Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-830/10 (J. B.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-830/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 830/10, rješavajući apelaciju Jovanke Bojinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovanke Bojinović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-09-000 035 od 10. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P-188/05 od 24. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovanka Bojinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Nenad Kovačević, advokat iz Teslića, podnijela je 5. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 035 od 10. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-188/05 od 24. novembra 2006. godine. Apelantica je istovremeno podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odlgodio izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-188/05 od 24. novembra 2006. godine do donošenja odluke po apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 830/10 od 19. jula 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantičin zahtjev za izdavanja privremene mjere.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-188/05 od 24. novembra 2006. godine, donesenoj po tužbi AD „Elektro Doboj“ iz Doboja (u daljnjem tekstu: tužilac) protiv apelantice kao tužene, utvrđeno je da je tužilac vlasnik dvosobnog stana u Tesliću, bliže opisanog u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan), i naloženo je apelantici da predmetni stan, slobodan od ljudi i stvari, preda u posjed tužiocu u roku od 30 dana od donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu i da, shodno tome, presuda zamijeni ugovor o korištenju stana uz obavezu tužioca da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je pokojnom apelantičinom suprugu tužilac 8. decembra 1993. godine dodijelio predmetni stan na privremeno korištenje i da je, nakon smrti supruga, apelantica 23. februara 1995. godine zaključila sa SIZ-om stanovanja ugovor o privremenom korištenju stana. Navedeno je da je Osnovni sud utvrdio da je apelantica u upravnom postupku, na osnovu odluke Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Doboj - Komisija za provjeru zakonitosti zaključenih i obnovljenih ugovora (u daljnjem tekstu: Komisija) od 8. juna 2004. godine, koja je utvrdila da apelantica „kao zakonski privremeni korisnik stana ispunjava uslove za nadovjeru ugovora o korištenju stana“, izvršila nadovjeru navedenog ugovora o korištenju stana. Osnovni sud je utvrdio da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, jer se navedeni prigovor nije mogao isticati radi opreza, kako je to apelantica učinila. Apelantica nije navela razloge za prigovor, niti je imala uporišta u dokazima u spisu. Istaknuto je da je iz spisa vidljivo da je tužilac dodijelio predmetni stan apelantičinom suprugu, te je tužilac kao vlasnik, u skladu sa odredbama člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ovlašten da traži vraćanje predmetnog stana. Imajući u vidu da je predmetni stan apelantičinom suprugu dodijeljen na privremeno korištenje i da je na osnovu toga apelantica zaključila ugovor o privremenom korištenju predmetnog stana, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantičin protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je korištenjem stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu. Osnovni sud je naveo da nije sporno da je apelantica u upravnom postupku izvršila nadovjeru ugovora o korištenju predmetnog stana, ali je zaključio da se time nije mogla dovesti u pitanje primjena odredaba Zakona o stambenim odnosima, kojim je u članu 11. predviđeno da građanin stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan. Zaključeno je da apelantica nije stekla stanarsko pravo, jer je rješenje o dodjeli stana na osnovu kojeg je zaključila ugovor o korištenju bilo privremenog karaktera – na privremeno korištenje. Navedeno dokazuje i predmetni ugovor o korištenju koji je, također, bio zaključen na privremeno korištenje. Imajući u vidu da je tužilac vlasnik predmetnog stana i da apelantica drži u posjedu predmetni stan bez pravnog osnova, jer na njemu nije stekla stanarsko pravo, Osnovni sud je, u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, usvojio tužiočev zahtjev, te naložio apelantici da tužiocu preda predmetni stan u posjed.
5. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 094 od 7. maja 2008. godine odbijena je žalba tužioca, a apelantičina žalba uvažena i presuda Osnovnog suda preinačena tako što je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev, a usvojen je apelantičin protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu i da presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Presudom je, dalje, tužilac obavezan da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.7603,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema ove presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno prvo na apelantičinu štetu kada je odbio njen protivtužbeni zahtjev. Okružni sud je, dalje, naveo da prvostepeni sud nije odlučio o prigovoru presuđene stvari koji je istakao tužilac. Pošto u smislu odredbe člana 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku sud po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, Okružni sud je, ocjenjujući sve okolnosti, zaključio da se u konkretnom slučaju nije radilo o presuđenoj stvari. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelantica, nakon što je tužilac odbio da sa njom zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana, u smislu odredbe člana 13. stav 3. Zakona o privatizaciji državnih stanova, podnijela prijedlog kojim je tražila da sud u vanparničnom postupku donese rješenje koje bi u svemu zamijenilo ugovor o otkupu stana. Pravosnažnim rješenjem prvostepenog suda broj R1-285/01 od 17. juna 2005. godine odbijen je navedeni apelantičin prijedlog. U konkretnoj stvari apelantica je podnijela protivtužbu kojom je tražila da se utvrdi da je na predmetnom stanu stekla stanarsko pravo i da, shodno tome, sudska presuda zamijeni ugovor o korištenju stana. Iako se radilo o istom događaju u prošlosti u oba slučaja, Okružni sud je zaključio da ne postoji sadržajni identitet izreke vanparničnog rješenja i zahtjeva apelantičine protivtužbe. Također, Okružni sud je smatrao neosnovanim apelantičino pozivanje na član 27. Zakona o stambenim odnosima po kojoj nisu postojali razlozi za dodjelu stana na privremeno korištenje, pa da bi zbog toga ugovor zaključen na određeno vrijeme ostao na snazi kao ugovor na neodređeno vrijeme. Polazeći od činjenice da je stan apelantičinom suprugu dodijeljen 1993. godine na privremeno korištenje, Okružni sud je naveo da je, zbog potrebe zbrinjavanja izbjeglica i zaštite stanova koje su napustili dotadašnji nosioci stanarskog prava, jedino bilo moguće donošenje rješenje i zaključivanje ugovora o privremenom korištenju.
7. Dalje, Okružni sud je istaknuo da su neosnovani žalbeni navodi da je apelantica nesmetanim korištenjem predmetnog stana od 1993. godine stekla svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu odredbe člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima. Naime, raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu mogao je podnijeti zahtjev za povrat sve do 19. aprila 2000. godine, pa do tada niko nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu. Osim toga, u konkretnom slučaju nije se radilo o bespravnom useljenju, jer je apelantica imala status privremenog, a ne bespravnog korisnika. Međutim, pri nespornoj činjenici da raniji nosilac nije podnio zahtjev za povrat, Okružni sud je istaknuo da više nije postojao razlog za privremenu dodjelu stana i od tada je stan mogao biti dodijeljen apelantici na trajno korištenje. Nakon što raniji nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev, tužilac nije poništio svoje rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje, niti otkazao ugovor o korištenju stana. Pošto je apelantica i dalje nesmetano koristila stan, prema mišljenju Okružnog suda, stekla je pravo na trajno korištenje predmetnog stana. Navedeno je utvrdio i nadležni upravni organ svojom odlukom, što bi se, također, moglo smatrati presuđenom stvari, sve kad bi redovni sud i bio nadležan preispitivati i ocjenjivati zakonitost takvog akta. Naime, Komisija koja je, u smislu odredbe člana 26. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i Uputstva o provjeri zakonitosti ugovora o korištenju stanova zaključenih poslije 1. aprila 1992. godine i utvrđivanja prava na obnovu ugovora o korištenju stana, nadležna za stanove kod kojih je došlo do promjene nosilaca stanarskog prava u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine donijela je odluku kojom je utvrđeno da je apelantica ispunila uslove za obnovu ugovora i time stekla pravo na trajno korištenje stana. Prema prethodno navedenim odredbama, nakon toga se ima smatrati da je takvo lice ispunilo sve uslove za otkup stana i da je prodavac stana ili nadležni organ dužan nastaviti postupak privatizacije stana. Dalje, što se tiče prigovora tužioca da je apelantica vlasnik sprata stambene zgrade za koju je njen suprug koristio kredit od tužioca i da zbog toga nije mogla steći status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, Okružni sud je naveo da je Komisija u postupku nadovjere ugovora o korištenju ocijenila ove navode koje tužilac nije uspio dokazati. Pošto je apelantica stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, a time i pravo na njegov otkup, Okružni sud je odbio tužbeni zahtjev tužioca za utvrđenje prava vlasništva i predaju stana u posjed, jer su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe Zakona o stambenim odnosima kao lex specialis, a ne Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 035 od 10. decembra 2009. godine uvažena je tužiočeva revizija, preinačena presuda Okružnog suda i presuđeno na način da je apelantičina žalba odbijena i presuda Osnovnog suda potvrđena.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija osnovana i da drugostepena presuda nije pravilna. Prema mišljenju Vrhovnog suda, Okružni sud je pravilno ocijenio da nije osnovan prigovor presuđene stvari. Naime, predmet parnice je bilo utvrđenje da li je apelantica stekla stanarsko pravo, a predmet vanparničnog postupka bilo je apelantičino traženje da tužilac s njom zaključi ugovor o otkupu stana. Pošto nije bilo identiteta zahtjeva, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno odbio prigovor presuđene stvari. Dalje, Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 11, 27. stav 2. i 29. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, kojim je regulisan način stjecanja stanarskog prava i zaključivanja ugovora o korištenju stana. Istaknuto je da odlukom tužioca od 8. decembra 1993. godine o privremenoj dodjeli predmetnog stana pokojnom apelantičnom suprugu predmetni stan nije bio dodijeljen do obezbjeđenja drugog ugovornog stana, niti mu je stan dat u zgradi koja se treba rušiti, već u skladu sa Odlukom Opštine Teslić o postupku i uslovima za dodjelu stanova i kuća porodicama poginulih boraca i ratnih invalida. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da predmetni ugovor o privremenom korištenju stana iz 1995. godine nije zaključen zbog zakonskih razloga iz člana 27. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Zbog toga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, ugovor o privremenom korištenju ništav u skladu sa odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa odredbom člana 27. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, a na osnovu ništavog ugovora o korištenju stana ne može se steći stanarsko pravo. Vrhovni sud je istaknuo da je apelantica nesporno izvršila nadovjeru ugovora, kojom je zaključeno da je predmetni ugovor o privremenom korištenju zakonit i da apelantica stječe pravo na trajno korištenje i otkup. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, navedena odluka upravnog organa iscrpljuje se samo u domenu utvrđivanja tih činjenica i kao takva ne veže sud. Naime, u smislu odredbe člana 10. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, isključiva nadležnost suda je da u parničnom postupku utvrđuje pravnu valjanost ugovora o korištenju stana, a ne stambenog organa koji, prema Zakonu o stambenim odnosima, odlučuje samo u slučajevima propisanim u odredbama čl. 13, 16.a, 17, 22, 25, 28, 30, 40, 42, 51, 52. i 56. Osim toga, čak i u slučaju da se apelantica smatrala bespravnim korisnikom, Vrhovni sud je naveo da je predmetni stan 8. decembra 1993. godine dodijeljen pokojnom suprugu apelantice i da do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova nije protekao rok iz člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima. Pored toga, prije nego što je apelantica 8. juna 2004. godine izvršila nadovjeru predmetnog ugovora o privremenom korištenju, 2001. godine stupio je na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova, čijom odredbom člana 69. stav 1. je propisano da se stupanjem na snagu ovog zakona ne može steći stanarsko pravo na stanovima u državnoj svojini.
10. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica osporava presude Vrhovnog i Osnovnog suda i zaključke, te navodi da je stan njenom suprugu dodijeljen privremeno upravo zbog neizvjesnosti u vezi sa stanom (podnošenja zahtjeva ranijeg nosioca stanarskog prava). Apelantica tumači član 27. Zakona o stambenim odnosima (koji se odnosi na zaključivanje ugovora o korištenju stana na neodređeno i određeno vrijeme) na način da zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o „obezbjeđenju uslova sa režimom navedenog stana“ i da se radi o stvaranju pretpostavki za dodjelu predmetnog stana na neodređeno vrijeme. Dalje, apelantica navodi da je izvršila nadovjeru ugovora, te je tužilac morao da se suoči sa odlukom o nadovjeri. Ističe da se stavom redovnog suda da odluka o nadovjeri ne znači ništa, u suštini, krši princip podijeljene nadležnosti i ovlaštenja organa da donose u zakonom propisanom postupku odluke koje imaju pravnu snagu. Apelantica osporava pravni osnov, odnosno navodi da tužilac nema dokaza da je vlasnik stana, iako je nesporno da je dodijelio stan njenom pokojnom suprugu. Navodi da je predmetni stan bio napušten i da, stoga, tužilac nije imao aktivnu legitimaciju da traži predaju u posjed s obzirom na to da su se takvi stanovi koristili za alternativni smještaj, i aktivnu legitimaciju bi imalo nadležno Ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice. Osim toga, apelantica ističe da odluku o dodjeli stana tužilac nikad nije poništio ili donio drugi akt. Apelantica se pita zašto ne bi mogla ostvariti pravo na zakup predmetnog stana, te zašto bi morala da se iseli iz predmetnog stana, pa tek onda da uđe u postupak kojom bi njoj eventualno mogao pripasti stan u novoj raspodjeli. Smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu, jer joj je nezakonitim postupanjem redovnih sudova oduzeta imovina – stan na kojem ima pravo na korištenje i otkup.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Osnovni sud u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su usvojili tužbeni zahtjev tužioca i odbili apelantičin protivtužbeni zahtjev. Naime, u navedenim presudama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da je tužilac vlasnik predmetnog stana i da je apelantica obavezna predati stan tužiocu, primjenom relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ZOO i Zakona o privatizaciji državnih stanova, zbog čega je tužbeni zahtjev tužioca usvojen i apelantičina protivtužba odbijena, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, razmotrio i apelantičine navode vezane za nadovjeru ugovora o privremenom korištenju predmetnog stana i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić