudu. Na temelju navedenog, apelant smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi nisu utvrdili da je tužena stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu potpisivanjem ugovora o otkupu sa davaocem stana kao vlasnikom, već da ovaj ugovor proizvodi pravno djelovanje i ima učinak od trenutka kada su ga ugovorne strane potpisale. U vezi s tim je ukazano da je ugovor o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo reguliran Zakonom o otkupu stanova na kojim postoji stanarsko pravo, koji predstavlja lex specialis i koji propisuje da ovaj ugovor proizvodi učinke od momenta potpisivanja, a koji se, u skladu sa članom 33. navedenog zakona, ogledaju u prestanku stanarskog prava nosiocu stanarskog prava koji ugovor zaključuje. Dalje, istaknuto je da sve naknadne radnje (provjera pravobranioca, ovjera potpisa u sudu i plaćanje cijene) predstavljaju samo način izvršenja ugovora, ali ne utječu na činjenicu da pravno djelovanje za ugovorne strane ugovor proizvodi momentom potpisivanja. U konkretnom slučaju, apelant ni u toku postupka pred redovnim sudovima, a ni u apelaciji ne osporava da je tužena ugovor o otkupu predmetnog stana zaključila prije sklapanja braka, a na temelju čega su redovni sudovi i zaključili da predmetni stan ne predstavlja bračnu tečevinu, u smislu člana 251. stav 1. Porodičnog zakona. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić