Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-711/10 (S. K.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-711/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 711/10, rješavajući apelaciju Seada Kuljuha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Kuljuha podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000146 od 14. oktobra 2009.

godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06- 000219 od 24. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Kuljuh (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda podnio je 24. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Uvp-07-000146 od 14. oktobra 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0- U-06-000219 od 24. januara 2007. godine.

2. Kantonalna administrativna služba Mostar je Rješenjem broj 1818-503/05 od 27. decembra 2005. godine odbila apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U obrazloženju rješenja je ukazano da je članom 154. Zakona o službi u Vojsci FBiH regulisano da stupanjem na snagu ovog zakona, tj. 5. jula 2004. godine prestaju da važe propisi kojim je regulisana vojna služba u Hrvatskom vijeću obrane i Armiji RBiH a koji su se primjenjivali do odnošenja ovog zakona. S obzirom na to da je apelant zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika podnio 1. decembra 2005. godine, tj. poslije 5. jula 2004. godine, njegov zahtjev je odbijen.

3. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni PIO) je Rješenjem broj 02/1-1072512179 od 22. marta 2006. godine apelantovu žalbu na prvostepeno rješenje odbio. U obrazloženju rješenja je ukazano da je prvostepeni organ pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov zahtjev koji je temeljen na zakonu koji se u vrijeme podnošenja zahtjeva prestao primjenjivati. Također, ukazano je da apelant, prema aktu Federalnog ministarstva odbrane-Odjel za odbranu Goražde od 7. decembra 2005. godine na dan otpuštanja iz Armije BiH, tj. 23. aprila 1996. godine, nije imao svojstvo aktivnog vojnog lica, odnosno vojnog osiguranika, niti je primljen u profesionalnu vojnu službu.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-U-06-000219 od 24. januara 2007. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da tumačenjem člana 63. Zakona o Armiji RBiH proizlazi da se na apelanta nije mogao primijeniti Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U vezi s tim je ukazano da, prema podacima Odjela odbrane Goražde, apelant nije imao status aktivnog vojnog lica. Zakon o službi u Vojsci Federacije BiH, koji se jedino mogao primijeniti kao zakon koji je važio u vrijeme kada je apelant podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, u članu 45. a u vezi sa članom 3. određuje status vojnog osiguranika, a to su u odnosu na profesionalne vojne osobe: profesionalni vojnici, profesionalni podoficiri, profesionalni niži i viši oficiri i profesionalni generali. Dalje, ukazano je da apelant nije imao svojstvo aktivnog vojnog lica u skladu sa članom 13. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Činjenica da je apelant odlukom Predsjedništva proizveden u čin natporučnika, dakle aktivne vojne osobe, ocijenjena je bez utjecaja za rješenje konkretne upravne stvari. Prema ocjeni Kantonalnog suda, čin proizvođenja apelanta u aktivnu vojnu osobu navedenom odlukom je čin priznavanja zasluga imenovanog, ali ne i zakonski osnov za izvođenje traženih prava po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. S tim u vezi, ukazano je i na stav Vrhovnog suda u Presudi broj U-4683/01 od 11. marta 2004. godine.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Uvp-07-000146 od 14. oktobra 2009. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju presude je ukazano da je članom 13. stav 1. tačka 1. preuzetog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika regulisano da je vojni osiguranik lice koje ima svojstvo aktivnog vojnog lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba. Dalje, ukazano je da su, prema članu 3. stav 2. Zakona o službi u Armiji RbiH, aktivna vojna lica podoficiri, oficiri i generali a prema članu 63. istog zakona, penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje se propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Vrhovni sud je ukazao da apelant prema dopisu Federalnog ministarstva odbrane – Uprava za odbranu Goražde od 7. decembra 2005. godine nije imao svojstvo (status) aktivnog vojnog lica-svojstvo vojnog osiguranika i da nije primljen u profesionalnu vojnu službu, dok je za vrijeme rata izvršavao vojnu obavezu. Činjenica da je odlukom Predsjedništva RBiH apelant proizveden u čin natporučnika, prema ocjeni Vrhovnog suda, jeste čin priznanja za apelantove zasluge, ali ne i zakonski osnov za izvođenje traženih prava po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema apelantovom mišljenju, sudovi su pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je Odlukom Predsjedništva RBiH od 12. decembra 1995. godine proizveden u čin natporučnika a u kom činu je i otpušten iz službe 23. aprila 1996. godine. Prema njegovom mišljenju, od dana proizvođenja u čin natporučnika obavljao je dužnost oficira a zbog čega je neprihvatljiva tvrdnja sudova da je proizvođenje u ovaj čin izvršeno kao čin priznanja za zasluge. Prema njegovom mišljenju, ova činjenica je osnov za izvođenje prava u smislu člana 63. Zakona o službi u Armiji RBiH. Također, prema njegovom mišljenju, na ovakav zaključak upućuje i član 13. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koji upućuje na primjenu člana 3. stav 2. Zakona o službi u Armiji RBiH. Prema apelantovom mišljenju, ako bi se svojstvo aktivnog vojnog lica vezivalo samo za zaključivanje ugovora, a kako to navodi Kantonalni sud, onda bi član 3. stav 2. Zakona o službi u Armiji RBiH izgubio svaki smisao. Najzad, apelant je ukazao da je pravo na penziju statusno pravo koje se ocjenjuje u vrijeme ispunjenja uslova za ostvarivanje prava, odnosno u njegovom slučaju u vrijeme otpusta iz Armije RBiH, a zbog čega nije postojala prepreka da se o njegovom zahtjevu odlučuje primjenom Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih lica.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-711/10 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio