Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-844/10 (A. T.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-844/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 844/10, rješavajući apelaciju Anera Trtka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anera Trtka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049064 09 Gž od 29. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049064 07 P od 6. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aner Trtak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Edine Jahić & Tanje Hadžagić iz Sarajeva, podnio je 8. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 049064 09 Gž od 29. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 049064 07 P od 6. februara 2009. godine.

2. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je Nermana Kapić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) 19. novembra 2007. godine podnijela tužbu Općinskom protiv apelanta radi raskida kupoprodajnog ugovora. U istorijatu tužbe je navela da je sa apelantom 20. januara 2003. godine u prisustvu Rize Tvrtkovića, advokata iz Mostara, zaključila kupoprodajni ugovor kojim je prodala, a apelant kupio stan u Sarajevu, u Ulici Avde Jabučice broj 9/I, površine 56 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan), vlasništvo tužiteljice. Tužiteljica je pravo vlasništva na predmetnom stanu stekla na osnovu Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, ovjerenog kod Općinskog suda pod brojem OV I 3278/2001, koji je predala na uknjižbu kod KPU navedenog suda. Predmetnim ugovorom stranke su ugovorile kupoprodajnu cijenu stana u iznosu od 60.000,00 KM, od kojeg iznosa je apelant u momentu zaključenja ugovora tužiteljici isplatio 15.000,00 KM. Predmetnim ugovorom je propisano da će apelant isplatiti kupoprodajnu cijenu stana u obrocima, bez naznačenja u koliko obroka i kada je krajnji rok za isplatu kupoprodajne cijene, pa pošto je apelant odmah na ime kupoprodajne cijene isplatio iznos od 15.000,00 KM, tužiteljica navodi da nije sumnjala da će ostatak kupoprodajne cijene isplatiti dalje u kratkom roku, zbog čega nije prigovarala navedenoj odredbi ugovora. Tužiteljica, dalje, navodi da nije znala da je advokat u ugovoru stavio clauzulu intabulandi, bez uslova, da apelant može prenijeti pravo vlasništva na spornom stanu bez njene posebne saglasnosti, iako nije isplatio ukupnu kupoprodajnu cijenu. Pored navedene odredbe, u predmetnom ugovoru je stavljena i odredba da je apelant stupio u posjed stana iako to nije bilo tačno, niti bi tužiteljica to dozvolila, pa pošto je od zaključenja ugovora prošlo više od četiri godine i da nema nikakvih naznaka da će apelant ispuniti svoju obavezu iz ugovora u pogledu isplate kupoprodajne cijene, s obzirom na to da smatra da je samo držanje apelanta na to ukazivalo, tužiteljica ističe da je bila prisiljena postupiti prema odredbi člana 127. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i podnijeti tužbu ovom sudu.

3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 049064 09 P od 6. februara 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 049064 09 Gž od 29. decembra 2009. godine, raskinut je kupoprodajni ugovor zaključen 20. januara 2003. godine u Mostaru između tužiteljice i apelanta zbog neizvršenja obaveza isplate kupoprodajne cijene od apelanta kao kupca apelantovom krivicom. Istom presudom je naloženo tužiteljici da apelantu isplati dio kupoprodajne cijene u iznosu od 18.500,00 KM, dok je apelant obavezan da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, saslušanjem parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka advokata iz Mostara Rize Tvrtkovića, izvršenog uvida u Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, Rješenje Općinskog suda broj DN I 14743/2003 od 30. septembra 2003. godine, izvadak iz KPU za poduložak broj 10058 od 13. novembra 2007. godine, Rješenje Općinskog suda ZK ured, Odsjek KPU broj 065-0-DN-08-6992 od 31. marta 2008. godine, Rješenje Ministarstva finansija broj 08-03-15-1652 od 17. maja 2003. godine, Zapisnik o procjeni vrijednosti nepokretnosti broj 10-9/04-15-4-1277/3 od 29. januara 2003. godine, te ocjenom brojnih drugih materijanih i nematerijalnih dokaza odlučio kao u izreci presude. Uvidom u izvadak iz knjige položenih ugovora broj 10058 od 3. novembra 2007. godine utvrđeno je da je tužiteljica upisana kao vlasnik spornog stana sa dijelom 1/1, da je sa apelantom zaključila ugovor o kupoprodaji navedenog stana kojim je dogovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 60.000,00 KM s tim da će apelant kupoprodajnu cijenu isplaćivati u obrocima bez preciziranja kada će dospijevati isplata pojedinih obroka. Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant na ime ispunjenja ugovorene obaveze od 20. januara 2003. godine pa do dana zaključenja glavne rasprave isplatio ukupno iznos od 18.500,00 KM, što predstavlja približno trećinu kupoprodajne cijene stana. Prema odredbi člana 127. ZOO, povjerilac može raskinuti ugovor bez ostavljenog dodatnog roka dužniku za ispunjenje obaveze ako iz dužnikovog držanja proizlazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku. U konkretnom slučaju je evidentno da je, zbog propusta u sačinjavanju i formulaciji odredaba ugovora između parničnih stranaka, propušteno regulisati krajnji rok za ispunjavanje obaveza apelanta, a da je istovremeno predviđena clauzula intabulandi, tj. da je tužiteljica kao povjerilac dala svoju saglasnost da se na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora može izvršiti prenos prava vlasništva na apelanta, čime je, prema mišljenju suda, došlo do djelimičnog ispunjenja obaveza tužiteljice kao prodavca u konkretnom pravnom poslu. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama, takođe, nesporno da je apelant kao kupac pripremio predloženi tekst spornog ugovora, koji je tužiteljica kao prodavac potpisala. Stoga, ovaj sud smatra da nejasne odredbe ugovora u pogledu roka za ispunjenje obaveza treba tumačiti u smislu člana 100. ZOO u korist druge ugovorne strane, u konkretnom sučaju tužiteljice kao prodavca. Članom 100. ZOO je propisano „da u slučaju kad je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane“. Članom 314. ZOO takođe je propisano da, ako rok nije određen, a svrha posla i priroda obaveza, kao i da ostale okolnosti ne zahtijevaju određeni rok za ispunjenje, povjerilac može zahtijevati odmah ispunjenje obaveze. Osim toga, ovaj sud je, ocjenjujući iskaze parničnih stranaka iz kojih proizlazi da apelant od 2003. godine pa do danas nije isplatio niti trećinu kupoprodajne cijene spornog stana, Općinski sud je zaključio da su se stekli uslovi da tužiteljica, zbog činjenice da ni nakon proteka dužeg vremenskog perioda apelant nije ispunio svoju obavezu, može ostvariti pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze isplate kupoprodajne cijene. Osim toga, sud je na na temelju apelantovog iskaza zaključio da je tužiteljica od apelanta zahtijevala isplatu kupoprodajne cijene do čega nije došlo, kao i ostalih iskaza parničnih stranaka iz kojih proizlazi da je apelantu bila poznata namjera tužiteljice da prodajom spornog stana ostvari sredstva za svoje materijalno izdržavanje poslije odlaska u penziju. Stoga, ovaj sud je na temelju postupanja apelanta koji četiri godine od zaključenja spornog ugovora nije isplatio ni trećinu kupoprodajne cijene stana smatra da on svoju obavezu prema tužiteljici nema namjeru izvršiti ni u naknadnom roku, te imajući u vidu da predmetni kupoprodajni ugovor sadrži nejasne odredbe u pogledu roka ispunjenja apelantovih obaveza, zaključio da ih u konkretnom slučaju treba tumačiti u smislu člana 314. ZOO, te da tužiteljici pripada pravo tražiti ispunjenje obaveze odmah. Prema tome, Općinski sud je, postupajući prema odredbi člana 132. ZOO koji reguliše pravo strane koja je izvršila potpuno ili djelimično ugovor da joj se vrati ono što je dala, naložio tužiteljici da apelantu vrati dio primljene kupoprodajne cijene u iznosu bliže definisanom izrekom ove presude, dok je na temelju člana 386. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) obavezao apelanta da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da, nakon što je pobijanu presudu ispitao u skladu sa odredbom člana 221. ZPP, odlučio kao u izreci presude. Ocjenjujući sadržaj kupoprodajnog ugovora, utvrđeno je da je tačna apelantova tvrdnja da zaključenim ugovorom parnične strake nisu regulisale period dospijeća ukupnog iznosa kupoprodajne cijene, ni vremenski razmak u kojem je apelant bio dužan vršiti obročnu isplatu, osim što su stavom II ugovora ugovorile samo visinu kupoprodajne cijene „koju će kupac platiti u obrocima“, te da takva kupoprodaja nepokretnosti, po ocjeni suda, nije uobičajena u našem pravnom prometu, kao što nije uobičajeno da prodavac na prodatoj stvari zadržava pravo korištenja predmeta prodaje, pa pa smatra da se u konkretnom slučaju moglo raditi o tkz. nepravoj kupoprodaji. Neovisno od toga, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da, imajući u vidu da apelant ni nakon dužeg vremenskog perioda nije platio tužiteljici kupoprodajnu cijenu spornog stana, ocjenjuje da su se stekli uslovi za raskid ugovora, jer je, suprotno apelantovim žalbenim tvrdnjama, za ovakav zaključak prvostepeni sud imao dovoljno uporišta u izvedenim dokazima. Kantonalni sud, takođe, smatra da je prvostepeni sud pravilnim tumačenjem čl. 99. i 100. ZOO zaključio da je osnovni motiv (pobuda) koji je tužiteljicu rukovodio da zaključi ovakav ugovor bilo prvenstveno zadržavanje daljnjeg prava nesmetanog korištenja spornog stana, ali svakako i isplata kupoprodajne cijene u visini ugovorenog iznosa od 60.000,00 KM koji bi joj omogućio poboljšanje materijalne situacije nakon odlaska u penziju, a da je za apelanta osnovni motiv zaključivanja ugovora bilo sticanje nekretnina u Sarajevu (apelant je, inače, iz Mostara, a sada živi u Kanadi). Prema tome, Kantonalni sud smatra da su motivi stranaka jasni u smislu člana 53. ZOO, te da nemaju utjecaja na punovažnost ugovora. Odredbe iz kupoprodajnog ugovora koje se odnose na „zadržavanje“ prava tužiteljice na doživotno stanovanje u predmetnom stanu (stav V ugovora), kao i činjenica da su parnične stranke rodbinski povezane (apelant je sestrić tužiteljice) su, po ocjeni suda, bile od utjecaja na definisanje obročne prodaje spornog stana, ali što ne daje pravo apelantu da svoju obavezu prema tužiteljici ne izmiri u nekom primjerenom roku ili periodima, da ne vrši ni obročne isplate, što se desilo u konkretnom slučaju. Kantonalni sud, takođe, smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da se rok dospijeća ukupne apelantove obaveze „poklapa“ sa vremenom odlaska tužiteljice u penziju, jer je tužiteljica na zapisnik prvostepenog suda od 16. septembra 2008. godine navela „da se već dvije godine nalazi u penziji“, to je, po ocjeni suda, apelant bio dužan da izvrši isplatu ugovorene cijene stana. Međutim, pošto nije tako postupio, te ni tada nije učinio isplatu, ocjenjuje da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je takav ugovor raskinuo primjenom člana 124. u vezi sa članom 132. ZOO. Osim toga, pošto rok za ispunjenje ugovora nije uopšte bio određen ugovorom, to se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru iz člana 125, ni iz člana 126. ZOO, pa je ovaj sud odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da ga tužiteljica nije pozvala da u naknadno ostavljenom roku isplati nesporno utvrđeno dugovanje u iznosu od 41.500,00 KM, jer smatra da, ako je apelant zaista i imao namjeru da plati ostatak kupoprodajne cijene, mogao je dugovni iznos i u toku prvostepenog postupka deponovati kod suda na koji način bi tužiteljicu osujetio u ostvarenju njenog prava na raskid predmetnog ugovora. Kantonalni sud je, na kraju, zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te pošto nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje apelant, po ocjeni suda, paušalno ukazuje, to je ovaj sud na temelju člana 226. ZPP apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Takođe, potvrđena je odluka prvostepenog suda u pogledu naknade na ime troškova parničnog postupka čiju pravilnost, način obračuna, kao i visinu apelant osporava, ali pošto apelant nije uspio u žalbenom postupku, to je sud na temelju člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. ZPP odbio njegov zahtjev za isplatu traženih troškova postupka.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi u osporenim presudama utvrdili da bi primjeren rok za isplatu kupoprodajne cijene spornog stana bio do odlaska tužiteljice u penziju iz čega proizlazi da je bio dužan u roku od dvije godine platiti ugovorenu cijenu, što, po njegovom mišljenju, nije primjeren rok, posebno kada se uzme u obzir činjenica da je ugovorena pogodnost prava tužiteljice doživotnog uživanja spornog stana. Dalje ističe da je sud pogrešno u konkretnom slučaju primijenio odredbu člana 100. ZOO kojom je propisano da, „u slučaju kada je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju ili kada je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane“, jer smatra da navedena odredba zakona nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer je, kako navodi, tužiteljica imala mogućnost da pregovara o tekstu ugovora koji joj je dostavljen prije potpisivanja i ovjere na uvid, tako da je mogla da interveniše i izmijeni ugovor u dijelu koji joj eventualno nije odgovarao. Dalje ističe da, pošto ugovorom nije utvrđen rok za ispunjenje obaveze, to sud nije nikako mogao raskinuti predmetni ugovor, odnosno eventualno mu je samo mogao odrediti primjeren rok za izmirenje obaveze prema tužiteljici, koji se određuje prema okolnostima konkretnog slučaja. Osim toga, smatra da su sudovi proizvoljno primijenili odredbu čl. 12, 13. i 15. ZOO, jer je tužiteljica postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer je podnijela tužbu sudu a da ga nije prethodno obavijestila i ostavila naknadni rok za plaćanje duga, pa svojim postupanjem nije iskazala volju da iz ovog ugovornog odnosa izađe sa beskamatnom pozajmicom, a da je on postupio po svakom njenom zahtjevu u skladu sa načelom jednakosti prestacija, budući da se isplata tržišne cijene sa klauzulom doživotnog uživanja stana u korist tužiteljice mora neizbježno ugovoriti u višegodišnjim obrocima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-844/10 (A. T.) | Sudska praksa | Aktio