Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-853/10 (JU OŠ «Novi Šeher» iz Maglaja)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-853/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine u predmetu broj AP 853/10, rješavajući apelaciju JU OŠ “Novi Šeher” - Maglaj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ “Novi Šeher”- Maglaj podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001622 od 3. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 749 od 2. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-716/04 od 26. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU OŠ «Novi Šeher» iz Maglaja (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa direktorica Azra Islamović, podnio je 9. marta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001622 od 3. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 749 od 2. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima - Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-716/04 od 26. februara 2007. godine.

2. Zaposlenici apelanta Hasan Herceg i dr. (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuli su kod Općinskog suda parnični postupak protiv apelanta radi potraživanja iz radnog odnosa.

3. Na prijedlog Zeničko-dobojskog kantona, zastupanog po Kantonalnom pravobranilaštvu Zenica, Općinski sud je dozvolio Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: umješač) miješanje u postupak na strani apelanta.

4. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je presudom broj P-716/04 od 26. februara 2007. godine obavezao apelanta da isplati tužiteljima iznose pobliže navedene u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. augusta 2006. godine, pa do isplate i da nadoknadi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 5.229,52 KM.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da su tužitelji zaposlenici apelanta i to na radnim mjestima nastavnika, pedagoga škole odnosno i v. d. zamjenika direktora škole, da imaju zaključene ugovore o radu u kojima nije određen koeficijent radnih mjesta, da u periodu od 1. decembra 2001. godine do 31. jula 2006. godine nisu primali plaće, topli obrok i regres u skladu sa odredbama čl. 30, 31, 32, 34, 35, 37. i 38. Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 53/00, u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), a prema zaključku o utvrđivanju kriterijuma za finansiranje obrazovanja za područje ZE-DO kantona broj 02-38.27680/02 od 11. decembra 2002. godine. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da apelant, primjenjujući podzakonske propise umješača, u utuženom periodu isplatio tužiteljima plaću, naknadu plaće, naknadu za ishranu u toku rada (topli obrok) i naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres) u visini nižoj od propisanog Granskim kolektivnim ugovorom. Općinski sud je utvrdio da je vještak ispravno izvršio obračun plaće za tužitelje, naknadu za ishranu u toku rada (topli obrok) i naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres), i iste odmjerio u skladu s odredbama čl. 30., 31., 32., 37 i 38. Granskog kolektivnog ugovora. Općinski sud je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka, prihvativši ga kao stručan i objektivan, a na koji nije bilo primjedbi, pa je sud po svim osnovima potraživanja tužiteljima dosudio iznose precizirane u izreci presude. Obzirom da tužbeni zahtjev tužitelja ima karakter povremenih potraživanja, kamata se, po zaključku Općinskog suda, dosuđuje od dana podnošenja tužbe, na dospjela potraživanja do dana podnošenja tužbe, a na potraživanja koja su nastala poslije podnoženja tužbe, odnosno u toku vođenja parničnog postupka, kamata se dosuđuje od dana preinačenja tužbe, kako to proizilazi iz odredbe člana 279. stav 3. preuzetog Zakona o obiigacionim odnosima (,,Službeni list FBiH br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBIH“ broj 29/03; u daljem tekstu ZOO). Stoga je Općinski sud dosudio kamatu tužiteljima na pojedinačne iznose od dana podnošenja tužbe, tj. od 29. decembra 2004. godine, te na iznose od dana kada je preinačen tužbeni zahtjev, tj. na pripremnom ročištu održanom 22. augusta 2006. godine, kako je to precizirano u dispozitivu presude.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000 749 od 2. juna 2008. godine žalba apelanta, tužitelja i umješača je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je utvrdio da je neosnovan žalbeni prigovor da se o zahtjevu tužitelja nije moglo odlučivati na osnovu neposredne primjene odredaba Granskog kolektivnog ugovora. Po mišljenju Kantonalnog suda, apelant se ne može osloboditi obaveza iz predmetnog ugovora samo zato što nije uskladio akte koji se odnose na radne odnose, plaće i druge naknade sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora. Zbog toga tužiteljima u smislu odredbi člana 32, 37. i 38. Granskog kolektivnog ugovora pripada pravo na osnovnu plaću u visini koja se utvrđuje množenjem koeficijenata sa osnovicom, zatim na naknadu za korištenje godišnjeg odmora najmanje u visini od 70% njegove plaće ili u visini prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku, kao napojvoljnije za zaposlenika, te pravo na ishranu tokom rada koja, ukoliko se ne uračunava kod poslodavca mjesečno iznosi najmanje 25% prosječne plaće isplaćene u FBiH, prema posljednje objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Kantonalni sud je naveo da smatra da se ne može prihvatiti ni prigovor apelanta i umješača o apsolutnoj zastari samog prava tužitelja na istaknuta potraživanja iz razloga što od dana stupanja na snagu predmetnog kolektivnog ugovora pa do podnošenja tužbe sudu prošlo više od pet godina. U toku trajanja radnog odnosa iz koga se crpe pomenuta prava mogu zastarjeti samo dospjeli pojedinačni novčani iznosi u skladu sa odredbom člana 106. Zakona o radu („Službene novine FBiH br. 43/99, 32/00 i 29/03) i člana 372. ZOO. Kantonalni sud je utvrdio da nisuosnovani žalbeni prigovori tužitelja da kamate na dosuđene novčane iznose koje trebaju teći od dana dospjelosti svakog pojedinog novčanog potraživanja, a ne od dana podnošenja tužbe sudu.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001622 od 3. decembra 2009. godine revizija tužitelja je odbačena, a zajednička revizija apelanta i umješača je odbijena. Kako je naveo Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kad su udovoljili tužiteljima u visini traženih iznosa pri čemu su dati razlozi koje u potpunosti, kao valjane i detaljno obrazložene, prihvata i Vrhovni sud. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je vještačenjem po vještaku finansijske struke koji se nakon pismenog nalaza očitovao i dopunskim nalazom zbog primjedbi apelanta i umješača, pa nije bilo razloga da nižestepeni sudovi ovaj nalaz sa mišljenjem, kako smatra Vrhovni sud, ne prihvate kao stručan i objektivan. Po ocjeni Vrhovnog suda, pozivanje apelanta na odredbe Zakona o budžetu i odredbe Zakona o trezoru ne utiču na pravilnost odluke obzirom da se predmetni spor rješava isključivo na osnovu odredbi Zakona o radu, te Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH. Vrhovni sud smatra da su bez osnova navodi apelanta da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 99. stav 2. ZOO obzirom da se ovaj zakon ne može primjenjivati u konkretnom slučaju, a odredbe člana 30, 31, 32, 38. i 39. Granskog kolektivnog ugovora ne mogu se smatrati spornim odredbama koje bi iziskivale potrebu ispitivanja zajedničke namjere ugovarača. Po mišljenju Vrhovnog suda, bez osnova je i pozivanje na zastarjelost potraživanja jer odredba člana 106. Zakona o radu propisuje da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa tri godine od dana nastanka potraživanja ako zakonom nije drugačije određeno. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je na osnovu člana 248. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05, i 19/06: u daljnjem tekstu: ZPP FBiH) odbio reviziju apelanta i umješača.

8. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant navodi da redovni sudovi, prije svega, nisu dali ispravno tumačenje zakonskih odredbi na koje su se parnične stranke pozivale tokom postupka, zbog čega osporena sudska odluka ne navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana niti je odluka donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, pa su zato zaključci nižestepenih sudova u pogledu činjeničnog stanja predmeta neprihvatljivi i proizvoljni. Apelant ističe da su nižestepeni sudovi, a pogotovo Vrhovni sud, pogrešno primijenili odredbe člana 67. stav 2. tačka 2. ZPP FBiH, odredbu čl. 69. stav 1, 103. i 106. Zakon o radu, te odredbe čl. 30, 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora, Zakona o budžetu i Zakona o izvršenju budžeta ZE-DO kantona. Apelant dalje ističe da razumije potrebu nižestepenih sudova da pruže adekvatnu zaštitu tužiteljima u predmetnoj vrsti sporova, ali ne prihvata da im sud pruža zaštitu u obimu koji ni na kakav način ne proizilazi iz Kolektivnog ugovora na kojem se isključivo temelji njihova potraživanja. Apelant prigovara i načinu kako su sudovi utvrdili zastarjelost potraživanja tužitelja. Obzirom da apelant smatra da je u prvostepenom postupku nepotpuno proveden dokazni postupak, nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjene relevantne odredbe zakona, Vrhovni sud imao dovoljno elemenata da usvoji reviziju apelanta i preinači presudu Kantonalnog suda ili predmet vrati na ponovni postupak. Apelant je istakao da je ovakvim postupanjem redovnih sudova otuđena njegova imovina suprotno «Ustavu i Zakonu» čime je narušen princip mirnog uživanja imovine jer je lišen imovine neophodne za redovno poslovanje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev», kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koja se u suštini svodi na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da zadatak ovog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrano u predmetu broj AP 2387/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2387/08 od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su „sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim“. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Također je Ustavni sud u citiranoj odluci u odnosu na navode apelanta o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio kako ove navode smatra „očigledno (prima facie) neosnovanim imajući u vidu, prije svega, zaštitni objekt člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te činjenicu da je apelant javna ustanova, slijedom čega Ustavni sud ne vidi nikakvu mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine“. Ustavni sud je identične stavove sa aspekta povrede ustavnih prava apelanta zauzeo i u odluci AP 2497/08 od 22. februara 2011. godine, u kojoj je razmatrao apelacije više osnovnih škola sa područja Zeničko-dobojskog kantona podnijetih protiv odluka redovnih sudova vezanih za ostvarivanje prava uposlenika tih škola proisteklih iz radnog odnosa. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 2387/08.

14. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-853/10 (JU OŠ «Novi Šeher» iz Maglaja) | Sudska praksa | Aktio