Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-712/10 (M. M.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-712/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 712/10, rješavajući apelaciju Mustafe Mustedangića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Mustedangića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-965/05 od 14. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 664/04 od 10. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Mustendagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Otoke, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 23. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-965/05 od 14. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 664/04 od 10. juna 2005. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj P-664/04 od 10. juna 2005. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-965/05 od 14. decembra 2009. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev protiv M. A. (u daljnjem tekstu: tuženi). Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant u tužbi naveo da je sa tuženim zaključio usmeni ugovor o zajmu 1993. godine, prema kojem je tuženom na zajam predao 7.000,00 KM, na vrijeme vraćanja do apelantovog poziva, koje ne bi trebalo biti duže od jedne godine. Također, apelant je tvrdio da je po isteku roka za vraćanje pozivao tuženog da vrati zajam, ali da je tuženi stalno produžavao rok vraćanja, da je protiv tuženog pokrenuo parnicu 1998. godine pod brojem P-520/98 ali da je tuženi ponovo tražio produženje roka, pa da je tužbu povukao. U toku postupka tuženi je istakao prigovor zastarjelosti potraživanja koji je ocijenjen kao osnovan, pa je apelantov tužbeni zahtjev odbijen bez upuštanja u ocjenu dokaza da li je zajam učinjen ili nije. U vezi s tim, u obrazloženju prvostepene presude je ukazano da, u skladu sa članom 389. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prekid zastarjelosti ne nastupa ako povjerilac odustane od tužbe. Dalje, ukazano je da, u skladu sa članom 387. ZOO-a, zastarjelost nastupa kada dužnik prizna dug, a priznaje mora biti učinjeno na jasan, izričit i određen način. Apelantova tvrdnja da je tuženi stalno priznavao dug ničim nije dokazana, a na drugoj strani, tuženi je tvrdio, pored ostalog, da je apelanta posljednji put vidio 1995. godine. Kako je tužba podnijeta 23. novembra 2004. godine, a s obzirom na zastrani rok od tri odnosno pet godina iz člana 386. ZOO-a, te činjenicu da nije bilo prekida zastare u smislu čl. 387. i 388. ZOO-a, prvostepeni sud je ocijenio da je prigovor tuženog o zastari potraživanja osnovan.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje, ukazano je da je prvostepeni sud odluku donio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na vraćanje odnosno isplatu iznosa od 7.000,00 KM, te sporednih potraživanja, te da pri tom nije povrijedio član 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Istaknuto je da u skladu sa članom 53. stav 3. ZPP sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva. Apelantovi navodi da je svoj zahtjev odredio kao zahtjev za vraćanje zajma ne dovode u sumnju pravilan zaključak prvostepenog suda da je prigovor zastare potraživanja osnovan. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud pri ocjeni prigovara zastare potraživanja ocijenio činjenicu da je apelant tužbu podnio 23. novembra 2004. godine, te da je izveo pravilan zaključak da nije došlo do prekida roka zastarjelosti. Ukazano je da se opći zastrani rok od pet godina propisan članom 371. ZOO-a primjenjuje na zastaru svih onih potraživanja za koje zakon ne navodi nikakav poseban rok zastare, a kao što je slučaj sa potraživanjima iz ugovora o zajmu. Istaknuto je da je članom 376. stav 2. ZOO-a propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. S obzirom na to da je apelantovo potraživanje dospjelo 1994. godine, a imajući u vidu da je, kako je u tužbi naveo, rok vraćanja zajma bio određen do jedne godine, te da je tužba podnesena 23. novembra 2004. godine, to je u skladu sa članom 371. ZOO-a nastupila zastarjelost potraživanja iz osnova zajma. Kantonalni sud je ukazao da na ovakav zaključak ne utječe činjenica da li se radi o zahtjevu za vraćanje iznosa zajma po ugovoru o zajmu ili zahtjeva za naknadu štete proizašle iz ugovora o zajmu. Najzad, ukazano je da jednostrane usmene izjave o produženju roka vraćanja zajma ne znače i izmjenu usmenog ugovora o zajmu u pogledu roka vraćanja zajma, pa su apelantovi navodi da je tuženom usmenim izmjenama ugovora u više navrata produžavao rokove vraćanja zajma nisu od utjecaja na odluku suda o osnovanosti prigovora zastare potraživanja.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema apelantovom mišljenju, sudovi su izašli iz okvira postavljenog tužbenog zahtjeva i time povrijedili član 2. ZPP. U prilog ovoj tvrdnji apelant ističe da je tužbeni zahtjev odredio kao zahtjev za vraćanje zajma a ne kao zahtjev za naknadu štete po ugovoru o zajmu, kako su ga ocijenili sudovi. Ova promjena, prema apelantovom mišljenju, utjecala je na pravilnost odluke o računaju rokova zastarjelosti, kao i stav suda da nije došlo do prekida roka zastarjelosti. Apelant navodi da je u više navrata tuženog pozivao da vrati zajam, te najzad da je u usmenom razgovoru sa tuženim 2000. godine pozvao tuženog da vrati zajam. Prema njegovom mišljenju, rok zastarjelosti se mogao početi računati samo od 2000. godine kada je tuženom zadnji put produžio rok za vraćanje zajma. Apelant navodi da je dokazao svojim iskazom i iskazom saslušanih svjedoka da je tuženom 1993. godine dao zajam sa rokom vraćanja ne duže od jedne godine, da je tuženom u više navrata produžavao rok za vraćanje zajma, da je to zadnji put učinio 2000. godine, pa kako je tužba podnijeta 2004. godine to nije mogao nastupiti opći zastrani rok od pet godina iz člana 371. ZOO-a.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se u suštini svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je tuženom 2000. godine u usmenom razgovoru produžio rok za vraćanje zajma i da je tuženi priznao dug, pa da se od tada ima računati rok zastarjelosti u smislu člana 371. ZOO-a, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi i ne nudi niti jedan dokaz da je ovu činjenicu isticao u postupku pred sudovima, odnosno u prilog ovoj tvrdnji ni u apelaciji nije ponudio niti jedan dokaz. Na drugoj strani, apelant ne dovodi u sumnju činjenicu da je po usmenom ugovoru o zajmu rok vraćanja zajma bio do jedne godine, da je tužbu iz 1998. godine povukao, da je tužbu ponovo podnio 23. februara 2004. godine, te da je pogrešan zaključak redovnih sudova da nije bilo prekida zastarjelosti u smislu čl. 387. i 388. ZOO-a. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić