Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-798/10 (T. P.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Radni odnos
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-798/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 798/10, rješavajući apelaciju Tinke Pušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tinke Pušić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 045862 09 Gž od 16. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 P 045862 08 P od 2. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tinka Pušić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnijela je 3. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 045862 09 Gž od 16. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 P 045862 08 P od 2. oktobra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 58 P 045862 08 P od 2. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 045862 09 Gž od 16. februara 2010. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje rješenja kojim je raspoređena na drugo radno mjesto, te isplatu razlike plaća i toplog obroka u periodu od 25. maja 2007. godine do 30. avgusta 2008. godine sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka. Navedenom presudom apelantica je obavezana da na ime troškova parničnog postupka Domu zdravlja Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati iznos od 1.263,60 KM.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u predmetnom postupku apelantica tražila da se poništi Rješenje tuženog broj 445/07 od 29. avgusta 2007. godine kojim se privremeno raspoređuje na drugo radno mjesto i da se vrati na radno mjesto koje je obavljala do tog datuma.

4. Općinski sud je naveo da je spomenuto rješenje doneseno u skladu sa članom 27. Pravilnika o radu, disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti koji propisuje da „djelatnik ima pravo i obavezu da radi na radnom mjestu radi čijeg je obavljanja zasnovao radni odnos, a za vrijeme radnog odnosa djelatnik može biti trajno ili privremeno raspoređen na drugo radno mjesto ili na druge poslove koji odgovaraju njegovom stupnju obrazovanja, a odluku iz prethodnog stavka donosi ravnatelj“. Navedeno je da je spomenuta situacija predviđena i propisana i u članu 26. Pravilnika broj 902-I/08 od 29. oktobra 2008. godine, te je sud utvrdio da je osporeno rješenje donijela ovlaštena osoba u zakonom propisanoj proceduri, te da su svi akti tuženog, tj. pravilnici iz 2005. godine i 2008. godine i Statut od 7. aprila 2005. godine doneseni u skladu sa Zakonom o ustanovama i Zakonom o radu. Istaknuto je da je u članu 20. Statuta tuženog propisano da ravnatelj zastupa, predstavlja i rukovodi radom Doma zdravlja, da organizira i vodi poslovanje Doma zdravlja, odgovara za zakonitost rada Doma zdravlja, predlaže organizaciju i unutarnje ustrojstvo Doma zdravlja, donosi sve odluke iz oblasti radnih odnosa u prvom stupnju, donosi pojedinačne akte u vezi s poslovanjem, radom djelatnika i podnosi Upravnom vijeću izvješće o radu i poslovanju Doma zdravlja prema potrebi, a najmanje jedanput godišnje (član 27. Statuta). Iz navedeno, prema mišljenju Općinskog suda, nesporno proizlazi da ravnatelj radi efikasnijeg poslovanja i bolje organizacije rada ima ovlaštenje privremeno ili trajno rasporediti djelatnika na drugo radno mjesto ili druge poslove koji odgovaraju njegovom stupnju obrazovanja. Stoga, pošto je apelantica premještena na radno mjesto ili druge poslove koji odgovaraju njenom stupnju obrazovanja uz istu naknadu plaće, utvrđeno je da navedeno rješenje nije nezakonito, te da propust Upravnog vijeća da odluči o njenom prigovoru nije onemogućio apelanticu da postupi u skladu sa čl. 123. i 124. Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o radu, disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti.

5. Istaknuto je da je osporeno rješenje doneseno u okviru ovlaštenja ravnatelja tuženog radi poboljšanja poslovanja, imajući u vidu i odredbu čl. 39, 40. i 41. Statuta tuženog koji je propisao način ostvarivanja sredstava rada za poslovanje tuženog u kojem je propisano da se, između ostalog, sredstva za rad ostvaruju sudjelovanjem korisnika zdravstvene zaštite u pokriću dijela ili ukupnih troškova zdravstvene zaštite (participacija) i iz drugih izvora. Navedeno, prema mišljenju Općinskog suda, znači da je ravnatelj radi što efikasnijeg poslovanja iskoristio svoje diskreciono pravo, izvršio unutarnju reorganizaciju na način što efikasnijeg poslovanja i apelanticu privremeno rasporedio na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i na kojem ostvaruje istu plaću.

6. Navedeno je da Zakon o radu, pravilnici tuženog iz 2005. i 2008. godine jednoobrazno propisuju u čl. 56. i 58. da djelatniku pripada plaća za obavljeni rad, kao i ostala primanja u skladu sa Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom. Stoga, budući da je apelantica u svom iskazu istakla da se od momenta donošenja spornog rješenja nalazila na bolovanju, godišnjem odmoru i neplaćenom odsustvu, za koje vrijeme je primala punu plaću, odnosno naknadu za bolovanje, a što je utvdio i vještak finansijske struke, uvidom u pismenu dokumentaciju tuženog, prema mišljenju Općinskog suda, to znači da se nisu ispunili uvjeti da joj se naknadi plaća za sporni period, jer u tom periodu nije ni radila.

7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud analizirao sve provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, brižljivo ih ocijenio, te dao jasne i valjane razloge za svoju odluku koje je prihvatio i Kantonalni sud. Također, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbe iz čl. 26. i 27. Pravilnika o radu, disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, te čl. 20, 25. i 27. Statuta tuženog koje su donesene u skladu sa Zakonom o radu i Zakonom o ustanovama kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Prema mišljenju Kantonalnog suda, upravo je odlukom ravnatelja apelantica i raspoređena na drugo radno mjesto koje u potpunosti odgovara njenom stupnju obrazovanja, odnosno njenoj stručnoj spremi, uz plaću koja je identična plaći koju je apelantica primala na prethodnom radnom mjestu. Stoga su, prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovani apelantičini žalbeni navodi da poslodavac samo u slučaju više sile ili iznenadne potrebe zamjene odsutnog djelatnika može zaposlenika premjestiti na drugo radno mjesto. Također, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio, a što je apelantica i sama potvrdila u svom iskazu, da se od momenta donošenja spornog rješenja nalazila na bolovanju, godišnjem odmoru i neplaćenom odsustvu za koje vrijeme je primala punu plaću koju bi primala i na ranijem radnom mjestu, odnosno za vrijeme bolovanja je primala naknadu za bolovanje, te budući da nije radila, da joj nije isplaćivana naknada za troškove ishrane-topli brok, a što potvrđuju i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je u toku postupka dokazala da nije bilo nepravilnosti u njenom poslovanju, te da tuženi ničim nije dokazao svoje tvrdnje da je njegovo poslovanje efikasnije otkad je apelantica udaljena sa radnog mjesta na kojem je radila. Smatra da drugostepeni sud nije odgovorio na navode njene žalbe.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi sa apelantičinim navodima da Kantonalni sud nije ocijenio njene žalbene navode, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se odgovori na svaki navod, nego samo na onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Naime, konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoju presudu dao zadovoljavajuće razloge koji su u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Iako apelantica nije eksplicitno navela u odnosu na koje pravo joj je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, proizlazi da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantica imala mogućnost i da je koristila izjavljivanje propisanog pravnog lijeka (žalbe) a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za apelanticu bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran, ili da je apelantici na bilo koji način bio uskraćen. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud zapaža da je ovo pravo garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe ulaziti u ispitivanje apelantičinih navoda o kršenju prava iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koji su, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Dalje, apelantica ukazuje i na povredu prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije. Međutim, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je osporenim presudama dovedeno u pitanje navedeno pravo, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-798/10 (T. P.) | Sudska praksa | Aktio