Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-874/10 (D. T.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-874/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 874/10, rješavajući apelaciju Dragana Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Tomića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-001 213 od 13. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 102 od 13. jula 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj P-460/04 od 14. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente podnio je 8. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 213 od 13. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-
Gž-06-000 102 od 13. jula 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-460/04 od 14. novembra 2005. godine.
2. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant Osnovnom sudu podnio tužbu protiv «Motajice» a.d. Derventa u likvidacionom postupku (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Stanimira Radojčića i Vladimira Vidovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi poništenja ugovora.
3. Osnovni sud je Presudom broj P-460/04 od 14. novembra 2005. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Derventi koji su zaključili prvotuženi i drugotuženi 7. aprila 2004. godine (bliže oznake navedene u izreci presude), te da priznaju uknjižbu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Odbijen je i apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je njegova ponuda za kupovinu poslovnog prostora povoljnija od ponude drugotuženih, pa da se prvotuženi obaveže da sa apelantom zaključi kupoprodajni ugovor i proda mu navedeni poslovni prostor u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Odbijen je i zahtjev da se tuženi obavežu da mu naknade troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporna činjenica prema kojoj je prvotuženi u sredstvima javnog informisanja raspisao javni oglas u kojem je objavio prodaju poslovnog prostora i odredio početnu cijenu, način prodaje i dan otvaranja ponuda s napomenom da će se prihvatiti najpovoljnija ponuda. Nesporno je, također, kako je dalje obrazloženo, da je prvotuženi poslovni prostor prodao drugotuženim. Spornim se ukazao sam ugovor o kupoprodaji, budući da su, prema apelantovim tvrdnjama, drugotuženi ponudili 63.500,00 KM, a poslovni prostor je prodan za 64.160,00 KM. Osnovni sud je u tom smislu ocijenio da apelant nije dokazao osnov činjeničnih navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, apelant u postupku nije dokazao da su njegove ponude povoljnije od ponude drugotuženih, budući da su bile neodređene, a ne u fiksnom iznosu. Također, nije dokazana ni činjenica da je ugovor o kupoprodaji nekretnina – poslovnog prostora ništav a ne postoje ni zakonom predviđeni uslovi za rušljivost ugovora. Osnovni sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti primjenom odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, i odredbe člana 126. istog zakona kojom je propisano da, ako sud na temelju ocjene iznesenih dokaza, ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.
5. Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-06-000 102 od 13. jula 2007. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Prema ocjeni Okružnog suda, apelantovom žalbom nisu dovedene u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane prvostepene presude. Prije svega, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 111. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je ugovor rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kada je to zakonom ili posebnim propisom određeno. Iz navedenog proizlazi, kako je dalje navedeno, da poništenje ugovora može zahtijevati samo ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ugovora pa slijedeći to, treća osoba, kao apelant u konkretnom slučaju, nije aktivno legitimisana da zahtijeva poništenje ugovora. U pogledu žalbenog prigovora da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka, jer se nije bavio anlizom ponuda, niti je dao njihovu komparaciju, Okružni sud je istakao da su neosnovani i da propust da se izvrši komparacija između ponuda nije od utjecaja na pravilnost donesene odluke. Prije svega, Okružni sud je ukazao da je apelant učešćem u postupku kupoprodaje spornog poslovnog prostora isključio svoje dvije ponude, jer su isključivale jedna drugu. Naime, jedna apelantova ponuda je bila da daje jednu konvertibilnu marku više od najpovoljnije ponude, a druga da daje osam konvertibilnih maraka više od najpovoljnije ponude. Dakle, kako je zaključio sud, ne zna se ni koja je od apelantove dvije ponude povoljnija. Osim toga, u postupku je nesporno utvrđeno da su drugotuženi ponudili 63.600,00 KM a da je početna cijena iz oglasa iznosila 63.500,00 KM.
6. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-08-001 213 od 23. oktobra 2009. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su shvatanja nižestepenih sudova pravilna, te da stoga revizija nije osnovana. Naime, apelantove pismene ponude u postupku javnog nadmetanja kojima se nudi kupovina poslovnog prostora po cijeni od jedne, odnosno osam konvertibilnih maraka više od najpovoljnije ponude nisu dovoljno jasne, niti su određene. Pored toga, nekorektne su u odnosu na ostale učesnike u javnoj licitaciji koji se tako dovode u neravnopravan položaj s obzirom na to da bi apelant pri takvom stanju stvari uvijek uspijevao u licitaciji. Ponude u postupku javnog nadmetanja moraju biti jasne i određene a to znači da moraju biti izražene u punom fiksnom iznosu. U pogledu apelantovog prigovora da drugostepeni sud nije ocijenio žalbene prigovore vezane za pogrešnu ocjenu dokaza i nedostatke pravnih propisa, Vrhovni sud je naveo da je izlišno pozivati se na pogrešnu ocjenu dokaza pri činjenici da apelantove ponude, zbog nedostataka o kojima je prethodno bilo riječi, nisu mogle biti uzete u razmatranje. Vrhovni sud je potvrdio kao pravilan stav nižestepenih sudova prema kojem apelant nije dokazao da je ugovor između tuženih ništav ili rušljiv, a na njemu kao tužitelju je bio teret dokazivanja, te da u presudama nema nedostataka na koje je apelant ukazao u reviziji, odnosno nedostataka na koje Vrhovni sud pazi po službenj dužnosti.
7. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegvine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, proizvoljnom ocjenom dokaza, pogrešnom primjenom materijalnog prava koja je rezultirala pravnom zaštitom «simulovanog» ugovora između prvotuženog i drugotuženih. Pogrešan je, kako navodi, stav sudova prema kojem on nije mogao zahtijevati poništenje ugovora, jer nije učesnik ugovora. Smatra da je u konkretnom postupku on bio najozbiljniji ponuđač a redovni sudovi su ga svojim postupanjem eliminisali iz tog postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i detaljno obrazložili svoje presude primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što je apelant nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić