Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-850/10 (B. K.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Eksproprijacija
  • Kamata
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-850/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 850/10, rješavajući apelaciju Branislava Kulišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Kulišića podnesena protiv dopunskog Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001523 od 21. januara 2010.

godine i Rješenja broj 070-0-Rev-08-001523 od 23. decembra 2009.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislav Kulišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Vesna Jugović, advokat iz Tuzle, podnio je 8. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv dopunskog Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001523 od 21. januara 2010. godine i Rješenja broj 070-0-Rev-08-001523 od 23. decembra 2009. godine.

2. Apelant je 15. augusta 2007. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu u predmetu broj AP 2334/07 zbog nedonošenja odluke u razumnom roku pred Vrhovnim sudom. Odlukom Ustavnog suda broj AP 2334/07 od 2. decembra 2009. godine usvojena je apelantova apelacija i utvrđeno kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u vanparničnom postupku radi utvrđivanja naknade za eksproprisane nekretnine. Ustavni sud je, takođe, naložio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj Rev- 1523/08, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok je, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Vladi Tuzlanskog kantona naloženo da apelantu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 1.800,00 KM.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001523 od 23. decembra 2009. godine apelantova revizija izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000365 od 27. maja 2008. godine je djelimično uvažena, nižestepena rješenja su preinačena, tako da je apelantu određena naknada na ime izgubljene koristi za eksproprisane nekretnine u iznosu od 77.787,00 KM koju je protivnik apelanta, Rudnici „Kreka“ Tuzla d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: protivnik apelanta), dužan isplatiti apelantu u roku od 15 dana po prijemu rješenja i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 6.548,00 KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena kao neosnovana.

4. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je navedeno da je rješenjem SO Lukavac od 19. juna 1980. godine utvrđen opći interes za početak izvođenja radova na izmještanju rijeke Spreče i željezničke pruge na dionici Lukavac-Dobošnica radi zaštite eksploatacionog polja PK „Šikulje“. Rudnici lignita Dobrinja-Lukavac u Tuzli su 20. augusta 1980. godine podnijeli prijedlog za potpunu eksproprijaciju nekretnina sa ovog područja u svrhu otvaranja PK „Šikulje“, koje je rudnik koristio za odlagalište. Pred provođenje eksproprijacije apelantovih nekretnina odlagalište je bilo udaljeno oko sto metara od njegovih nekretnina. Rudnik je izmještanjem korita rijeke Spreče i željezničke pruge na dionici Lukavac-Dobošnica ukinuo kolski put do lokaliteta na kojem su se nalazile apelantove nekretnine koje nisu bile eksproprisane zbog čega je apelant bio onemogućen da obrađuje svoje nekretnine na dotadašnji način upotrebom traktora i priključnih mašina za obradu zemljišta. SO Lukavac je 27. decembra 1989. godine utvrdila opći interes za proširenje izvođenja radova na PK „Šikulje“ u Lukavcu, a to je područje na kome su se nalazile apelantove nekretnine. Pravosnažnim rješenjem SO Lukavac od 6. marta 1992. godine apelantu su eksproprisane nekretnine na zahtjev DP „Kreka“ Tuzla - Rudnik lignita „Šikulje“ u Lukavcu radi proširenja izvođenja radova. Prethodno je obavljeno vještačenje vještaka poljoprivredne struke koji je utvrdio da je apelant kao vlasnik predmetnih nekretnina izgubio privredni interes za dalje normalno korištenje i gazdovanje na preostalim nekretninama, jer njegove parcele nemaju prilazne puteve koje je oštetio korisnik eksproprijacije izvođenjem radova, dok je vještak geometar naveo da su ranije postojali pristupni putevi do apelantovih parcela koji su presječeni izmještanjem trase pruge i korita rijeke Spreče. Na temelju toga je usvojen apelantov zahtjev za eksproprijaciju i preostalih nekretnina koje nisu bile obuhvaćene eksproprijacijom.

5. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud smatra da pitanje naknade izgubljene koristi apelanta nije upitno, jer je evidentno da je radnjama nadležnih općinskih organa apelant deposjediran u korištenju svojih nekretnina, pa je, na temelju prijedloga vještaka geometra i primjenom člana 54. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ broj 70/07), utvrdio da apelantu na ime izgubljene koristi koju bi imao dotadašnjim načinom korištenja nekretnina pripada iznos od 77.787,00 KM, kako je to utvrđeno rješenjem prvostepenog suda od 27. jula 2004. godine, a odnosi se na period od 1. aprila 1992. godine do 9. novembra 2004. godine, kada je rješenje o eksproprijaciji apelantovih nekretnina postalo pravomoćno, odnosno donošenjem Presude drugostepenog organa broj Gž-1287/04 od 9. novembra 2004. godine, kao i naknadu na ime troškova postupka bliže označenih izrekom ove presude. Ovaj sud nije prihvatio apelantov zahtjev za povećanje izgubljene koristi, zaključivši da nije opravdan. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan zahtjev protivnika apelanta za poništenje navedenog rješenja, zaključivši da je dobio u posjed eksproprisane apelantove nekretnine, a da li će ih on koristiti i na koji način, ili ih neće koristiti, to je, prema ocjeni suda, stvar protivnika apelanta, tj. njegovog interesa koji ne može ići na apelantovu štetu. Vrhovni sud je, postupajući prema odredbi člana 250. stav 1. u vezi sa članom 254. st. 1. i 4., te u vezi sa članom 2. Zakona o vanparničnom postupku, odlučio kao u izreci presude.

6. Odlučujući o apelantovom prijedlogu od 21. januara 2010. godine, Vrhovni sud je donio dopunsko Rješenje broj 070-0-Rev-08-001523 kojim je protivnika apelanta obavezao da apelantu na temelju Zakona o visini stope zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade na ime izgubljene koristi za eksproprisane nekretnine isplati iznos od 77.787,00 KM na ime zakonske zatezne kamate koja teče od 23. decembra 2009. godine pa do isplate i da mu naknadi preostale troškove postupka u iznosu od 900,00 KM. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, postupajući po apelantovom zahtjevu, odlučio o isplati zakonske zatezne kamate na dosuđenu neisplaćenu naknadu na temelju člana 192. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa članom 202. stav 1. istog zakona. Imajući u vidu da odredba člana 70. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ broj 70/07) propisuje da, ako naknada nije isplaćena, a što je u konkretnoj situaciji slučaj, zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade. Istovremeno, apelantu je dosuđena i naknada za sastav prijedloga za donošenje dopunskog rješenja u iznosu od 900,00 KM na temelju člana 66. citiranog zakona a u vezi sa članom 387. stav 1. i 386. stav 2. ZPP.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ističe da je već vodio postupak pred Ustavnim sudom zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu broj AP 2334/07, da je Ustavni sud usvojio njegovu apelaciju i utvrdio kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u vanparničnom postupku radi utvrđivanja naknade za eksproprisane nekretnine pred Općinskim i Kantonalnim sudom u Tuzli, a da je Vrhovnom sudu naloženo da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj Rev- 1523/08 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant ističe da je Vrhovni sud, postupajući po odluci Ustavnog suda, donio osporena rješenja „kojim je on nezadovoljan“. Smatra da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odredbu čl. 70. i 54. Zakona o eksproprijaciji, te da mu nije dosuđen realan iznos naknade na ime izgubljene koristi koju bi ostvario iskorištavanjem eksproprisanih nekretnina.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant, takođe, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić