Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-789/10 (A. H.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-789/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 789/10, rješavajući apelaciju Arife Hadžimehić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Arife Hadžimehić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000782 09 U od 30. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Arifa Hadžimehić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnijela je 3. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000782 09 U od 30. novembra 2009. godine.
2. Kantonalni porezni ured Zenica je Rješenjem broj 10-4-01-15-5-1122-01/08 Z.LJ. od 3. septembra 2008. godine protiv apelantice pokrenuo postupak prinudne naplate jer nije u roku naznačenom u nalogu za plaćanje izmirila porezne obaveze i to: porez na dobit za 1999. godinu, kamate za period od 1999. do 2008. godine, te troškove naplate u označenim iznosima. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica primila nalog za plaćanje označenog broja od 8. augusta 2008. godine, da dug nije platila u roku od deset dana kako je nalogom određeno, pa je, u skladu sa članom 43. stav 3. Zakona o Poreznoj upravi FBiH, donijeto rješenje kojim se pokreće prinudna naplata.
3. Porezna uprava – Kantonalni porezni ured Zenica, je Rješenjem broj 10-4-05-15- 234/08 – R.D. od 23. septembra 2008. godine odbila kao neosnovanu apelanticinu žalbu podnesenu na rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate od 3. septembra 2008. godine.
4. Federalno ministarstvo finansija je Rješenjem broj 07-15-1360/08 od 18. maja 2009. godine odbilo kao neosnovanu apelanticinu žalbu na rješenje Porezne uprave, Kantonalni ured Zenica, od 23. septembra 2008. godine. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je u postupku izvršena pogrešna ocjena dokaza na okolnost da li je bila nosilac samostalne djelatnosti prije izdavanja rješenja od 15. oktobra 1998. godine, a koja je prestala rješenjem od 16. januara 2000. godine. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni organ u skladu sa Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 299 od 14. jula 2007. godine ponovo izvršio inspekcijski nadzor u predmetu kontrole obračuna, prijavljivanja i plaćanja poreza na dobit za period od 1. januara do 11. augusta 1999. godine, da je utvrdio da je apelantica obavljala samostalnu trgovinsku djelatnost na osnovu Rješenja nadležnog organa broj 04-320-248/98 od 15. oktobra 1998. godine, te da je rješenjem istog organa, tj. Službe za finansije i ekonomiju Općine Tešanj broj 04-20.4-2705/99 od 6. januara 2000. godine, utvrđen prestanak rada, odnosno prestanak obavljanja djelatnosti sa 11. augustom 1999. godine, te najzad da je apelantici naloženo plaćanje porezne obaveze koja se odnosi na period kad je obavljala djelatnost, tj. od 1. januara do 11. augusta 1999. godine. Najzad, zaključeno je da apelantica nije ispunila niti jedan uvjet iz člana 47. Zakona o Poreznoj upravi FBiH kojim su propisani uvjeti za osporavanje postupka prinudne naplate.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 000782 09 U od 30. novembra 2009.
godine apelanticinu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da drugostepeni organ pravilno u postupku donošenja osporenog rješenja postupao u skladu sa odredbama čl. od 236. do 245. Zakona o upravnom postupku, pri čemu je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim je ukazano da je članom 41. st. 1. i 2. Zakona o Poreznoj upravi FBiH određeno da je nalog za plaćanje akt kojim porezna uprava nalaže poreznom obvezniku da treba platiti poreznu obavezu i da ga porezna uprava donosi kada utvrdi da porezni obveznik nije pravilno obračunao, prijavio ili platio poreznu obavezu. Dalje, ukazano je da je članom 42. stav 3. istog zakona određeno da će porezni obveznik, ako smatra da porezna obaveza navedena u nalogu za plaćanje nije tačna, odmah kontaktirati porezni ured koji je izdao nalog i dati puno objašnjenje sa dokazima o izvršenoj uplati ili pogrešnom obračunu porezne obaveze. Međutim, apelantica u konkretnom slučaju nije postupila u skladu sa citiranom odredbom, odnosno nije osporila izvršeni obračun poreza, odnosno pravilnost i zakonitost naloga za plaćanje od 8. augusta 2008. godine. Shodno navedenom, ocijenjen je pravilnim zaključak da se u postupku prinudne naplate ne može osporavati pravilnost i zakonitost rješenja koje se izvršava, već se može izjaviti samo žalba na izvršenje prinudne naplate, a u skladu sa članom 277. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Navedenom odredbom određeno je da se u postupku administrativnog izvršenja može izjaviti žalba koja se odnosi na samo izvršenje, ali da se ovom žalbom ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršava, a kako je drugostepeni organ i istakao u osporenom rješenju, kao i da je pravilno ukazano da se nisu stekli uvjeti iz člana 47. Zakona o Poreznoj upravi FBiH za osporavanje postupka prinudne naplate. Najzad, Kantonalni sud je zaključio da su apelanticini tužbeni navodi neosnovani jer nakon prijema naloga za plaćanje nalog nije pravovremeno osporila. Kantonalni sud je još ukazao da je apelantica identične navode iznosila i u postupku utvrđivanja dodatnih obaveza po osnovu javnih prihoda prilikom pobijanja rješenja donijetih u tom postupku, a koji su i u odnosu na ta rješenja ocijenjeni neosnovanim Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 000030 08 U od 21. maja 2009. godine.
6. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelanticini navodi o povredi navedenih prava svode se na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Prema njenom mišljenju, nadležni organi i sud propustili su utvrditi da li je bila obveznik poreza na dobit od obavljanja trgovačke djelatnosti.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na imovinu i povredi prava na dom, privatni i porodični život, koji se u suštini svode na tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu i pravo na dom, privatni i porodični život bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu i prava na dom, privatni i porodični život iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz čl. II/3.k) i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić