Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-700/10 (I. S.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-700/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 700/10, rješavajući apelaciju Ibrahima Sefe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Sefe podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 016984 09 Gž od 4. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 016984 09 P od 10. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Sefo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Semir Kajtaz advokat iz Mostara, podnio je 22. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 016984 09 Gž od 4. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 016984 09 P od 10. septembra 2009. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv M.S. i R.B, radi smetanja posjeda. Tuženi su u odgovoru na tužbu istakli da je po dostavljanju tužbe izvršeno uklanjanje prepreka navedenih u tužbi. Apelant je pismenim podneskom obavijestio Općinski sud da su tuženi postupili po zahtjevu iz tužbe i da iz tog razlog povlači tužbu, uz zahtjev da mu tuženi nadoknade troškove postupka koji se odnose na sastav tužbe i podneska, te takse na tužbu po odluci suda.
3. Općinski sud je donio rješenje broj 53 0 P 016984 09 P od 10. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, prema kojem se tužba smatra povučenom a tuženi su obavezani da apelantu nadoknade troškove postupka u iznosu od 360,00 KM. Općinski sud je u vezi odluke o troškovima postupka istakao da je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu apelanta, zbog čega su tuženi obavezani da apelantu nadoknade ukupne troškove na ime sastava tužbe (240,00 KM) i sastava podneska (120,00 KM), a budući da apelant na podnesenu tužbu nije platio taksu niti je u tom pravcu imao troškove, oni mu od strane suda nisu priznati.
4. Kantonalni sud je rješenjem broj 53 0 P 016984 09 Gž od 4. decembra 2009. godine apelantovu žalbu u pogledu dosuđenih troškova odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U pogledu neosnovanosti apelantove žalbe u odnosu na dosuđene troškove postupka, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku o troškovima parničnog postupka, prihvatajući da apelantu pripada iznos koji se odnosi na sastav tužbe i podneska, ali ne i takse. Naime, apelant u konkretnom slučaju nije platio taksu na tužbu, pa mu taj trošak od stane suda nije ni mogao biti priznat.
5. Apelant smatra da mu je odlukom o troškovima postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljdsklih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je pogrešno stanovište redovnih sudova prema kojem mu nisu dosuđeni troškovi takse na tužbu, čime je kako je istakao u apelaciji, pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant osporava visinu dosuđenih troškova jer mu nisu priznati troškovi takse na tužbu koju zaista prije donošenja rješenja nije platio ali misli da će biti dužan da je plati, kao i taksu na rješenje koju nije platio jer nije dobio poziv za plaćanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što mu nisu dosuđeni troškovi takse na tužbu i na rješenje, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud ukazuje na svoju praksu vezano za odluke redovnih sudova kojima je odlučivano o naknadi troškova u parničnim postupcima. Naime, Ustavni sud se u svojoj praksi često bavio apelacijama koje su za predmet imale troškove postupka. Ustavni sud se, bez obzira da li je apelant bio tužitelj ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene, u odlukama broj: AP-2422/07 od 11. novembra 2009. godine; AP-961/08, od 15. juna 2010. godine; AP-3508/09 od 10. oktobra 2012. godine, AP-3653/09 od 18. aprila 2012. godine itd. upuštao u ocjenu načina na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantno procesno pravo; uzimali u obzir trenutak izvršenja obaveze od strane tuženog kao dužnika; podsjećao na načelo rizika (causae) odnosno držanje onoga ko je doveo do potrebe da se parnica vodi prije i izvan parnice i sl. te utvrđivao da ne postoji ili da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je ocijenio da je način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne odredbe ZPP-a, odnosno što su pojedine relevantne odredbe ZPP-a zanemarili a proizvoljno primijenili druge odredbe ZPP-a u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i prava na imovinu ili da to nije.
10. U Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-2405/09 od 14. februara 2013. godine, (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je analizirao pravnu situaciju naknade troškova postupka u slučaju kada tužitelj povuče tužbu prije nego je tužba dostavljena tuženom na odgovor, pri kojoj su redovni sudovi tumačili nastanak posljedica procesno-pravne prirode vezane za dostavljanje tužbe na odgovor, a ne posljedice materijalno-pravne prirode koje tuženi zbog neizvršenja svoje obaveze ne može izbjeći (obaveza plaćanja duga, kamata pa i troškova pšostupka ukoliko obaveza niej izvršena na vrijeme). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZPP-a o naknadi troškova parničnog postupka.
11. U konkretnom slučaju, ono što predmet apelanta čini drugačijim u odnosu na naprijed citirani predmet jeste činjenica da su redovni sudovi donijeli odluku o zahtjevu apelanta za naknadu troškova postupka, dosuđujući mu troškove na ime sastava tužbe i pismenog podneska, ali ne i troška na ime takse na tužbu jer istu nije platio pa mu ovaj trošak nije priznat. Osim toga, Ustavni sud napominje da je materija troškova parničnog postupka regulisana odredbama čl. 383. do 398. ZPP-a, kojima je između ostalog propisano da svaka stranka prethodno podmiruje troškove koje je prozrokovala svojim radnjama, dok je u odredbi člana 396. st. 1. i 2. istog zakona propisano da je stranka u zahtjevu za naknadu troškova postupka dužna određeno navesti troškove za koje traži nakandu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući o zahtjevu apelanta, naveli jasne razloge i detaljno obrazložili zbog čega su priznati troškovi na ime sastava tužbe i podneska, kao i razloge zbog kojih mu nisu priznati troškovi na ime takse na tužbu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić