Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-768/10 (I. P.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-768/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine u predmetu broj AP 768/10, rješavajući apelaciju Ive Prskalo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Prskalo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001737 od 4. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 389 od 6. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-07-000 628 od 17. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Iva Prskalo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 26. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001737 od 4. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 389 od 6. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-P-07-000 628 od 17. septembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 063-0-P-07-000 628 od 17. septembra 2008. godine obavezana je Hrvatska pošta d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici isplati iznos od 3.745,72 KM na ime neisplaćenog dijela plata za period od 1. oktobra 2004. godine do 30. septembra 2005. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 29. oktobra 2007. godine pa do isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je, dalje, obavezana tužena da apelantici uplati pripadajući dio mjesečnih doprinosa i poreza koji proističu iz plate za period od 1. oktobra 2004. godine do 30. septembra 2005. godine u iznosu od 2.583,44 KM, te da apelantici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 941,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U preostalom dijelu odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužena, između ostalog, istakla prigovor zastarjelosti potraživanja u skladu sa članom 106. Zakona o radu i prigovor o zastarjelosti samog prava u skladu sa članom 373. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U pogledu prigovora o zastarjelosti samog prava, Općinski sud je naveo da je tužena apelantici, kao svom zaposleniku, isplaćivala plate, ali da je isplaćivala umanjenu platu, a ne visinu one koja je regulirana prema odredbama Kolektivnog ugovora za uposlenike Hrvatskih pošta i telekomunikacija Mostar (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Istaknuto je da razlika plate, kao i sama plata predstavlja samostalno potraživanje i po dospijeću svakog pojedinačnog iznosa počinje teći zastarni rok. Stoga je Općinski sud zaključio da su neosnovani navodi tužene da je došlo do zastare samog prava na platu po osnovu rada. Dalje, Općinski sud je naveo da je 13. septembra 2005. godine održan sastanak Federalnog ministarstva prometa i komunikacija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), Uprave tužene, HT d.o.o. Mostar - Uprave društva i Predsjedništva Nezavisnog sindikata zaposlenika HPT Mostar (u daljnjem tekstu: Sindikat) na kojem se raspravljalo o neprimjenijivanju odredaba čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora. Na navedenom sastanku je dogovoreno da se izvrši obračun plate za svakog zaposlenika uz primjenu čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora, koji su se trebali dostaviti Federalnom ministarstvu i Predsjedništvu Sindikata. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da zaključci sa navedenog sastanka ne predstavljaju kvalificiran oblik priznanja duga bez obzira na to što je stručna služba tužene 7. novembra 2005. godine obračun plata naknadno i napravila. Naime, prema stavu Općinskog suda, navedeni zaključci sa sjednice se nisu mogli podvesti pod odredbe člana 387. ZOO (priznanje duga) i odredbe člana 366. ZOO (pismeno priznanje i osiguranje zastarjele obaveze), jer isto nije bilo dato u kvalificiranom obliku, a niti je bilo učinjeno na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamata, te davanje osiguranja. Pošto je apelantica tužbu podnijela 26. oktobra 2007. godine, tražeći isplatu razlike plate od 1. septembra 2002. godine do 30. septembra 2005. godine, a tužena je istakla prigovor zastare potraživanja, Općinski sud je zaključio da su apelantičina potraživanja dospjela do 1. oktobra 2004. godine zastarjela u skladu sa članom 106. Zakona o radu u vezi sa članom 372. ZOO. Stoga je Općinski sud odbio apelanticu za taj period zbog osnovanog prigovora zastare. U pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva, Općinski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u dijelu izračuna razlike plate, jer se plata zaposlenika računa ne samo na temelju koeficijenta iz platnih razreda za određenu vrstu poslova nego i na temelju najniže neto-plate zaposlenika koja ne može biti manja od prosječne mjesečne plate zaposlenika Federacije Bosne i Hercegovine, kako je to regulisano čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora. Navedeno je da je i obračun tužene u biti bio istovjetan sa nalazom vještaka. Stoga je Općinski sud apelantici dosudio potraživanja na ime neisplaćenih razlika plata za period od 1. oktobra 2004. godine do 30. septembra 2005. godine, dok je u preostalom dijelu odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Takođe, tužena je obavezana uplatiti neizmirene doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, u ime i za račun apelantice, za period i u iznosu preciziranom u izreci presude, u skladu sa čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora i čl. 118. i 119. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Za preostali iznos Općinski sud je odbio apelantičin zahtjev.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000 389 od 6. novembra 2008. godine odbijene su žalbe apelantice i tužene, te potvrđena presuda Općinskog suda u cijelosti.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantičini navodi da zaključci sa sastanka od 13. septembra 2005. godine, kao i naknadni obračun razlike plate po Kolektivnom ugovoru, sačinjen od stručne službe tužene, predstavljaju priznanje duga prema apelantici od tužene, koje bi dovelo do prekida zastarijevanja. Naime, navedeni zaključci se nisu mogli podvesti pod odredbe člana 387. ZOO (priznanje duga) i odredbe člana 366. ZOO (pismeno priznanje i osiguranje zastarjele obaveze), jer isto nije bilo dato u kvalificiranom obliku, tj. u pismenom obliku i neposredno učinjeno, a niti je bilo učinjeno na posredan način kao što su davanja otplate, plaćanja kamata, te davanja osiguranja. Kantonalni sud je istaknuo da su se učesnici sastanka od 13. septembra 2005. godine dogovorili da se izvrši obračun plate za svakog zaposlenika uz primjenu čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora (koji je stupio na snagu 10. augusta 2002. godine), i to od 10. augusta 2002. godine do 30. septembra 2005. godine, koji je trebalo da se dostavi Federalnom ministarstvu i Sindikatu. Dalje, Federalno ministarstvo je trebalo sačiniti prijedlog mjera Vladi FBiH u vezi sa neisplaćenim platama imajući u vidu prijedlog Sindikata, da se razlika za svakog zaposlenika evidentira u eventualnom postupku privatizacije. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je navedenim zaključcima samo pokrenuta inicijativa o načinu isplate neisplaćenih razlika plata, pa takvi zaključci nisu mogli predstavljati kvalificirani oblik priznanja duga propisan odredbama ZOO, bez obzira na to što je stručna služba tužene prema navedenim zaključcima 7. novembra 2005. godine napravila obračun. Stoga, imajući u vidu datum podnošenja i sadržaj tužbe i istaknuti prigovor zastare potraživanja, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su zastarjela apelantičina potraživanja dospjela do 1. oktobra 2004. godine i odbio taj dio tužbenog zahtjeva, a dosudio joj potraživanja u iznosu i za period precizirane u izreci prvostepene presude. Navedeno je da je iznos razlike plata i doprinosa za period od 1. oktobra 2004. godine do 30. aprila 2005. godine trebalo dosuditi prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, kojeg je prvostepeni sud, suprotno neosnovanim apelantičinim žalbenim navodima, pravilno ocijenio i prihvatio po varijanti „stečeni koeficijent". Naime, navedeno pravo je apelantici pripadalo prema odredbama čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora, a i tužena je po tom principu sačinila obračun od 7. novembra 2005. godine.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001737 od 4. novembra 2009. godine odbijena je apelantičina revizija, kao i apelantičin zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud ispitao prvostepenu presudu i ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja za pravilno odlučivanje. Pri tome je izveo i pravilan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju do koga je prvostepeni sud došao pravilnom primjenom odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo i za to dali valjane razloge kada su odlučili da je u konkretnoj pravnoj stvari za dio apelantičinih potraživanja nastupila zastara na koju se u toku prvostepenog postupka pozvala tužena. I prema ocjeni Vrhovnog suda, utvrđenje iz zapisnika od 13. septembra 2005. godine da će se izvršiti obračun razlike plate za svakog zaposlenika u skladu sa odredbom čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora, da će se oni dostaviti Federalnom ministarstvu, da će Federalno ministarstvo sačiniti informaciju sa prijedlogom mjera Vladi FBiH nije predstavljalo priznanje duga u smislu odredbe člana 387. st. 1. i 2. ZOO. Takođe, donošenju takvih zaključaka se nije mogao dati pravni značaj odricanja od zastarjelosti kojeg ima u vidu odredba člana 366. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je istaknuo da samo jasno, određeno i bezuslovno priznanje duga od ovlaštenog lica dužnika dovodi do prekida zastarijevanja, a navedeni neophodni uslovi u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i opća zabrana diskriminacije iz člana

1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Suprotno stavu redovnih sudova, apelantica smatra da je spornim zaključcima sa sastanka od 13. septembra 2005. godine došlo do priznanja duga od tužene, opširno objašnjavajući svoj stav. Pošto se radilo o priznanju obaveze unutar zastarnog roka od tri godine i da u spornom periodu (septembar 2002. godine do septembra 2005. godine) nije došlo do zastare niti jedne plate, apelantica smatra da nije bio potreban nikakav kvalificirani oblik priznanja. Tvrdi da drugostepeni sud nije uzeo navedeno u obzir, te je prihvatio navode tužene da kvalificirano pismeno priznanje mora biti učinjeno nakon zastare. Pošto u konkretnom slučaju priznanje nije učinjeno nakon zastare potraživanja, već unutar zastarnog roka od tri godine, apelantica smatra da je u potpunosti pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica smatra nezadovoljavajućim obrazloženje presuda Općinskog i Kantonalnog suda. Posebno ističe kontradiktornost u obrazloženju drugostepene presude u smislu što je Kantonalni sud prihvatio „stečeni koeficijent“ i naveo da je tužena po tom principu sačinila obračun od 7. novembra 2005. godine, a istovremeno smatra da navedeni obračun nije priznanje duga. Apelantica je zatražila naknadu troškova sastava apelacije i troškove eventualne sudske takse.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su djelomično usvojili apelantičin tužbeni zahtjev, odnosno zašto su u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbili, a dana obrazloženja Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne smatra proizvoljnim. Naime, u navedenim presudama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da je apelantičino potraživanje neisplaćenog dijela plate u jednom dijelu zastarjelo primjenom relevantnih odredaba Zakona o radu i ZOO, zbog kojeg je apelantičin tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala mogućnost i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu u potpunosti rezultirali apelantičinim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

14. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelantica, osim paušalnog navoda o povredi ovih prava, nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminirana, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovanim.

15. U pogledu apelantičinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove sastava apelacije i troškove eventualne sudske takse, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije i troškove eventualne sudske takse iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije i eventualne sudske takse isključivo snose apelanti.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-768/10 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio