Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-835/10 (Z. G.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-835/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 835/10, rješavajući apelaciju Zlatana Grbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatana Grbića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003071 09 U od 13. januara 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 01/1-1126806244 od 11. maja 2009. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalna administrativna služba Mostar broj 1126806244 od 12. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatan Grbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 5. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003071 09 U od 13. januara 2010. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1126806244 od 11. maja 2009. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalna administrativna služba Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1126806244 od 12. novembra 2008. godine.

2. Rješenjem Kantonalne službe broj 1126806244 od 12. novembra 2008. godine, donesenim u izvršenju Rješenja Federalnog zavoda broj 01/1-1126806244 od 27. maja 2008. godine, apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju prema odredbama Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba).

3. U obrazloženju rješenja Kantonalna služba je navela da je apelant bio u osiguranju, odnosno u radnom odnosu, do 14. oktobra 2008. godine, a pravo na penziju se moglo ostvariti do 18. juna 2008. godine.

4. Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-1126806244 od 11. maja 2009. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Kantonalne službe.

5. U obrazloženju rješenja Federalni zavod je naveo da je iz dokaza u spisu predmeta, odnosno apelantove radne knjižice, utvrđeno da je apelant od 18. aprila 2000. godine do 14. oktobra 2008. godine bio zaposlen u STR mješovite robe „Zarez“ Makljenovac. Dalje je navedeno da je odredbom člana 7. stav 1. Uredbe propisano da su se prava utvrđena Uredbom mogla ostvariti kod Federalnog zavoda u postupku i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju najkasnije do 30. septembra 2007. godine. Izmjenama i dopunama Uredbe („Službeni glasnik FBiH“ broj 31/08) propisano je da se za lica iz člana 1. stav 2. alineja 3. Uredbe produžava rok za podnošenje zahtjeva i za ostvarivanje prava, i to najkasnije za 15 dana od dana stupanja na snagu Uredbe, odnosno do 18. juna 2008. godine. Federalni zavod je ukazao i da je odredbom člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stječu i dospijevaju danom ispunjenja uslova propisanih ovim zakonom s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja. Pošto se apelant nalazio u osiguranju do 14. oktobra 2008. godine, a prema Uredbi pravo se moglo ostvariti do 18. juna 2008. godine, Federalni zavod je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada rješenjem nije priznao apelantu pravo na starosnu penziju prema Uredbi.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 003071 09 U od 13. januara 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je iz relevantne dokumentacije utvrđeno da je apelant u vidu osnovnog zanimanja vodio STR mješovite robe „Zarez“ Makljenovac, koja je prestala da radi 14. oktobra 2008. godine i koja je brisana iz službenog registra. Dalje, apelant je bio obveznik uplate doprinosa kao vlasnik navedene radnje u periodu od 18. aprila 2000. godine do 14. oktobra 2008. godine, te je bio u radnom odnosu u istoj radnji u navedenom periodu. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je apelant, u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva, bio u radnom odnosu, te je bio u radnom odnosu i 30. septembra 2007. godine do kada su se mogla ostvariti prava prema Uredbi u skladu sa odredbom člana 7. stav 1. Uredbe, odnosno najkasnije do 18. juna 2008. godine, do kada su se prava na penziju mogla izuzetno priznati određenoj kategoriji osoba u skladu sa odredbom člana 7. stav 3. Uredbe. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije ispunio temeljni uslov propisan članom 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer je u vrijeme podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na penziju bio u radnom odnosu, te je bio u radnom odnosu sve do 14. oktobra 2008. godine. Kantonalni sud je zaključio da je neosnovana apelantova tvrdnja da ga je prvostepeni organ, u skladu sa odredbama čl. 135. i 138. Zakona o upravnom postupku, trebalo da pozove da u određenom roku zaključi radnu knjižicu i dostavi je donosiocu rješenja. Naime, prema mišljenju Kantonalnog suda, drugostepeni organ nije bio dužan postupiti na način kako je to apelant predložio tužbom s obzirom na jasnu odredbu člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. U vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju i 30. septembra 2007. godine, odnosno do 18. juna 2008. godine, apelant je imao status osiguranika u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Prema mišljenju Kantonalnog suda, drugostepeni organ nije mogao, niti je bio dužan pozvati apelanta da mu prestane radni odnos sa određenim danom, jer je to u isključivoj dispoziciji apelanta kao radnika. Kantonalni sud je, također, zaključio da je drugostepeni organ pravilno primijenio odredbu člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kojom je jasno propisano da se pravo na penziju može ostvariti tek nakon prestanka osiguranja, odnosno nakon prestanka statusa osiguranika, koje je određena osoba-osiguranik imala u skladu sa odredbama čl. 8. do 12. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Naime, prema odredbi člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pravo na penziju može se ostvariti tek nakon što osiguranik prestane biti zaposlenik, dakle, nakon prestanka radnog odnosa, a ne na način kako je apelant tvrdio u tužbi. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud je zaključio da je drugostepeni organ donio rješenje pravilnom primjenom odredaba člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, člana 7. Uredbe i Zakona o upravnom postupku.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština apelacionih navoda se odnosi na apelantovu tvrdnju da se osporene odluke zasnivaju na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant smatra da u predmetnom postupku nisu pravilno utvrđeni način i vrijeme prestanka apelantovog radnog odnosa. Također, tvrdi da je u vrijeme podnošenja zahtjeva u potpunosti ispunjavao uslove za penzionisanje u skladu sa Uredbom. Apelant je naveo da je podnio zahtjev za penziju shodno Uredbi, te da je uz isti zahtjev priložio radnu knjižicu koja nije bila zaključena s obzirom na to da je bio u radnom odnosu. S tim u vezi, apelant je istakao da su na njegovu štetu prekršene odredbe čl. 135. i 138. Zakona o upravnom postupku, jer je, prema njegovom mišljenju, prvostepeni organ bio obavezan da ga pozove «da u određenom roku zaključi radnu knjižicu i dostavi je donosiocu rješenja». Također, prvostepeni organ je prekršio i zakonski rok za odlučivanje iz člana 216. Zakona o upravnom postupku, a da je postupio u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, ni formalno nije mogao dovesti apelanta u situaciju da zaključi radnu knjižicu sa 14. oktobrom 2008. godine. Osim toga, apelant je naveo da drugostepeni organ uprave, osim citiranja relevantnih odredaba Uredbe, nije dao odgovor ni na jedan njegov žalbeni navod. Stoga, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i organi uprave u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelant nije ispunio uslove za priznavanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe, primjenom relevantnih odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Uredbe i Zakona o upravnom postupku, zbog čega je apelantov zahtjev odbijen, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Dalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Imajući u vidu da predmetni upravni postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju nije moguće dovesti u vezu sa povredom ovog ustavnog prava, Ustavni sud smatra da je apelacija i u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije također (prima facie) neosnovana.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-835/10 (Z. G.) | Sudska praksa | Aktio