Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-826/10 (S. H.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
  • Uređenje međa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-826/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 826/10, rješavajući apelaciju Saliha Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Halilovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-

09-000 054 od 27. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-V-07-000 080 od 24. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Salih Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jelaha, kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 5. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-09-000 054 od 27. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 039-0-V-07-000 080 od 24. juna 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 039-0-V-07-000 080 od 24. juna 2008. godine, donesenom u vanparničnom predmetu povodom prijedloga Zibe Hadžan (u daljnjem tekstu: predlagateljica) protiv apelanta kao protivnika predlagača, utvrđena je međna linija između parcela predlagateljice i apelanta preciziranih u rješenju i to na način pobliže naveden u rješenju. U rješenju je navedeno da skica lica mjesta sačinjena u junu 2008. godine čini sastavni dio rješenja, kao i da je uređena međa obilježena i pokazana punomoćnicima stranaka. Rješenjem je obavezan apelant da na ime ½ troškova postupka isplati predlagateljici iznos od 211,15 KM u roku od 15 dana od dana prijema rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da su prema nalazu vještaka parcele predlagateljice i apelanta, između kojih je sporna međna linija, obuhvaćene regulacionim planom «Centar» Jelah i da su predmetne parcele privedene namjeni. Općinski sud je istakao da iz navedenog proizlazi da se radi o gradskom građevinskom zemljištu u privatnom vlasništvu na kojem je izvršena parcelizacija zemljišta prema odredbama Zakona o prostornom uređenju. Zbog toga se, kako je naveo Općinski sud, u smislu odredaba člana 176. Zakona o vanparničnom postupku, predmetna međa mora urediti u vanparničnom postupku i zbog čega je taj sud morao staviti van snage rješenje kojim je bilo utvrđeno da će se predmetna međa urediti na osnovu jačeg prava. Naime, kako je obrazložio Općinski sud, u situaciji kakva je konkretna, međna linija može pratiti samo liniju regulacionog plana. Navedemo je da bi, ukoliko bi sud na drugi način uređivao među, time izvršio izmjenu regulacionog plana, što nije dopušteno budući da se regulacioni plan može mijenjati samo na način propisan Zakonom o prostornom uređenju. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je uredio spornu među prema podacima novog premjera a koji prati liniju regulacionog plana, sve na način preciziran u rješenju.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 004-0-Gž-09-000 054 od 27. januara 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 2. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH («Službene novine FBiH» broj 67/05; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da se gradskim građevinskim zemljištem smatra izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera, koje je planovima za prostorno uređenje i urbanističkim planovima namijenjeno za izgradnju objekata u skladu sa odredbama zakona kojim je regulirano pitanje prostornog uređenja. Dalje je navedeno da je članom 4. stav 1. i čl. 7. i 19. Zakona propisano da građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu a da je zemljište u privatnom vlasništvu u prometu i da njim raspolažu vlasnici uz ograničenja propisana zakonima. Navedenim članovima je, kako je obrazložio Kantonalni sud, propisano i da se oblik i površina parcele gradskog građevinskog zemljišta može mijenjati samo u skladu sa postupkom privođenja zemljišta namjeni a na osnovu prostornog (regulacionog) plana ili plana parcelizacije. Kantonalni sud je naveo i da je članom 22. stav 2. istog zakona propisano da u slučaju spora oko uređenja međa na gradskom građevinskom zemljištu koje je privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a na kojem postoji privremeno pravo korištenja, rješava općinski organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove.

4. S tim u vezi, obrazloženo je da je nesporno da se predmetne parcele ne mogu podvesti pod kategoriju gradskog građevinskog zemljišta na kojem među uređuje općinski organ uprave, te kako je Zakonom propisano da se međe na zemljištu mogu mijenjati samo regulacionim planom, odnosno planom parcelizacije. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, predmetni spor moguće riješiti samo u skladu sa prostornim odnosno regulacionim planom i planom parcelizacije a ne primjenom odredbe člana 172. Zakona o vanparničnom postupku (po jačem pravu), kako je smatrao apelant. Zbog navedenog, Kantonalni sud je istakao da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, pravilno postupio prvostepeni sud kada je spornu među uredio na osnovu regulacionog plana na način da međašna linija prati liniju regulacionog plana. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi vezani za činjenicu da apelantu uz osporeno rješenje prvostepenog suda nije dostavljena skica. Kako je obrazložio Kantonalni sud, prvostepeni sud nije imao obavezu dostaviti skicu strankama budući da je vještak pokazao strankama među koju je utvrdio i obilježio na licu mjesta međašnim znacima ne mijenjajući pri tome njene granice utvrđene planom parcelizacije. Navedeno je i da se originalna skica lica mjesta nalazi u spisu a strankama je ostavljena mogućnost da zahtijevaju da im se dostavi ovjerena kopija skice, a što nije traženo. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

5. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da ostaje pri navodima datim u toku postupka pred redovnim sudovima i da smatra da među nije ni trebalo uređivati budući da je već preko 20 godina određena betonskim zidom, te da on nije dao saglasnost za uređenje međe na osnovu planova, zbog čega smatra da sudovi i nisu mogli uređivati među. Navodi da sudovi nisu izveli nikakav dokaz na osnovu kojeg bi bilo nesporno da su parcele obuhvaćene ragulacionim planom i da nije jasno zašto je sud stavio van snage svoje rješenje sa pripremnog ročišta kojim je bilo određeno da će se međa urediti na osnovu jačeg prava. Apelant, također, smatra da su mu navedena prava prekršena i time što mu prvostepeni sud uz rješenje o uređenju međa nije dostavio i skicu lica mjesta.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na dom i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na dom i imovinu bilo proizvoljno. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim rješenjima dali konkretne i obrazložene odgovore na sva pitanja koja apelant pokreće apelacijom i da su ti odgovori u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na dom i imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-826/10 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio