Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-838/10 (R. K.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-838/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine u predmetu broj AP 838/10, rješavajući apelaciju Ratka Kolovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Kolovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001544 od 14. januara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 051 od 2. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P-

211/2003-B, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ratko Kolović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zvornika, koga zastupa Nenad Živković, advokat iz Zvornika, podnio je 8. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001544 od 14. januara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-GŽ-07-001 051 od 2. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

211/2003-B od 28. novembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-211/2003-B od 28. novembra 2005. godine obavezan je tuženi MDD „MERHAMET“, Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 2.497,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. novembra 2005. godine do isplate i naknadi mu parnične troškove u iznosu 983,58 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je, apelant 20. marta 2003. godine podnio tužbu protiv tuženika „Merhamet“ MDD Breza, koje je umeđuvremenu prestalo sa radom pa je podneskom od 27. decembra 2004. godine označio kao tuženika MDD «Merhamet» Zenica, kao pravnog sljednik prvobitno tuženog MDD „Merhamet“ Breza (u daljnjem tekstu: prednikk tuženog). Ocjenom izvedenih dokaza Općinski sud je utvrio da je 18. marta 1998. godine zaključen Ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta između prednika apelanta, njegovog oca Zdravka, kao zakupodavca i prednika tuženog, kojeg je zastupao Kadrić Esad, kao zakupac, a koji je ovjeren istog dana kod nadležnog Općinskog organa uprave Ov. broj 1040 te da je predmet navedenog ugovora bila.i porodična stambena zgrada i šupa apelantovog prednika (u daljnjem tekstu:predmetne nekretnine). Nadalje je utvrđeno da su predmetne nekretnine ješenjem nadležne službe Općine Breza od 26. februara 2002. godine vraćena apelantu. Nadalje, vještak građevinske struke Salkić Ejub u svom nalazu od 1. juna 2005. godine, datom na osnovu pregleda oštećenja na objektu na licu mjesta utvrdio je da je „na osnovu korištenja, slabog održavanja i devastacije stambenog objekta od strane vlasnika i zakupoprimca na objektu [apelanta] došlo do oštećenja na pojedimm dijelovima objekta, a oštećenja se manifestuju u vidu rušenja pojedinih nosivih zidova i oštećenja krovne konstrukcije i pokrova, devastacijom odnosno skidanjem stolarije i podova“. Kako je naveo Općinski sud, po nalazu i mišljenju vještaka vrijednost novog objekta iznosi 11.625,00 KM, amortizacija 28,40% ili 3.301,50 KM i da je sadašnja vrijednost objekta 8.323,50KM. Međutim, Općinski sud je u obrazloženju naveo da je vještak istakao da je objekat apelanta sagrađen od trošnog materijala, sa znatnim oštećenjima, a rekonstrukcija ne bi dala željene rezultate, predviđena je totalna šteta i na ime naknade štete tuženi bi bio u obavezi isplatiti apelantu iznos od 30% od sadašnje ukupne vrijednosti štete i to 2.497,05 KM. Općinski sud je istakao da je članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni list FBiH“, br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev apelanta djelimično osnovan u smislu prednjih odredbi ZOO. Istaknuto je da je prednik apelanta zaključivanjem Ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta je ostavio i svoj stambeni objekata na čuvanje tuženom, što je priznao i predstavnik tuženog koji je u ime tuženog zaključio Ugovor čime je tuženi preuzeo odgovornost za eventualnu štetu na objektu apelanta. Općinski sud je zaključio da su oštećenja na objektu nastala uslijed korištenja, slabog održavanja objekta i devastiranja, što je u svom nalazu utvrdio i vještak građevinske struke, čijem je nalazu sud u cijelosti poklonio vjeru jer je stručan, jasan i logičan u pogledu razloga zbog kojih se opredjeljuje da bi tuženi na ime naknade štete trebao platiti 30% od ukupne sadašnje vrijednosti objekta. Takvu procjenu je Općinski sud u cijelosti prihvatio, jer se i sam u stanje objekta uvjerio neposrednim opažanjem objekta koji je rađen od trošnog materijala, nije održavan, a građen je prije 40 godina Obzirom na naprijed navedeno, Općinski sud je odlučio da je tuženi obavezan apelantu isplati iznos od 2.497,05KM sa pripadajućom kamatom počev od dana presuđenja.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-GŽ-07-001 051 od 2. aprila 2008. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je istakao da smatra da se ne mogu prihvatiti žalbene tvrdnje da je sud povrijedio odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH) jer vještak navodno nije obrazložio svoje mišljenje pa je nalaz potpuno konfuzan i nerazumljiv i da je u nalazu procijenio vrijednost objekta na iznos od 87.908,88 KM, a u konačnom mišljenju nakon odbijanja amortizacije, vrijednost objekta procijenio na iznos od 2.497,05 KM. Po mišljenju Kantonalnog suda, vještak građevinske struke je detaljno obrazložio svoj nalaz od 3. juna 2005. godine i dao svoje mišljenje. Punomoćnik apelanta je bio prisutan na ročištu za glavnu raspravu i upoznat je sa ovim izjašnjenjem vještaka, tako da žalbene tvrdnje o konfuznosti i nerazumljivosti nalaza Kantonalni sud nije prihvatio. Nadalje vještak je dao razjašnjenja i odgovore na sve primjedbe i prigovore apelanta kao i odgovore na postavljena pitanja, tako da punomoćnik apelanta nije imao daljih pitanja niti primjedbi na nalaz vještaka. Prema tome u ovakvoj procesnoj situaciji Kantonalni sud je zaključio da je vještak dao svoj pismeni i obrazloženi nalaz i mišljenje, a koji je jasan i potpun, i na sva postavljena pitanja od strane punomoćnika apelanta i na sve njegove primjedbe i prigovore na ročištu za glavnu raspravu dao odgovarajuće odgovore i razjašnjenja. Kantonalni sud je naveo da smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio kada je nalaz vještaka prihvatio kao stručan i objektivan i koji je dao dovoljno osnova za presuđenje kao u izreci pobijane presude. Temeljem iznesenog, Kantonalni sud je zaključio da žalbeni razlozi iz kojih pobija prvostepenu presudu nisu osnovani jer je prvostepeni sud na odlučno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo odnosno odredbe iz čl. 154. st. 2. i 173. ZOO. zbog čega je žalbu odbio kao neosnovanu i presudu prvostepenog suda potvrdio.

4. Presudom Vrhovnog suda 070-0-Rev-08-001544 od 14. januara 2010. godine revizija apelanta je odbijena. Vrhovni sud je naveo da su prigovori apelanta u reviziji na provedene dokaze, upućivanje na nalaz vještaka koga je mimo sudskog postupka angažovao apelant i koji dokaz nije proveden pred prvostepenim sudom, su prigovori na činjenična utvrđenja iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP FBiH). Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano tvrdi da mu pripada naknada štete za oštećeni objekat u ukupno traženom iznosu od 13.626,00 KM. Navedeno je da su, na osnovu nalaza vještaka građevinske struke, nižestepeni sudovi utvrdili da je totalna šteta na stambenom objektu apelanta posljedica korištenje objekta (objekat sagrađen 1965. godine, star 40 godina, građen od trošnog materijala, temelji od lomljenog kamena, zidovi od ćerpića, podovi daščani, oluci nisu postavljeni), zbog slabog održavanja objekta (bilo je nužno izmjeniti krovnu konstrukciju, stolariju, vodovod) i devastiranja (skinuta postojeća drvenarija, srušen pregradni zid). Najveća oštećenja na objektu prema mišljenju vještaka nastala su prokišnjavanjem jer je krovna konstrukcija oštećena. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, tri uzroka nastanka štete (starost, loše održavanje i devastiranje) i nesporne činjenice da je tuženi predmetni objekat koristio temeljem Ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta zaključenog 18. marta 1998. godine između Zdravka Kolović (otac apelanta) kao zakupodavca i tuženog (zakupoprimca), nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je obaveza tuženog da tužitelju naknadi iznosi 30% od utvrđenog iznosa naknade štete. I po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe člana 154. u vezi sa članom 192. ZOO kada su vodeći računa o okolnostima slučaja dosudili apelantu srazmjeran dio naknade štete. Vrhovni sud je zaključio da tuženi nije odgovoran apelantu za ukupnu traženu štetu, niti je dužan uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a kako je propisano odredbom člana 185. stav 1. ZOO, na koju se poziva apelant u reviziji, s obzirom na utvrđene uzroke nastanka štete, vrijeme korištenja objekta od strane tuženog i ugovorene obaveze tuženog. Navedeno je da je prilikom utvrđivanja visine štete vještak građevinske struke pravilno utvrđeni iznos vrijednosti objekta umanjio za procenat amortizacije objekta jer je samo na taj način bilo moguće utvrditi stvarnu vrijednost objekta u vrijeme procjene.

5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u konkretnom predmetu u vezi određivanja materijalne štete sud postupio suprotno odredbi člana 185. ZOO, jer apelantu nije dosudio traženu štetu odnosno uspostavo ranije stanje prije nastanka štete. Konačno, apelant smatra da sudovi nisu poštovali ni utvrđenu sudsku praksu u pogledu obračuna štete, neosnovanu su odbili amortizaciju objekta te onemogućili ga da bar uspostavi ranije stanje prije nastanka štete.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-838/10 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio